Moj stan

Možda si i meni priredio stan,

možda me već čeka ono neviđeno.

Ako je taj stan ovako obasjan,

možda ću ti doći kao jutro sneno.

Već sam puno pjevala o jutrima;

rekla sam za ptice i za rana neba.

Možda onaj stan još ljepše nebo ima,

možda meni ništa više ne treba.

Golubice mira neprekidno slijeću,

a ja sam se malo ulijenila.

Možda svoga stana dugo vidjet neću

jer sam se od obijesti promijenila.

Možda više nemam one neke zasluge,

možda sam potrošila Ti povjerenje

jer uživam plod od ove moje duge.

Možda već sam načinila novo zaduženje.

Savjest mi govori da pripazim,

a ja znam da me ipak čeka novi stan.

Iako u svaku poru neba još zalazim,

onaj stan kod Tebe mi je besplatan.

22 04 2016. 08:06

Riječi života vječnoga

SAMO ČOVJEK od svega stvorenja ima sposobnost govora i oblikovanja pojmova u riječi. Riječ je najsavršeniji način izražavanja i općenja s okolinom, nutarnja i prema svemu drugome. Ona je imanentna i transcendentna jer u svjetlu vjere u Oca i Sina i Duha Svetoga koji je naš Gospodin Bog možemo spoznati njezino originalno pojavljivanje u nama i oko nas. Isus, Sin Boga Oca na nebesima, postade ljudskim tijelom po riječi Božjoj i po riječi Marijinoj koja je jedino bezgrešno ljudsko stvorenje te u sili Duha Svetoga. Isus, Sin Božji jest Riječ po onome što je zabilježio apostol Ivan. Ako je sam Gospodin Riječ Božja i ljudska, onda samo preko Njega, s Njim i po Njemu možemo općiti u transcendenciji. To se zove MOLITVA, to je svrha molitve, ali nije molitva samo razgovor Boga i čovjeka već je i izražaj religioznosti, vjere i povjerenja između Boga i Njegovog naroda.

Riječ se utjelovila u čovjeka te se rodila u svijetu među ljudima. Riječ Božja, Isus, bijaše pravi povijesni čovjek, ali po Njegovoj slici čovjek je to što jest. Bog je Spasitelj čovjeku samo po ljudima, s ljudima i u ljudima. Što čovjek misli, govori i čini i sprovodi u svjetlu vjere, od Boga je.

Riječ je Isus, Gospodin koji postade na zemlji u svojoj žrtvi za ljude njihov Otkupitelj jer Ga čovjek zamoli za spasenje od smrti, to jest od grijeha, a to znači od palog anđela, to jest sotone i sotonine rabote. Isus, Riječ Božja bijaše od svih ljudi odbačen, osim od majke svoje, Marije i ljubljenog učenika, apostola Ivana. Povijesni Isus na zemlji znao je da će Ga svi odbaciti i zato je GOVORIO Dvanaestorici, tumačio im sebe i podučavao ih. “Zar ćete i vi otići?”, upitao ih je kada Ga je narod počeo napuštati. Apostoli Mu odgovoriše da nemaju kamo otići od Boga jer On ima riječi života vječnoga. Riječ Božja, Isus dao se je od ljudi usmrtiti najgrubljom smrću kako bi se pred Dvanaestoricom ponovo ukazao kao Uskrsli Gospodin, živ i sasvim isti kakav je i koji je bio. Poslije je uzašao na nebo i sjeo s desne Bogu Ocu kao Pravednik te i sada posreduje za ljude kada Ga mole. Prema tome MOLITVA je najsavršeniji oblik komunikacije u transcendenciji. Riječ dolazi od čovjeka kao molba, a od Boga kao blagoslov.

Ljubljeni Isusov učenik, apostol Ivan zabilježio je riječi Njegove, usvojio ih i usvojio je po njima ljubav od Isusa, predao Isusu odanu ljubav svoju, dakle, po riječi Boga koji je Riječ usvajamo Isusa i On usvaja nas.

Iv 10,27-30

Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo.«

Kada vjernik moli svakodnevno, Isus mu je svjetlo i branitelj od svakoga zla.

Molitva Bogu je najsigurniji put u život, a riječi koje izgovaramo u molitvi oličenje su naših života. U molitvi čovjek se napunja milosti Božje. Za redovnu molitvu je potrebna riječ ljudska, a tek potom i vjerski život i ljudska djela u vjeri, ali s molitvom. Bez riječi čovjek ne može učiniti ništa, ona utječe na naše živote kao što i mi sami utječemo na ono što izgovaramo i Bogu i ljudima.

Riječ ljudska može ubiti, najgora zloupotreba riječi je psovanje, ali riječ ljudska jedina može postati dar Bogu od čovjeka, iskrena i istinska molitva kojom možemo odavati slavu Bogu.

Uzdah

Kad su ljudi strahovali za živote,

gazio si stopama jezerske vode,

a sada se meni opet pjesma ote:

sada stope Ti po oblacima hode.

“Ne bojte se, ja sam” rekao si njima,

a ja znam da opet čuvaš moje snove.

Bliže došao si sada i meni i svima,

opet od nas strašljivaca stvaraš ljude nove;

opet uzlaziš iz pusta groba mojih grudi

da mi dođeš u nosnice kao životni dah,

da se opet moje srce za Tebe probudi

i da nestane mi onaj moj zemaljski strah

kojim sam se bacala na Tebe drvljem

jer sam grešnik bez Tebe za vijeke,

posuta sva glinom i zemaljskim mrvljem,

sastavljena kao blato neke mutne rijeke.

Bez Tebe sam ništa i ne mogu ići

prema nebu što ga vijekom gledam,

a znam dobro da na nebo neću stići

ako sva ovakva Tebi se ne predam.

Sada uzići ćeš Bogu našemu i Tvome,

kao Kralj svih pravednika sjedit ćeš mu zdesna.

Glineno mi srce što ga grijesi moji lome

bit će za Tvog Duha komora pretijesna.

Ne bojim se jako jer znam da si Ti;

čitava života slijedio si moje stope,

otkrio mi da sam ipak ista kao svi:

moje srce Tebe kao krivca prope.

Znam da uvijek ćeš me dočekati,

ali željela bih zaliti Te pokajanjem

jer se ne znam neba našeg dočepati;

daj da budem blizu uzdahu Ti najmanjem.

13.04.2016.  07:50

Gluho kišno jutro

U ovo gluho doba dana

kada jutra kišom tihom cvatu

i trešnja je razlistana,

sanjam budna u ranome satu.

Čak i ptice znaju krajem tjedna

da je odmor, i tišina, i praznik;

da je njima ta tišina vrijedna,

da sad spava i radnik i neradnik.

Nema zvuka užurbana grada,

ni tramvaji tu ne bruje

i kišica laka kao da i ne pada;

mir i radost zrakom struje.

Lijepo li je staračkome uhu

istinsku tišinu osluškivati

u tom jutru prazničnome, gluhu,

opustiti se i ne očekivati.

To je vrst tišine što ne boli,

nije ona svakodnevna nego laka;

po njoj se i tiše moli,

riječ se dobro čuje svaka.

09.04.2016.  08:20

Pustinjska barka

Bila sam sva sapeta od htijenja,

deset posto davala sam

nekom momku bez svog zavičaja

koji žeđao je moga mnijenja.

Jedan posto spavala sam,

on izvlačio je oba kraja,

ali nije stigao mi ništa reći

od svih želja, mnoštva stvari

koje svojski mi smo furali.

Rekla sam da neću prijeći

tamo gdje su njegovi ormari

jer je stranac, a mene su gurali

u moj kavez neprekidno.

Ipak mi se davao na kapaljku,

a meni su pucale rešetke

dok je bio sretan vidno

što mu nudim poglede na kazaljku

i što zbrajam naše pretke.

Plovio je naopačke oceanima

i tražio sunce da ga zgrije

kao malo srce od helija.

Brijala sam danima

da to za nas dobro nije

i da spržila sam sve do zadnjeg penija.

Još i danas želi se usidriti

na tom paklu koji mene tlači

makar se ja dobro tučem toljagama.

Kad se ja poželim uhitriti,

on još dalje me odvlači,

naopačke trčim poljanama.¸

06.04.2016. 02:58

Povratak

A što ako me odnesu vihori

u mojoj strasnoj želji

koja mi pod petama gori?

Što ako se i anđeli velji

predstave preda mnom kao spas,

a ja reknem da sam zauzeta

izvršenjem Božje volje za sve nas;

i da ne gledam u Duha speta?

Neće li me odvesti lukavstvom

onaj strašan žar za svetim djelima?

Čime da opravdam slom?

Pothvatima presmjelima?

Ta, tko sam ja da odlazim

od sigurna ognja što me štiti

da nikada u krivo ne gazim,

da ne moram znoja liti?

Onog časa kad potvrdim naklonosti

prema nekom ljudskom stvoru,

već sam iznevjerila sve sklonosti

prema čistom rajskom dvoru,

prema svima ostalima

koji meni svi su Božji.

Razne krvi moja duša prima,

i od malih, i od možjih,

i od slaba, i od smjela

koji uvijek hodi za mnom,

ali ponajviše od Emanuela

koji Bog je sa mnom.

04.04.2016.  13:11

Mjesto gdje si Ti

Ako Te konačno vidim uskrsnuloga,

nije li to kraj ove zemlje koja pati?

Znači li to da je život njen i život Boga

jedan isti život kad se nenadano vrati?

Znači li to da su muke ovog svijeta

predodređene samo onom koji k raju hodi,

da su srca koja bježe s pakla kleta

uskraćena za taj pristup što ih oslobodi

jer koji Te u ovom našem paklu ima,

taj Te lako slijedi k vječnoj livadi

dok je onaj što se iluzija prima

ostao na muci kada nema traga nadi?

Nije li na zemlji ispit za sve nas?

Nije li to kušnja, ravna Tvojoj patnji?

Tko još može reći da ne želi spas

kada propada mu izvor zlatni,

kad stradava čak i onaj tiranin

koji se je zaklonio prevelika jada

i kad sreće ima samo skromni getanin

što se muči usred progona i glada?

Ti apsurdi! Tko ne bježi, taj se spasi

makar zna da neće vidjeti oslobođenje.

Ovaj život nije zato da se još ukrasi

već je zato da se gine, trpi, tuguje i vene.

Tamo gdje je ono najgore, tamo treba ići.

Ovaj svijet već silom u ponore pada.

Tko je sretan, mora k muci stići

da pronađe mjesto gdje si i Ti sada.

30.03.2016. 06:26