Bog ne može pogriješiti, Isus nije mogao učiniti nešto sebično, nije bio u iskušenju da se uzoholi ili da postane barem malo pohlepan za vlašću u svojim velikim mogućnostima, niti je mogao ikada bilo koju ljepoticu pogledati drugačije nego kao svoje ljubljeno dijete. Također ne može nikada biti zavidan ili srdit. Čak i kada rastjeruje trgovce pred Božjim hramom, Isus to radi nježno i pozitivno, s oštrim riječima istine. U tom Isusovom činu nije bilo nasilja nego odgovor na pasivno nasilje trgovaca nad Njim, nad Njegovim prebivalištem. Također nam Sveto pismo govori kako je Bog naš ljubomoran, ali to nije srdita i zavidna ljubomora nego bol zbog nevjere ljudi za koju ne postoji niti jedan jedini razlog.
Čovjek je, naprotiv, obdaren većom ili manjom sebičnošću, to jest brigom o sebi samome. Normalna i osnovna sebičnost je neophodna svakom pojedinom čovjeku za preživljavanje. U tu sebičnost uračunavamo i poriv za hranom, i poriv za održanjem vrste što su zapravo darovi Božji: glad je čovjeku prilika za traženje netjelesnih dobrobiti u svojoj dubokoj osobnosti i postojanju. Glad nas potiče na pripravljanje i nabavku hrane, na rad za sebe, a to je rad na svojem napretku. Glad, veća ili manja, uči čovjeka radu i stvaralaštvu, kreativnosti. Spolnost i potreba za drugim ljudskim bićem nas uči dobroti za drugoga i zajedništvu s drugim ljudima, dobrom odnosu i poštovanju prema sebi, drugom čovjeku i prema Stvoritelju. Sebičnost općenito uvijek u sebi nosi i potrebu za samopotvrđivanjem, potrebu za pohvalom drugih ljudi, potrebu za osnovnim dostojanstvom življenja.
Kada čovjek u sebičnim potrebama pretjera, postaje pohlepan i izbirljiv u jelu i piću; postaje nezadovoljan društvom oko sebe, onim drugim čovjekom prema kojemu se počinje ponašati bez poštovanja. Tko ne zna umjereno se hraniti, taj često ne vidi razliku između poštivanja partnera i obične sebične i pohlepne upotrebe partnera, taj pokušava iskoristiti partnera za svoje pretjerane prohtjeve. Taj nema osnovnoga poštovanja i temeljne ljubavi prema sebi i prema drugome pa nema niti ljudskoga dostojanstva i počinje tražiti potvrdu toga izgubljenog dostojanstva u obliku slave, stjecanja moći. Jednom riječju, pretjerana sebičnost izrasta u pohlepu, požudu i oholost.
Isus nije mogao učiniti ništa sebično, sve što je učinio i što čini, Isus čini za dobrobit čovjeka kojega ljubi kao sebe samoga. Trojstvenom Bogu nikada čovjek nije potreban ni za kakve ciljeve. Osobina Jednoga Boga je i ta osobina da Bog stvara sve iz ničega, stvara u Duhu Svetom i stvara Riječju svojom. Po slici svojoj stvori Bog ljudsko biće, po uzoru na sebe koji je stvarateljski, slobodan i prijateljski, koji stvori svu poosobljenu Mudrost kao prvo, po uzoru na sebe koji je nenadvladiv Razum i Um pa prema tome stvara i prema svojem mislilačkom obrascu, a rezultat i plod razumne misli jest govor i riječ. Nije Isus postao čovjekom po uzoru na čovjeka nego je čovjek stvoren po namisli i riječi Boga Oca Stvoritelja jer Isus je ta Riječ Boga koja je duhovna i zbog toga stvara vidljivo i nevidljivo.
Isus nije nikada morao pasti u grijeh da bi se solidarizirao s čovjekom do kraja. Padanje u grijehe je bezdan za čovjeka kojemu nema konca, a ne zna mu se točno niti početak jer je svaka, i najmanja kušnja toliko neznatna, a možda i profinjena da se ne može reći kada počinje i kako se svaka kušnja i grijeh može unaprijed spriječiti. Kada bi čovjek mogao izbjeći grijehe, bio bi Bog, a čovjek u svojoj biti stvorenja ne može to postati nikako. Bog stvara čovjeka samo zbog izobilja svoje ljubavi koja je stvaralačka. Zato čovjek i jest slobodan i stvaralački mislilac i zato svaki čovjek svoju slobodu mora učiti i naučiti pri čemu mu se razvija svijest do beskraja Božjega.
Jedino što je Bog mogao učiniti za dobrobit čovječanstva je bilo ono što je u Isusu poduzeo. Dao je čovjeku svoju Svetu Riječ kao svojega Sina Jedinca na oproštenje svih grijeha i grešaka kojih je posljedica smrt čovjeka, dao je oproštenje grijeha i otklonio sve kušnje i grijehe s čovjeka, a ostavio mu je slobodu izbora hoće li zatražiti oproštenje od Boga i kada.
Zašto se onda Isus morao krstiti kad znamo da je krštenje oproštenje prvoga, istočnoga grijeha, a sam grijeha nije imao?
Jednostavno, krštenjem je Isus dovršio svoje utjelovljenje, rođenje i dolazak i silazak među ljude. Krštenjem je Isus došao do samoga srca svakog bivšeg, sadašnjeg i budućeg čovjeka da kad, tad prosvijetli svaku ljudsku dušu u koju se probio upravo poniznim uranjanjem u ono najgore u čovjeku, duboko u bezdan ljudskoga grijeha. Tek krštenjem Isusovim Bog završava svoje djelo i definitivno postaje čovjekom i to onakvim čovjekom kakav bi svatko morao biti.
Na Kalvariji će Isus ponijeti na svojim svetim leđima sve ljudske grijehe, samoga vraga koji nestade u vlastitoj grešnosti, odnosno smrti dok Isusa Otac naš nebeski uskrisi kao Pravednika koji ne zna za grijeh pa prema tome ne zna niti za smrt onakvu kakvom je ljudi vide.
Isus nije mogao biti grešan, ali je kao Bog mogao ponijeti sve loše, sve grijehe i dati čovjeku sebe, a sebe je dao kad se utjelovio po Duhu Svetom i rodio od Marije Djevice i kada se krstio na rijeci Jordanu od jednog čovjeka pustinjaka Ivana Krstitelja.
Kad se čovjek odrekne grijeha, to jest pretjerane sebičnosti, preostaje mu odreći se i svoje osnovne sebičnosti postom, suzdržavanjem i molitvom Bogu. Tada postaje nesebičan, tada može ući u zajedništvo s Bogom koji ga očekuje jer je naučio dati sebe samoga drugome, a u tome mu pomaže krštenje. Bez Boga čovjek ne može postati zaista nesebičan i predati sebe drugome i kao što se Bog definitivno predao čovjeku krštenjem vodom od Ivana Krstitelja, tako Bog daje najveći dar čovjeku krsteći ga Duhom Svetim i ognjem svoje ljubavi kako bi čovjek postao sposoban biti nesebičan i i kako bi mogao steći istinski spas od svojih grešaka i grijeha sebičnosti, kako bi od pohlepnog čovjeka postao stvaralac duhovni; kako bi od požudnoga stvorenja postao razuman i dobar partner; kako bi od grešnika postao dostojanstveno dijete, sin i partner Božji. 09.01.2016. 07:15
