Regina Croatorum

Na današnj imendan kneza Trpimira

želim ti da se nadaš, strpljivošću velikana;

želim ti da se svojom slobodom odabira

osvrneš na siromahe, kraljice noći i dana,

na sve vjerne, bijedne i zabačene

i na sve podanike do neslavnih vazala,

na sve stanovnike, nikada potlačene

i na sinove što ih je živa domovina dala;

želim ti da štitiš udovice i siročad,

da se u vjernosti svome domu porađaš

kao sveta osoba bilo gdje i bilo kad

i da u vijeke samo istinu gađaš.

Želim ti ono što ti sav narod želi:

otpočni novu godinu milosti Gospodnje

koja se vjernima obilato dijeli,

započni dan svoje slavne ophodnje

u molitvi svojoj, svoje sestre i brata

kao sretna zvijezda na kopnu i moru,

kao Zagovornica stare zemlje Hrvata:

ora pro nobis, Regina Croatorum.

30.12.2015. 05:45

  

Zbogom, Sodomo

Dok si mlad još bio,

svi su ti opraštali

tvoju drskost, bezobrazluk.

Tada sve si zastrašio

i vidješe da su samo maštali;

zbog tebe je osramoćen cijeli puk.

Vremena su prevrtljiva.

Želim tebi ispričati puno,

kraljevstvo je neba pojedinačno.

Znam da bez moga upliva

nećeš izgubiti niti jedno runo,

ali što je tvoje, konačno?

Da li našao si neki znak

ili zvijezdu možda sjajnu?

I na što se u životu naslanjaš?

Da li ti si hrabar ili jak,

da li ti si čuo vijest potajnu,

da li ti si onaj što se klanjaš?

U mom kraljevstvu su pahulje

od kojih mi nije hladno

i ne smeta niti rafal, niti petarda.

Izišla sam u osamu iz te rulje

koju vodi vodstvo jadno.

Bez kraljevstva eto retarda,

eto onog koji samo psuje, vrijeđa,

usamljen preda mnom

i bez mene tako mu je svejedno.

Krijem svoje ispod vjeđa,

sklanjam se sa svojim snom

jer moj Bog i ja smo jedno.

Bog mi veli, stresi prašinu

i ne bacaj blago ispred svinja.

Zato misliš da si me nadglasao.

Tad u meni prava riječ mi sinu,

oko mene samo ljubav sinja

i nije važno jesi li se našao,

tvoj je problem tvoja vika.

Ja sam pokraj tebe sva u Bogu

dok ti pakla izlaz tražiš.

Ti ne čuješ niti moga krika,

ja ti pomoći ne mogu.

Zato volim kada odlaziš.

28.12.2015. 18:53

Krvave ruke i opasne misli

Opasne prijetnje ne postoje jer svaka je prijetnja pokazatelj slabosti i straha, pretjeranog poriva samoobrane kada se čovjek osjeća napadnutim pa je prema tome svaka prijetnja bezopasna, ali nam ukazuje na onaj samoobrambeni strah koji često potiče ljude na brzoplet i neuravnotežen, prejaki napad. Zato kažemo da su prijetnje opasne jer prethode opasnim nerazumnim napadima.

Cilj prijetnje je posijati strah i nesigurnost, ali to je već promišljena prijetnja, prijetnja s nakanom pomoću koje već započinje neki nerazuman napad jer tko se brani, taj nema vremena prijetiti nego onaj tko se osjeća ugrožen, taj i prijeti, a ako nije zaista ugrožen, tada ima i vremena proračunato sijati prijetnjama strah i nesigurnost.

U svakom slučaju prijetnja je korisna jer upozorava da bi moglo možda doći do nekog pokušaja agresije. Stoga se na prijetnje ozbiljno odgovara oprezom, a mnogi i nakon prijetnji ponovo razmatraju što su učinili krivo i gdje su pogriješili kad se napadač osjeća tako ugroženim. Premišljanje svojih vlastitih postupaka uvijek je dobro, ali ne i obavezno ako je čovjek dobro već razmislio prije svake važne odluke i postupka. Premišljanje o svojim postupcima otkriva premišljanja onih koji prijete i ukazuje na nepravilnosti u postupcima onoga koji prijeti. I što više vam netko prijeti, to vam je jasnije s kim zapravo imate posla te tada postajete jači i sigurniji u sebe. Naravno, ako ste pravilno djelovali i po svojoj savjesti.

Ako čovjek djeluje nepromišljeno, prijetnja ga može izbaciti iz takta i natjerati na promjenu svojih odluka koje su bile nepromišljene, ali možda ne i pogrešne ili nevaljale.

Ima prijetnji iza kojih stoje primisli na nešto odbojno i grozno. Neke takve prijetnje sleđuju krv u žilama. Nije dobro misliti da onaj koji je tako priprijetio nije bio svjestan koje će primisli izazvati. Jednostavno, takva osoba nije priprijetila izravno jer se prestrašila grozote svojih misli i ideja, prestrašila se sama sebe pa nije imala snage, a niti vokabulara izreći jasnu prijetnju do kraja. 27.12.2015. 17:56

Da li je Herod bio svjestan što govori i čini kada je naredio pogubljenje sve djece u Betlehemu i okolici dok se Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa tek spremala na povratak Herodu, ali i krenula naglo u smjeru Egipta, kad je Marija još držala u naručju tek rođenoga Boga? Herod naredi da se poubijaju sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao kod maga (Mt 2,16). Herod, naravno, nije bio svjestan grozote poslušnosti i revnosti svojih vojnika i nije detaljno promislio o tome kakv je čin naredio. Za Heroda nema isprike da je bio lud jer bio je lud od straha, ali ne poremećena uma. Taj strah se očituje jako dobro u tome što se htio osigurati u otklanjanju opasnosti za sebe do te mjere da je, za svaki slučaj, naredio da se pobiju i ona malo starija djeca, a ne samo novorođenčad. Koliko je stravičan bio taj genocid, toliko se Herod pobojao za sebe. Da je rekao neka vojnici potraže novorođenčad u Betlehemu, izgledao bi nekome možda čak i razuman, ali Herod je u strahu od istine počeo gubiti osjećaj za stvarnost pa je njegova zapovijed glasila neka se pobije njih više, i oni stariji, a da je imao mogućnosti, sravnio bi čitav Betlehem sa zemljom. Pokolj nevine dječice bila je i ostvarena prijetnja izvan svakog razuma. Osim toga, Herod je imao punu snagu i mogao je ostaviti Isusa odrastati u domovini te pripremati se za djelatnost budućega Kralja i Mesije, sastaviti savršenu obranu svojih interesa. Odrastao muškarac i vojskovođa i upravitelj prestraši se Novorođenčeta. Veliki slabić i kukavica načini grozna zla, svjestan da ga se narod boji i da ga svi mrze. Vladar koji nije potekao iz naroda kojime vlada nego neprijatelj i stranac koji se nametnuo.

Krvnik se prestrašio nevinosti. Jedino mu nevinost može rasvijetliti zločinstvo kojega je on u duši potpuno svjestan. Svtko tko nije nevina srca i pošten, pokušat će držati Herodu stranu, pristati na njegovu vladavinu i takav nije za Heroda opasan. Herodu je opasna samo čistoća i nevinost, poštenje i dobra volja.

Koliko nas ima koji u svojoj uvjerenoj nevinosti vjerujemo da nevini postoje i da pobjeđuju zločince? Ima li tkogod čista srca i jasna pregleda situacije, netko tko se grozi svega onoga zbog čega mu zapravo neprijatelj strašno i krvnički prijeti? 28.12.2015. 06:37

Čisto srce stvori mi, Bože

U punini je, govore, mjesečina zasjala ove najdulje, Božićne noći ove godine i neće opet tako brzo sjati istom puninom.

U punini se poklopiše nedjelja Svete obitelji iz Nazareta i Ivanov spomendan. Ivan bijaše učenik Isusov kojemu Gospodin povjeri majku svoju i majku našu Mariju, roditeljicu Boga za kojega Ivan veli da je Ljubav. Roditeljica Ljubavi, ona koja je okupljala prve sljedbenike i učenike Isusove na molitvu i sveto zajedništvo, dobila je u apostolu Ivanu sina, ljubljenog Isusovog učenika.

Roditeljica Ljubavi i ljubljeni učenik ostadoše zajedno do kraja. Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Punina mjesečine ovogodišnjega Božićnog vremena naviješta puninu svete crkvene obitelji koju čine ljubljeni vjernici okupljeni pod srcem roditeljice u molitvama Bogu svome.

Sveta obitelj začinje se u rubnom gradu Nazaretu, nastavlja se u zajedništvu Marije s apostolima te svoju puninu doživljava u zajedništvu Crkve s moliteljima Kristovim. Rast skromne nazaretske obitelji potaknut je tom skromnošću čistih srdaca. A kakvo je to čisto srce, to je otajstvo i tajna za mnoge. Srcem se razmišlja, srcem se odlučuje, srce je izvor urednih i neurednih želja. Skromno srce je srce urednih želja. U takvom se srcu začinje ljubav prema Bogu i bližnjemu. U srcu se pohranjuju spoznaje i stavljaju na razmatranje u skromnosti i poslušnosti koja proizlazi iz te skromnosti i jednostavnosti, u jedinstvenosti svake ljudske osobe. Budući da svijet uvijek traži od pojedinca da se predstavi i kaže tko je i kakav je, pojedine osobe često dolaze u priliku reći nešto o sebi, a te riječi više ne ostaju u skromnosti srca. Jedina osobna iskaznica svakog ljudskog bića je priznanje pred ljudima, ali i prvenstveno pred Bogom: sluga sam beskoristan. Tako razmatra skromno i čisto srce, ali pred ljudima ne smije to reći nego mora samo sebe nahvaliti i bilo čime detaljnije odrediti. To udaljava svaku osobu od njezine skromne nutarnjosti i stoga je najpametnije živjeti u obitelji i skromnosti gdje je poslušnost jedini način kojim se želje srca mogu urediti, poslušnost i neizjašnjavanje, to jest šutnja. Tako možemo izići iz obitelji u život čista i skromna srca s urednim željama.

A što su uredne želje? To su one želje koje služe svakoj osobi na dobro i na boljitak i razvoj prema Bogu. Takve želje ne vrijeđaju nikoga, a pružaju veliku slobodu.

Ako smo već navikli živjeti s urednim željama, imati skromno srce, već smo i malo navikli razgovarati s Bogom, moliti Ga i primati Njegova uslišanja; već smo postali ovisnici o Božjoj ljubavi, a Bog nas drži i čuva pred svijetom da nam se mlada čista srca ne uzohole. U poslušnosti obitelji naučili smo moliti, učiti i raditi pa već s nekim sposobnostima dolazimo u svijet. Te sposobnosti nam omogućavaju da i dalje skromno živimo, a plodno za sebe i sve druge oko nas.

U svijetu skromnost nije na nekoj cijeni. Kažu ljudi da onaj koji je skroman često ostaje gladan, ali kada netko raste u obitelji nalik onoj iz Nazareta, ne gladuje nestrpljivo i nema razvijene obijesne apetite, ambicije i oholost. Važno je tada snaći se da ne potpadnemo pod utjecaj svijeta, važno je ne izgovarati nepotrebne i suvišne riječi nego čuvati u srcu spoznaje kako smo navikli, promatrati i dalje Boga i svijet i moliti. U tome nam Isus pomaže, vodi nas pod okrilje majke Crkve gdje nam je utemeljio sedam sakramenata. Tamo nam je jedina prilika preživjeti i dalje s urednim željama u srcu u kojemu se već prije počela rađati ljubav.

Bog je Ljubav, poučio nas je Sveti Ivan apostol, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, a to se lako može izvesti u životu ako smo uspjeli sačuvati skromnost i čistoću u srcu. 27.12.2015. 05:49

Sekta

Uvijek smo bogati i siromašni, od kada je svijeta i vijeka. U duhu smo također različiti, neki su siromasi duhom, neki pak obdareni pretjeranom inteligencijom.

Dok je Sveti teolog nad teolozima Pavao još bio nadareni i dobro stojeći mudrac i građanin svijeta, viša srednja klasa, dok se još zvao starim predkršćanskim imenom Savao, sekta je Isusova već izrodila mnoge sinove svjetla i sljedbenike. Tu sektu Isusovu progonili su svi tadašnji pravovjerci u Jednoga Boga.

Ima nas koji vjerujemo, ali ne doživljavamo svoju vlastitu vjeru već doživljavamo svjedoke Isusove kao nekakve sektaše. Ima nas koji smo proslavili Božić u najsvetijem raspoloženju, podarili smo odrpance odjećom, napunili ispružene dlanove kolačima, a sebi nismo priuštili doživljaj Isusa Krista u našim srcima, u našim pametnim glavama, u našim osjećajima i u našim tijelima. Da, pustili smo suzu, ali suzu svoje nesposobnosti da se učinimo siromasima duhom. Stajali smo, kao i Savao, pokraj progonitelja Isusove sekte koji su kamenovali neke, to jest, nabacivali se milodarima i kruhom, blagdanskim darovima i zahtijevali zahvalnost tih drugih, rubnih ljudi, tih ljudi koji nisu mi.

Danas već mnogi imaju ostatke gozbe od jučer na svojem jelovniku i do daljnjega više ne moraju dijeliti okolo kolače ( dovoljno je da odbace hranu u kante za smeće). Ono što boli jest činjenica da će ti pametni dobročinitelji slijedećih nekoliko mjeseci okolo pripovijedati kako su podarili ručak gladnima i opet očekivati zahvalnost, a mnogi čak misle da su se iskupili za svoje greške pred Bogom samim.

Najteže pada što onaj koji je gladan svaki dan mora biti zahvalan za blagdanske darove koji će mu potrajati samo za taj dan. Što je s ostalim danima u godini? Ništa strašno, ima u kantama za smeće, ima u Caritasu, ima na nekim vratima svaki dan komadić kruha i mesa, po koji komad obuće i odjeće. No, ovi dobročinitelji, velika većina vjernika, prolazit će čitave godine, svaki dan pokraj onih istih ljudi kojima su za Božić dali kolače i neće ih primijetiti, a ako ih prepoznaju, pitat će ih da li su im zahvalni pa ako kažu ti siromasi da se sjećaju Božićne gozbe i komplimentiraju svojega dobročinitelja, ovaj će im udijeliti neku kovanicu kao nagradu za zahvalnost.

Da, bogati prose na sve moguće blagdane, prose iskupljenje savjesti koju nisu dobro oprali na ispovijedi, prose od nekoga koji je po mogućnosti potrebit siromah da mu veli da je dobročinitelj i da mu veli: hvala. To jedno “hvala” bit će sasvim dovoljno da se utiša neprimjetan glas nečiste savjesti. A to “hvala” nitko iz sekte Isusove neće ponavljati čitave godine zbog samo jednoga ručka ili komada kolača.

Misle pravedni da ima ustanova koje se brinu za te rubne ljude, siromahe. Da, ima ustanova, ta ustanova je Isus poradi kojega su mnogi osiromašili duhom i tijelom i poradi kojega su mnogi poginuli pa ne mogu više zahvaljivati svim onim silnim pravednicima čija se savjest probudila nasilno baš na Božić.

Siromasi duhom odlaze dalje u svoj mučenički život u kojem vide nebo koje im se otvara i iz kojega im Isus dolazi svaki dan. Tim siromasima izgleda da je Božić dan kada moraju ispaštati i govoriti hvala za materijalna dobra onim pravednicima. Božić je dan kada se najedemo, kažemo hvala i odemo dalje u blagodat siromaštva moliti Boga za bogate da se obrate. Jer da nije siromaha, niti bogatih ne bi bilo.

Simboličan je izvještaj iz Svetog pisma. Pravednici proganjaše Isusovu sektu i pri tome kamenovaše jednoga siromaha duhom, Svetoga Stjepana Prvomučenika koji na glas reče kako vidi otvoreno nebo iz kojega mu silazi Isus, Gospodin. Sveto pismo usput spominje kako je kamenovanje promatrao i bogataš Savao, pravednik u svemu.

Velik je Gospodin, krv i muka Svetoga Stjepana načini od pravednika Savla novoga čovjeka koji kasnije postade kršćanin jer mu se sam Gospodin s neba dao vidjeti i čuti. Sveti Pavao bijaše veliki teolog, a mnogi teolozi se slažu u tome da je krv mučenika zapravo pravo sjeme kršćanstva. Oni koji su obdareni pameću, a očekuju zahvalnost od siromaha, neka promisle malo nisu li pogriješili možda. Ne zato što su ponudili kruha za Božić nego zato što nisu rekli nikada, nikada niti jednom siromahu: hvala. 26.12.2015. 08:30

Naravno svjedočenje

Nisam vidjela, Isuse, svoje mjesto pod suncem, još uvijek ne. I to je križ. Nisi imao gdje nasloniti glavu, nigdje nisi bio dobrodošao, a svi su k Tebi zapomagali. Samo, što meni nitko ne zapomaže, nitko od mene ne traži pomoć jer valjda se vidi moja nemoć na daleko. Vidim ja i nemoć drugih da me postave negdje kao biljku. I to je križ.

Ipak zauzimam neki prostor i udišem punim plućima slobodan kisik u mojoj bližoj okolini. Hvala Ti na tome neočekivanom i predivnom daru. Imam ja svoj mir, Tvoj mir, a ne mir kojega daje svijet. U sebi me, Bože, sačuvaj, sačuvaj ovu našu bliskost koja je jedini moj hram gdje Ti se poklanjam. Nije štala, hram je. Nije tvrda slama, nebo je. Odlazim povremeno po Tvojim uputama i onda se vraćam u majčino naručje i to ne zbog neke nekritične ljubavi nego zbog hrane, pića i spasa. No, kome služi moj spas, vječno je moje pitanje i uvijek su raznovrsni odgovori Tvoji. Sada me trebaš tamo, sad ovamo. A ja trebam Tebe uvijek. Zato me sačuvaj, jedini moj Bože i čežnjo mojih apstrakcija, medicino mojih skretanja, slugo moj i svrho moja. Nisam manja od Tebe, nikada nisam manja od Tebe, činiš me postojanom na Tvoj način koji u ovome svijetu ne izgleda baš tako. Činiš me fanatikom, a svijet me proglašava slabićem i tabletomanom.

Sjećam se, jednom davno, isto nisam imala niti za svijeću, siromah ostaje gdje se zatekao, bogataš povećava materijalno imanje. Jedno je sigurno, ne moram počinjati sasvim iz početka i to mi je blagoslov nad blagoslovima. Ne moram ići u onu Tvoju Galileju, samo moram biti još malo strpljiva i svi će prijatelji doći, sve ću ih prepoznati.

Ostajem siromah s dušom jer dušu se ne prodaje ni za što, niti za koru hljeba, niti za bogatstva, niti za slavu i priznanje bilo koga, bilo koga tko nije Ti, Bože moj, samo Tebi sad se klanjam, uvijek se klanjam Tebi, jedini Živote moj ma što bilo i kako god izgledalo jer Ti mi daješ to dostojanstvo i samopuzdanje, inače sam ništa, prah.

Najlakše je založiti svoju dušu na godinu dana pa onda opet je vratiti, govori sotona.

Lako je gledati druge, reći sebi “ja nisam takav” i poduzeti akciju spašavanja materijalnoga, a sve u Tvoje ime.

Ne, nema toga razloga pa ma kako on sitan bio i pravedno izgledao zbog kojega bih žrtvovala vlatitu dušu jer to i tako ne bi bila žrtva nego bijeg, bijeg od Tebe i svoje vlastite savjesti koja je i tako uvijek prekratka i nesvjesna.

Zbog svake sitnice prigovaram i kritiziram, zbog svake male sitnice koju uspijem detektirati. Nije to teško, moja duša je puna Tebe i ja osjećam svaki dašak kao ogroman teret. Vele, sitnica. Vele, zabluda. Vele da je to što ja vjerujem iluzija.

Ne. Ni ja ne vjerujem po zakonima svijeta. Vjerujem amplitudama svojega unutarnjega mjerila. Neuhvatljiva je vjera moja, ne bilježi je instrument ljudski, bilježiš je samo i samo Ti, Isuse, jedini Bože moj.

Lijepo je s Tobom razgovarati i ovako svjedočiti. Reći će da to nije svjedočenje jer svjedočenje zna se što je. To je blagost, mudrost, sposobnosti molitve i liječenja, umješnost propovijedanja i naviještanja. Reći će, nije to vjera, nije svjedočenje.

A ja baš svjedočim, vjera se u Tebe, Boga ne može ničime izmjeriti, ni s čime usporediti.

Sotona me umilnim riječima prozvao, a onda je poduzeo i novi napad čistom grubošću. Kao dobar i loš policajac iz one stare šale, tako je proziran.

I, naravno, sada bježim u Tvoje naručje, kamo bih drugamo. I nemam gdje pristaviti, i nemam gdje prostrti i, naravno, nemam gdje nasloniti dušu.

I nadnaravno.

25.12.2015.  19:31

Bog tvoj kraljuje

Bog naš je velik.

Može si dopustiti da se međusobno kao braća i sestre, djeca Njegova, dogovaramo i prepiremo. Može si dopustiti sitne pakosti svoje djece koja nastoje biti “slobodna” u ranoj dobi kad su tek izišli iz pelena. To je normalno razdoblje u razvoju osobnosti. Svako dijete ima neko razdoblje pobune protiv roditelja, a Otac naš na nebesima je taj koji pedagoškom strpljivošću dopušta svoj svojoj djeci razdoblja pobune i mira, razdoblja istraživanja i posluha, razdoblja lucidnosti i grešaka.

I Bog se učini čovjekom, utjelovi se u Bezgrešnoj, rodi se kao dijete Isus i življaše pored druge djece, držeći ih svojom braćom i sestrama iako je On taj koji ih stvori. No, nije dovoljno Bogu našemu stvoriti predivnu prirodu i svemir, šarmantan biljni svijet, raznu zvjerad i zemaljsku klimu; stvoriti čovjeka pa i njime ravnati po svojim savršenim naumima. Ne, Bog u čovjeku stvara svojeg budućeg ravnopravnog partnera, zaista slobodnog i u svojim pobunama i u svojoj vjernosti. Otac naš na nebesima čini veliku razliku između svega stvorenog i čovjeka jer čovjeku daje priliku surađivati u svojem vlastitom stvaranju, daje mu mogućnost upravljanja svijetom, prirodom i samim sobom. E, to je taj pedagoški trenutak: upravljanje samim sobom. To ne može životinja, niti biljka, ne može niti stroj, a ne može niti klima.

Da bi jedno dobro Božje dijete naučilo upravljati samim sobom treba pomoć svojega Roditelja i Njegovo razumijevanje i strpljenje. Dobro Božje dijete rijetko se rađa, ono se mora i poslušnošću i svojim naporima u ostvarivanju svojih želja mukotrpno samoizgrađivati. Jedno dobro dijete mora trpjeti pakosti svojih braće i sestara koji katkad dolaze u razdoblja pobune protiv svega, protiv Roditelja, a time i protiv samih sebe. Ta, ratovi su nam samo znak i pokazatelj unutarnjih sukoba, sukoba između prihvaćanja i pobune.

Da li su roditelji odgovorni za prepirke svoje djece? Naravno da jesu, ali neće za svaku sitnicu ulaziti u te dječje razgovore jer tada djeca ne bi imala slobodu i priliku vježbati se životu, ljubiti brata i sestru te vježbati se strpljivosti, naučiti se razgovarati i dogovarati. Zato je Zakon Boga tako kratak, ima samo deset zapovijedi, smjernica za život; Isus čak za dobru i naprednu djecu sve zapovijedi svodi samo na jedno pravilo, a to je: ljubi.

Zna se da su dobra djeca ona kojima Bog dade lucidnost poštivanja i povjerenja, prvenstveno vlastitih roditelja pa od njih uče kako ljubiti i njih, i sebe, i sve druge.

No, teško je ljubiti pobunjenu braću i sestre, to može samo Roditelj Bog. Zato nam posla Sina svojega da se rodi u nama, da se krsti kao čovjek od Ivana na Rijeci te da u krštenju postane mi i da mi postanemo On. Dobrom djetetu i to je sinovstvo od Boga teško strpljivo podnašati, ali kada gleda u žrtvu Isusovu i kada ide za Njim, može se prilično uspješno probiti do zrelosti koja mu je potrebna da bi spoznao svoje partnerstvo s Isusom i vječni život.

Ona pobunjena djeca nemaju takve muke. Njima je lako se naljutiti i udariti, izbaciti iz sebe sukobe i prenijeti sukob na sve druge. To je najlakša stvar na svijetu. Poslije toga se problematično dijete malo opusti pa postane za kratko vrijeme kao i ono dobro dijete, predomisli se iako je unijelo sukob među ljude koji se više ne može samo tako lako smiriti ili popraviti. Pobunjeno dijete nema nikada namjeru priznati svoj unutarnji sukob pa nikada niti ne popravlja svoje greške. Nakon kraćeg vremena opuštenosti, njegov se sukob između poslušnosti i pobune opet pokazuje i opet se takav čovjek pokuša liječiti na drugima. Opet pojačava sukobe i donosi čak i ratove.

Budući da i najbolja Božja djeca nemaju savršenu Božju strpljivost, uvlače se i oni u te sukobe te ih nastoje smiriti. No, i to proizvodi nove sukobe i dovodi do većih ratova. Tako, da nemamo Oca našeg na nebesima, ne bi nas nikada niti bilo. Svijet i dalje opstaje, ima ljudi koji čine dobro i koji neprekidno Boga mole za pomoć i mir. Svim ljudima, pobunjenicima ne želim sretne blagdane, a svim ljudima dobre volje čestitam Božić. 25.12.2015. 02:22