Ranjenik

Žrtva radi žrtve zaista je nešto potpuno besmisleno. U toj besmislici možda mnogi i požive neko vrijeme, ali puno više nas misli da ljudi, kršćani, vjernici, mučenici i slični žive upravo tu besmislicu. Otajstveni je to život za malovjerne kada promotre neke kršćane. Imaju za njih svoj potajni izraz, misle da su mazohisti. I, naravno, jesu naizgled takvi, ali to se otajstvo ne da vidjeti drugačije nego unutarnjim, vjerskim pogledom.

Mnogi mi mislimo da je za žrtvu potrebna hrabrost, a mnogi ne znamo uopće neki normalan razlog zbog kojega se netko prepušta žrtvovanju, naročito kada je žrtvovanje socijalno očigledno, tjelesno, fizički u prostoru i određenom času kao što je uskakanje u vatru da bi se spasilo jedno živo biće iako je jasno da je to nemoguće ili kao što je ranjavanje samoga sebe. Tko pokuša samoranjavanjem dokučiti neku višu tajnu, taj je lud ili pubertetlija u prvoj etapi odruštvljavanja. Ili možda u visokom stadiju nevjere.

Ako neki ljudi stradavaju u borbama, to nam nije čudno jer oni to ne čine namjerno.

I to je sve što bi se moglo reći o žrtvovanju.

Žrtva poradi Boga nije dokazivanje odanosti Bogu, svetosti i nadnaravne ljubavi. Boga se ne može dokazati. Boga nije dopustivo dokazivati i ne bi se smjelo Ga dokazati nikada, niti žrtvama. Kad bi se moglo dokazati na neki svjetovan način Božju opstojnost, to ne bi bilo istinito.

Neki ljudi kažu da neće vjerovati dok ne vide, dok ne ugledaju, a pri tome misle na materijalne i slične dokaze koji su dostupni ljudskom razmišljanju koje je čak i u ljudskim normalnim okvirima ograničeno jer ljudi slabo razmišljaju, a oni koji nauče razmišljati, postaju oholi ili su često izraženo sebični. Takvima žrtva nekog vjernika izgleda nerealno, ali im ipak budi strahopoštovanje ako samo malo zastanu i promisle o tome.

Objašnjavati se hrabrost žrtvovanja ne mora i ne može.

Željeti biti žrtvom nije normalno.

Ljudska žrtva je poruka Boga za čovječanstvo, znak i volja Božja. Kada netko naiđe na žrtvu nekog čovjeka, to je Božji znak i pitanje za onoga tko tu žrtvu vidi, a nije ovdje zato da bi ljudi komentirali među sobom onoga koji postade žrtvom. Naiđeš li na čovjeka koji je podnio žrtve, zastani i promisli što ti to znači u tvome životu.

Uzalud je žrtvom doputovati u puku iscrpljenost.

Žrtvovati znači hvaliti sveto više biće.

U vjerskom smislu žrtva je samo posljedica ili, bolje rečeno, jedna od mnoštva nuspojava.

Tko hvali, štuje i slavi Boga nadnaravnoga, predaje nešto značajno svoje ili što više od sebe. Na sve moguće i nezamislive načine. Bog je taj koji upisuje rane svojemu hvalitelju, a da on o tome ne zna puno. No, zato po tim ranama o Bogu uči čovječanstvo; vjernik na svoj način proživljava rane dublje ili slabije, a nevjernik se samo divi onome na čemu nema ništa vrijedno pažnje ili divljenja.

Budući da je Bog prvenstveno Duh, nedokučiv u fizičkom i materijalnom smislu iako sve stvara i svime upravlja, najdraža Mu je duhovna pohvala, hvala i slava. Iz toga ponekad iziđu vrijedna i dobra djela, ponekad se ne vidi ništa, a ponekad čovjek postane nekim oblikom vidljive žrtve, postaje manje ili više ranjenik. Taj ranjenik namijenjen je materijalistima, žive i vidljive rane na ljudskom tijelu nisu u prvom redu namijenjene religioznom štovanju nego ateistima jer iza njih stoji uobičajeno i veće duhovno vjersko predavanje čovjeka Bogu koje prethodi vidljivome.

No, da bi čovjek koji želi biti nešto posebno došao do žrtveničkog stanja koje će okolina primijetiti mora se kao prvo odreći te iste okoline i ona mu više ne smije biti prioritetna i važan životni interes za samodokazivanje. Kada staviš Boga kojega poznaješ na prvo mjesto u svom životu, čovječanstvo može postati manje poznato, a ti manje slavan kao žrtva. Iako možda tako izgledaš ljudima, nisi ranjenik u duhu.

No, da bi ti Gospodin postao prvi u životu, prvo Ga je nužno malo upoznati i spoznavati u vjeri. Poznavati Ga bolje nego što poznaješ sebe i svoje težnje. Živjeti vjerskim i molitvenim životom.

Tada si sretnik. Tada si blažen i svet i ako imaš i neke muke, one su slatke i dobrodošle. Bog je taj koji određuje koliko će okolina vidjeti tvoje blaženstvo, a koliko tvoje rane.

Blagdan Prvog dana sedmog mjeseca

Knjiga Levitskog zakonika, glava 23

1 Jahve reče Mojsiju:
2 "Kaži Izraelcima i reci im: Blagdani Jahvini koje imate sazivati jesu sveti zborovi.

Blagdani prastari bili su ovi:

1. SUBOTA  (Uskrs)

2. PASHA I BLAGDAN BESKVASNIH KRUHOVA ( Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo)

3. PRVA ŽETVA ( Euharistija, Pričest)

4. BLAGDAN SEDMICA ( Duhovi, Pedesetnica)

5. PRVI DAN SEDMOGA MJESECA  ovih dana

6. DAN POMIRENJA ( post)

7. BLAGDAN SJENICA (hodočašće)

Prvi dan sedmoga mjeseca ( vidi: Knjiga Nehemijina, glava 8, redak 2)

Leviticus 23, 23-25

23 Jahve reče Mojsiju:
24 "Govori Izraelcima i reci: 'Sedmoga mjeseca, prvoga dana u mjesecu, neka vam je potpun odmor, proglašen glasom trube, sveti zbor.
25 Nikakva teškog posla ne radite; u čast Jahvi paljenu žrtvu prinesite.'" 

Dan pomirenja

Lev 23, 26-32 

26 Reče Jahve Mojsiju:
27 "Povrh toga, u deseti dan toga sedmog mjeseca pada Dan pomirenja. Neka vam to bude prigoda za sveti zbor; postite i prinesite u čast Jahvi paljenu žrtvu.
28 Toga dana nemojte raditi nikakva posla. To je, naime, Dan pomirenja, kada će se za vas obaviti obred pomirenja pred Jahvom, Bogom vašim.
29 Jest, tko god ne bude postio toga dana, neka se odstrani iz svoga naroda.
30 A tko bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda.
31 Nikakva posla nemojte raditi. To je trajan zakon za vaše naraštaje gdje god vi boravili.
32 Neka vam je to subotnji počinak. Postite! Navečer devetoga dana u mjesecu - od večeri do večeri - prestanite raditi." 

Blagdan sjenica

Lev 23, 33-36

33 Jahve reče Mojsiju:
34 "Reci Izraelcima: 'Od petnaestoga dana toga sedmog mjeseca neka se sedam dana drži Blagdan sjenica u čast Jahvi.
35 Prvoga dana, u dan svetoga zbora, nikakva težačkog posla nemojte raditi.
36 Sedam dana prinosite paljenu žrtvu u čast Jahvi. Osmi dan neka vam bude sveti zbor, kada ćete u čast Jahvi prinijeti paljenu žrtvu. To je svečani zbor; nikakva težačkog posla nemojte obavljati.'" 

Još o blagdanu sjenica

Lev 23. 39-44

39 "Osim toga, petnaestoga dana mjeseca sedmoga, pošto pokupite sa zemlje plodove, svetkujte Jahvin blagdan sedam dana. Na prvi dan i na osmi dan neka je potpun počinak.
40 Uzmite već prvoga dana lijepih plodova, palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine pa se veselite u nazočnosti Jahve, Boga svoga, sedam dana.
41 Svetkujte tako blagdan u čast Jahvi sedam dana svake godine. Neka je to trajan zakon za vaše naraštaje. Svetkujte taj blagdan sedmoga mjeseca.
42 Sedam dana stanujte u sjenicama. Svi Izraelovi domoroci neka proborave u sjenicama,
43 da vaši potomci znaju kako sam ja učinio da Izraelci žive u sjenicama kad sam ih izbavio iz zemlje egipatske. Ja sam Jahve, Bog vaš."
44 I tako Mojsije objavi Izraelcima Jahvine blagdane.

ZAKLJUČAK, Lev 23

37 "To su blagdani Jahvini koje imate sazvati - sveti zborovi određeni za prinošenje žrtava u čast Jahvi; žrtava paljenica, prinosnica, žrtava klanica i ljevanica; svaku na njezin pravi dan,
38 povrh Jahvinih subota, povrh vlastitih prinosa, povrh svojih zavjetnih i dragovoljnih darova koje inače prinosite Jahvi." 

Zakon slađi od meda

Psalam 19

1 Zborovođi. Psalam. Davidov.

(19:2) Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
2 (19:3) Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.
3 (19:4) Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti,
4 (19:5) al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu. Ondje suncu razape šator,
5 (19:6) te ono k'o ženik iz ložnice ide, k'o div kliče kad prelijeće stazu.
6 (19:7) Izlazi ono od nebeskog kraja, i put mu se opet s krajem spaja, ne skriva se ništa žaru njegovu. 

Nečujan je glas Boga živoga po kojemu mora se razmiču, po kojemu narod putuje preko mora, po kojemu valovi prekrivaju svaki trag zlih namjera. Samo onaj glas se mora čuti koji siđe s nebesa, ode na križ i progovori tiho šaptom da se narod ne prestraši.

7 (19:8) Savršen je Zakon Jahvin - dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino - neuka uči;
8 (19:9) prava je naredba Jahvina - srce sladi; čista je zapovijed Jahvina - oči prosvjetljuje;
9 (19:10) neokaljan strah Jahvin - ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini - svi jednako pravedni,
10 (19:11) dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. 

Savršen je zakon Gospodinov-dušu krijepi.

Što Ti je zakon Tvoj? Ti si Ljubav nebeska. Ljubav na križu. Križ je zakon. Da nisi odlučio visiti, ne bih se u ljubavi Tvojoj nikada rodila, ne bih saznala nikada što je čednost prvoga čovjeka u vrtovima rajskim, niti bih prepoznala mnoštvo ljudi koji zrače nevinošću. Govore dobri ljudi da treba izići van na rubove društva i pomoći ranjivim skupinama. A kamo bih mogla izići kad kod mene više nema ono “unutra” i “van” društva. Svi smo marginalizirani, samo su novinarčići zaostali u nekom središtu zbivanja i prave se da su oni Javnost. Lakše će deva kroz iglene ušice nego novinar u kraljevstvo nebesko.

Pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje-neuka uči.

Da nije Ljubav rastrgla se pribijena, pričvršćena pa rastepena na sve strane, našao bi neki zao duh prostor kroz koji se može pobjeći “van”, van iz Ljubavi koja se razapela i prekrila nebo i zemlju, nadzemlje i podzemlje, krovove i duše ljudske. No, ne nađe zao duh pukotinu na Ljubavi koja se uglavi na križu, sasvim sigurno i pouzdano, čvršće od svakoga ljudskog zakona ili zakona prirode, ne nađe zao duh kamo bi pobjegao da bi ostao sav onakav, zao i loš pred svjedočanstvom koje se više nikada neće moći ukinuti. Tko promatra Ljubav na križu, postaje mudar.

Prava je naredba Gospodnja-srce sladi.

Naredba je Tvoja: obrati se! Ona poništava zloću i krivine, najslađe je obratiti zloga. Zatvoriti ga u srce puno Ljubavi, uglaviti ga na tom mjestu pa ga promatrati kako se koprca i polako uči obraćenje, nevinost i dobrotu.

Čista je zapovijed Gospodnja-oči prosvjetljuje

Zapovijed je Ljubavi protivna našim umovima, a svi se razbacujemo ljubavnim izjavama jer smo tek kročili na put obraćenja, tek smo spoznali da nam je zapovijed potrebna jer ne znamo, ništa drugo još ne znamo. Da nam je ići na križ, slađi od najslađe ljubavne izjave koju sve bolje i bolje naziremo kada tek samo pogledamo kako se zove ta zapovijed Ljubavi.

Neokaljan strah Gospodinov-ostaje svagda.

Neće uminuti nikada ono što je čovjek stekao na rođenju: život i strah da će taj život izgubiti.

Istiniti sudovi Gospodinovi– svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.

Psalam 19, 11-14

 11 (19:12) Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva.
12 (19:13) Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!
13 (19:14) Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga.
14 (19:15) Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Poštujemo li anđele?

Poštujemo li anđele?

Knjiga Postanka, glava 11, redak 1

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste...

Jedan drugome reče: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’

Gospodin se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. I reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’

Jesu li ljudima anđeli nekakve ljestve do Boga?

Ili je Bogu dobar način pokazati se i sići bliže čovjeku u svakom trenutku taj da šalje vojsku svoju pa svak od nas, svjesno i još više nesvjesno, razgovara sa svojim anđelom čuvarom koji je u dosluhu s našim Gospodinom Ocem na nebesima?

Drugo je pročitati djetetu pripovijetku o nekakvom posađenom grahu čija grana uzraste daleko u nebo, u nepoznato. To nije jedno te isto što i poslati Bogu poruku po anđelima. Gospodin nam daje vidjeti ili naslutiti anđele svoje i naše i to prije nego što mi prvi put začujemo priču o čudesnom grahu jer posađena biljka kojom se dječaci mogu penjati dok se ne umore odvodi djecu u snove dok anđeoske poruke velikom brzinom lete između Boga i čovjeka.

Posađeni grah je čežnja sasvim ljudska jednako kao i gradnja Babilonske kule, pokušaj čovječanstva da postane veće samo od sebe.

Milost našega Gospodina je, naprotiv, čežnja Njegova da se spusti do najmanjih među nama, odnosno, tamo gdje ni  sam čovjek ne voli uvijek otići: do dna svoje duše. Radije čeznemo pobjeći dalje od sebe. Bog nas uči ponirati u tajne nas samih, a tada postajemo prava ljudska stvorenja, tada se molitvom možemo vinuti najdalje, prerasti sebe jer nas vuče Gospodin Stvoritelj, a vuče nas upravo po nebeskim ljestvama kojima se uspinju i silaze anđeli jer kad nas ne bi Otac naš želio, ne bi ni naše molitve nastale.

Veliki je uspjeh posaditi visoko i daleko uzraslu biljku, veliki je uspjeh izgraditi velegrad, ali nema takvog uspjeha kao što je izgradnja sebe samoga. To se može jedino uz Božju pomoć. Zato nam Gospodin izmiješa jezik i govor, zato nam i poremeti razgovore i dogovore, da ne odlutamo u ništavilo ili ne padnemo u snove koje zaboravljamo nego da se malo spustimo po anđelovim ljestvama koje vode od nebesa do nas, ali ne do naše svijesti i našega srca i uma nego puno dublje u nas same, tamo gdje nam se ne da nikada otići jer to je jedan od najtežih poslova na svijetu, izboriti se za ono što nam govori naš unutarnji glas savjesti, zatim to priopćiti drugima i tako pronaći sebe, pronaći druge ljude, izgraditi zajednički svijet; čuti Boga, odgovoriti Mu i zamoliti Ga da nas izliječi kako bismo se razumijeli slično kao što se razumiju Otac i Sin i Duh Sveti.

Knjiga Postanka, Post 28, 12-13a

Jakov u snu vidi ljestve gdje stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. Uza nj je Gospodin te mu govori: "Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov."

Posinak

Daj da odavde ne odem više nikamo,

daj da nikoga više ne slušam,

da ti zauvijek budem vrijedna

kao što sam vrijedna bila samo

na prvi pogled da iskušam

hoće li trajati ljubav medna.

Ničija ljubav nije potrajala,

odoh uvijek iznova potražiti

ono čega u izobilju imaš ti.

Već ledena zima se pomaljala

kada me Bog odluči osnažiti,

a nisam ni znala više birati.

Prozvao me tvojim prijekorima,

zazvao je samo moje tajno ime

na tvoje usne, neznani pobratime;

presude učini strašno oporima,

kao anđela smrti zakralji me;

svod je propao pa obrati me,

učini me najmanjom na Sudu

kao bezumnika, to nije bila istina.

“Iskušaj me odmah”, rekoh gorda,

postavih se pred tebe na sprudu,

nesvjesnoga da si Božja trina,

da si usta Boga preko horda.

“Zar ja da Ti budem najgora

te zbog mene srdžba Tvoja raste?”

Nije moglo biti, a dokaza nemam.

Odoh reći obećanja najbolja,

zatražiti si zasluge sred kaste,

odlučna da obranu pripremam.

Dodirnuh ti haljine, o, sveti stvore

što ga samo nebo pred mene postavi,

da ti velim da si možda u zabludi.

Prihvati me, svu onakvu kao noćne more,

prihvati me odmah, odmah me uspravi,

ispod mene nastradaše mnogi ludi

kojima su svjetiljke odavno izgorjele.

Ti mi dade ulja sve do sada,

ti si pružio mi bezbrojna prostranstva,

nikad više ne poželjeh duše okorjele

kojima je strana svaka nada.

Sud je bio radi našega poznanstva.

Sada već mi tajno ime prepoznaješ,

sad te molim ne otpuštaj mene,

jedini si zakon srca moga.

Svoj onakvoj ti se meni podaješ,

posinstva mi tvoga gore uspomene,

Tijelo Kristovo je sina svoga.

28.09.2015. 05:44

Tlo po kojem hodaš

Kakva utjeha je meni postalo pisanje. Uz obavezan i neizbježan plamen svijeće, budim se usred noći pisanjem. Prvo mislim na sebe i želim pisati nešto o sebi i o životu, o sebi i svijetu, nešto o Bogu kojemu se nisam još ni pomolila, a pomišljam kako me je probudio da bih pisala. Zahvaljujem Mu što mi je došao tako ugodno intimno i na svemu što mi je učinio, meni i drugima, i što me je probudio na još jedan ugodan i lijepi dan. Zahvaljujem Mu na daru i volji za pisanje.

Ostalo je malo duhana u mrvicama, kava je tu, pripravljena. Pokraj mene papagaj drijema. Mjesečina je jaka i plamen svijeće je dovoljan za pripaliti cigaretu-smotuljak i za pregled bilježnice u koju zapisujem. Polako prolazi nikotinska i kofeinska kriza, već sam u svom elementu.

Nebo se sjaji bjelkasto. Što to pišem? Hoću li objaviti na blogu? Iz mene izlazi otajstvo ljubavi Boga i mene u intimnom zajedništvu. On mi prepušta dar pisanja na moju volju. Molim Te, Isuse, za nadahnuće. Ti si slugu svoga, svetoga Franju obdario obraćenjem kao i mene. Franjo je prihvatio obraćenje, oduševljen Tvojom ljubavlju i dobrotom. Više nikada nije prestao biti željan Tvoje ljubavi, tražio Te je sve više i više.

U noćima kao što je ova nemirno je lutao šumama i odlazio u brda, na osamljena mjesta, u pećine. Ne znam u ovoj mojoj toploj sobici da li je patio od hladnoće.

I ja sam s Tobom u mojoj pećini, također u potrazi za našim uzajamnim odnosom darivanja i primanja ljubavi koja jest predavanje čitave mene, tijela i srca, duše u duhu mom. Ti si pokraj mene, Isuse, i daruješ mi se neznatno, ali iste kvalitete kao i na Slavlju žrtve Tvoje za sve ljude.

Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu, blago Franji kojega si posebno pozvao sasvim samog i izdvojenog od svijeta. I ja se sada osjećam privilegirano jer je tek sredina noći i svi ljudi žive u gradu i spavaju, a ja, slatko probuđena, vodim ljubav s Tobom. Plodovi naše ljubavi jesu Tvoja uslišanja i moja poslušnost i očekivanje, osluškivanje duha pisanja pomoću kojega ulazim u otajstvo naše ljubavi, u otajstvo Tvojega susreta i poziva Svetome Franji.

Moj papagaj se prestrašio sjene na zidu. Jadničak. I to u trenutku kada sam počela razmatrati kako se lijepi Anđeo pojavio pred Franjom dok je Franjo gorio od ljubavi za Tebe. Kod mene je ta ljubav za Tebe nekakav blagi tinj, ali ne manje kvalitetan.

No, Franjo je zaista sav gorio. Htio je Tebe, samo Tebe, odmah i potpuno. Tražio je susrete s Tobom ma kakva da je cijena koju mora platiti.

Mi također tražimo susrete s Tobom, ali nismo spremni piti čašu koju Ti piješ. Osobno mislim da cijena nije bitna i da nema velikoga smisla u iskanju žrtve, ali dušom dokučujem da bih voljela da mogu i ja ponuditi žrtvu, potpuno predavanje i služenje Tebi.

Nisam uopće tako pretenciozna da bih tražila ljubav kojom Ti mene ljubiš i Ti kao da mi se ipak sav predaješ. No, ja imam interes, ja molim od Tebe dar kontemplativne spoznaje koju bih mogla pisanjem dočarati. Željela bih istinito ispisati stranice na kojima bi mi ostalo zabilježeno ono što spoznajem. A za takvu želju i težnju ne trebam boli osim ove slatke boli neuspješnog potpunog podlaganja Tebi da činiš sa mnom ono što je najmudrija volja Tvoja.

Franjo je bio tako konkretan, tako okretna duha i tijela, tako pun života, a pisanje mu nije bilo blisko; ipak, u našem slučaju se radi o istome: kontemplativnost koja gori za Tobom, Kriste. I ja se želim priljubiti uz Raspelo, ljubiti Tvoje Rane i predati se do srži, da protečeš mojim kostima i da me svu prožimaš. I ja čeznem da se proslaviš kroz mene, puno, puno više nego što ja slavim Tebe svakodnevno. Franjo je živio za to da Te slavi, a ja živim za to da napišem svima kako je meni u toj slavi Tvojoj i, kada Te slavim, gorim od želje za pisanjem. Laskam sebi da bi to mogla biti obnova moje duhovnosti i obnova Crkve Tvoje.

Ja sam Tvoje tijelo, to jest ja sam sva Tvoja, ništa što bi mene činilo nije moje nego Tvoje, Tebi posvećeno. Ja sam Tvoja bilježnica, ja sam Tvoja ruka i pero kojime pišeš i bilježiš pečat svoga dara za mene i sve druge, ja ne želim rezignirati nego živjeti punim životom, želim biti gorljivo ispisan dokument našeg otajstvenog zajedništva. Kako izgleda ljubav ljudska koja među ljudima nikada nema savršenstva, a u Tvojoj ljubavi postaje uzvišena i savršeno zadovoljena te ne želi više ničiju drugu ljubav nekog čovjeka nego samo imati Tebe za Gospodara u svome podlaganju kao što neka nadarena ropkinja ne zna za drugo ništa, samo živi za Tvoje naredbe, poznaje Tvoje “navike” i Tvoja očekivanja, čeka Te satima, čeka Te danima da joj daš kap nadahnuća, da joj proširiš naglo svijest dok ona pažljivo izvršava do najmanjih detalja Tvoju volju koju joj objavljuju glasnici za koje ima puno povjerenje. Ja te čekam u svojoj nesposobnosti, puna vjere da ćeš se baš kroz mene proslaviti; ja sam Pisanje i Pečat predanosti duše, uma i tijela, ja Ti predajem duh svoj, sva grešna i nesavršena, a dostojna. Zar nije slatko pokoriti iskušenja neke nespretne blogerice i pretvarati je u svoju poniznu sluškinju koja čuva i održava Tvoju opremu, Tvoje predanje kao svetinju, potpuno svjesna da ne može razumijeti od Tebe ništa i potpuno uvjerena da je dostojna biti jedina ropkinja Tvoga života iako je slađe biti dio naroda, biti Tvoj puk jer tada postajem još neznatnija i još ima manje vjerojatnosti da ćeš baš mene prozvati i izabrati  da Ti uđem u svete odaje i pomažem tlo po kojem hodiš, da Te u pripravnosti potpuno disciplinirano i strpljivo čekam i čekam, iz dana u dan, iz jutra u jutro, iz noći u noć; od buđenja do pisanja, od večeri do usnivanja.

Predajem Ti svoju srž jer me prožimaš iako hram moje osobnosti nije dostojan Tvojih stopa; ja ga perem redovno, brišem i pomazujem tlo toga hrama jer Ti hodiš po njemu kako Ti želiš i kako je volja Tvoja iako Te nisam ugostila u dostojnoj ljubavi. Nisam Te dostojna i zato Te želim i zato pohodiš moju osobnost. Svaki Tvoj korak pretvara me u kraljicu samo zato jer me dodiruješ pogledom, samo zato da u tom jednom pogledu vidiš da je ova grehota Tvoja službenica i da je uvijek tu za svaki slučaj, i tada kada Ti odvraćaš pogled i polažeš svoj blagoslov na nekoga tko Te želi samo radi Tebe samoga, kako uzvišeno, i daješ mu svoje Rane, a ja sve to smijem samo gledati iz velike daljine i promatrati neke nejasne sjene, Tvoje glasnike koji mi objavljuju da je i smrt ljudska pečat Tvojim Ranama, smrt slavna, smrt posvećena i uzdignuta visoko, visoko, potpuno blizu Tvojem svetom i milosrdnom srcu.

Kakva pohvala za mene da mogu spoznati kako je moguće u ljudskom životu patiti od Tvojih pečata i od Tvojih rana iako ja Te pečate neću nikada imati, ali za mene je velika ta važna i značajna spoznaja koju sam imala čast dodirnuti, sva onako nečista i zlobna, zavidna i ljubomorna. I takva se usuđujem s punim povjerenjem predati Tvome svetome dodiru kada prolaziš mojom osobnošću koja Te u svojim grijesima tako slabo prima. Predajem Ti svoju grešnu osobnost i to je moj pečat Tvoje slave za Tebe: moja svijest i volja moja je promatrati naš susret u meni, u ovoj mojoj ugodno toploj sobici koja nije neka udaljena hladna spilja kao što je bila ona Svetoga Franje. Meni je, tako grešnoj, blaženstvo predavati se, a Franji je bilo blaženstvo doživjeti Tvoje boli i polagano umirati. On je to želio i to je dobio. Sveta li ljudska bića!

Želim svoje blaženstvo dokumentirati i promatrati u svome bolesnom ljudskom i ženskom umu makar ne znam što činim. Vjerujem da ćeš se kroz mene proslaviti jer ja u svojoj osobnosti nosim pečat života presretna i puna slave Tvoje, Gospodine Isuse. Tvoja slava u mojoj osobnosti posvećuje moju bilježnicu i blagoslivlja pero kojime zapisujem. Ti si me okrznuo Tvojim presvetim pogledom dok si prolazio pokraj mene, hodeći po tlu koje neprekidno perem i čistim. Tvoje rane na meni su grijesi i mane, nedoraslost moja i hrabrost vjere u Tvoje uslišanje. 02:47 28.09.2015.

Darovi siromaha

Kratko traje svaki dobar poriv

kojemu je svrha slavan biti,

sam u sebi zavaravati se.

Dobar čovjek nije izgovoriv

kad se mora u se sliti

i u sebi predavati se.

Slava, ista kao nekad,

ljudska samo pusta slava

ne zna dare siromaha

koji svašta ima svekad,

bogata mu i glava i trava,

liječi mu se rana svaka.

Ništa ne može mu uzimati

svako blago koje ima

makar ima svaku potrebu,

nitko ne može mu otimati.

Živi sretan u bogatstvima,

slavu stvara si na nebu.

27.09.2015. 07:43