Danas je dan majke Tereze, izbjeglice dolaze iz Sirije, a meni su prsti požutjeli malo od duhana u rizlama.
Trogodišnji mandat donio je jednu naglašeno važnu komponentu u moj život i nameće mi tu temu sve češće na raspravu. To je disciplina.
No, duh se ne podlaže, naravno. Stoga držim vježbanje discipline jako dobrim i čvrstim, postojanim okvirom za moj duhovni život. Pušim, malo previše pušim. Želim smanjiti jer znam da sam previše zarobljena da bih mogla potpuno prestati, ovisna sam i to psihički ovisna o duhanu i crnoj kavi, a kava mi je k tome još i neophodna jer patim od niskog pritiska u organizmu.
Umro mi je prijatelj i otac djeteta pa se ne mogu za sada od njega odvojiti, mislim često o nama.
Majku Terezu spominjem jer mi je u posljednjih šest mjeseci dala utočište dok sam ja vegetirala i tko zna hoću li to morati činiti i dalje. Moram otići pregledati vid, a onda nemam za prehranu...ili možda ipak uspijem to nekako riješiti.
Sreća su i blaženstvo neopisivi od jednog zalogaja željene hrane i pića koje dobiješ točno na vrijeme. No, što se umora tiče, još lakše se iscrpim ni od čega i nedostaju mi vitamini pa nekako imam dojam da neću na taj način biti korisna iako “žuti žutuju mnogi dok crveni putuju”. Također se uskoro i premještam iz bolnice na opću praksu gdje će mi davati injekciju, a za koju godinu bih se morala i skinuti s lijeka.
Kredit me opterećuje i vrlo je žilav i dugotrajan. Ne znam hoću li ga dostići samostalno otplatiti. To je jedno ugodno teško stanje i daje mi sigurnost, ali me ne može sačuvati od moje oholosti jer sam u poetskim stremljenjima presretna s onim što mi je Djevica Marija isprosila, a to je veliki uspjeh po mom skromnom mišljenju.
Zbir poetski kojega sam nazvla “Terarij” iz 2014.-te godine mi izgleda savršena artikulacija intimnoga stanja moje ili bilo koje neke duše u povijesno-geografskom zadanom položaju. Kako ljubim jako dokumentaristiku, jako sam i sretna što mi je poezija savršeni dokument. Poslije toga postoji i poetski zbir vjerske tematike i moliteljske, a naziv mu je “Zvoništa” dok odmah do njega stoji i ljubavna poezija koja je posvećena Svjedoku, to su “Nijeme ptice”. Preostalo je još svjetovnih poetskih izražaja. Optimistični će vjerojatno ući u zbirku “Rosa”, a oni najteži i depresivni te grubi i slični stihovi ulaze u zbirku “Krletka”.
Ovdje si moram zabilježiti da su mi mnogi podatci na blogu falsenot.blogspot.com koji se ugasio, a ostali blogovi još nekako su dostupni. To je ugašeni wordsaver.wordpress.com i novi koji se zove madmimirose.wordpress.com i postoji za sada onaj koji se zove mojim imenom i prezimenom, također na blogspot.com.
Stare ne moram pripovijetke i roman ponovo spominjati. Ili moram, moram reći da mi je zbirka novela “Buds of Age” kriminalno nerazumljiva, ali je dokument. Moram reći da su pripovijetke za sačuvati dobre.
Imam teške trenutke, ali nisu psihotični, u svezi s prijateljem koji je umro od posljedica leukemije i strah od neposrednih susreta s potencijalnim agresorima i teroristima iako sam na njihovoj strani. Znam da zvuči grešno i morbidno, ali reakcija južnoga svijeta na dugotrajan pritisak sa sjevera i zapada uopće me ne postavlja u dvojbu. Ljuta sam na bijelce koji su si već odavno uzeli pravo igrati se dežurnih svjetskih policajaca, a odgovornost za nerede u svijetu pripisuju onima koje su zapravo omalovažavali i maltretirali, pogotovo u medijima, a manje neposredno i fizički. Medijima su okupirali Južni kontinent dugi niz godina, a sada, kad je Južni kontinent naučio od Sjevera i Zapada pa i Istoka sve najgore (rasizam, mržnju, licemjerje, netrpeljivost vjersku) pa tako i moć medijsku, prebacuju odgovornost za sukobe na sve druge. Svi su krivi, svi su teroristi, samo propadajuća bijela rasa nema grižnju savjesti. Bumerang se ipak neumoljivo i sasvim izvjesno vraća.
Stjecajem okolnosti susrela sam na jednom ugodnom ručku, u velikom društvu, jednog postarijeg čovjeka islamske vjeroispovijesti. Nisam znala niti tko je, niti što je. Recitirao je razne ljubavne i domoljubne stihove, molili smo prije jela, zabavljali se u društvu i vrlo malo razgovarali. No, kad je došao trenutak rastanka, na odlasku smo se zapripovijedali i to jako pametno i lijepo pa je taj čovjek na odlasku više progovorio o široj tematici. Dobro sam ga razumjela u Gospodinu i među nama je rasla simpatija. Na kraju je podigao ruke prema nebu i zazvao zahvalno Alaha. Blagoslovila sam ga, sretna zbog ugodno i korisno provedenog popodneva koje mi je inače moralo propasti i razočarati me, ali eto, Gospodin mi je dao tog čovjeka kao osvježenje. Bilo je to ugodno druženje. Neću ga zaboraviti, a i pjesme su mu duhovite.
Povremeno se viđam sa starcima. I ja sam starica. Oh, ovo mi je spontano izlejelo, baš mi je drago da si mi dao riječ, Isuse moj. Hvala ti na toj pohvali koja mi puno znači.
O Svjedoku promišljam, ali kad uvečer molim, više mislim na prošlost s onim prijateljem o kojem sam uvijek imala dobro mišljenje, bio je za mene prava legenda.
Dobit ću unučicu, daj, Bože. Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, licem svojim obasja, milostiv nam bude i neka nam donese mir.
05.09.2015. 13:33
