Terrarium: Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,

krajeve bez povratka,

mjesta gdje se lome breze

i gdje pijem, daha kratka.

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,

tamo ja iz svijeta putujem

prema strašnom, nepoznatom, pijana,

samo zato da se otrujem

od onoga što me čeka iza smrti.

Tamo opasno je,

možeš se u živom blatu obrti,

a privlačno, slasno je.

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.

Bilo je to nelagodno, neznano stanje.

Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,

da me čeka tjeskobe pranje

i da sasvim sama ostajem

negdje gdje sam zapela u letu.

Sav taj prostor sada dajem

za jednu običnu riječ u stihopletu

ili bilo što drugo i konkretno,

za življenje života najobičnijega,

za bježanje od samoće nespretno

ili od bilo čega tomu sličnijega.

Ipak, sve bih dala samo da mognem

opet putovati istim onim krajevima,

obećanje veliko da smognem

da ću boriti se zmajevima

i preživjeti.

Možda mrtva ostati

i posivjeti,

a pred tebe stati.

Bila sam u zemlji zvjerskoj;

sanjala sam da sam sasvim sama

u ljepoti i blizini nebeskoj,

negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.

03.05.2014. 17:17

Terrarium: Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim  već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014.  07:11

Terrarium: Freska

Neprekidno tražim te po pješčanim tragovima

jer sam već pronašla kamenčić od kristala,

tako primamljiv pobješnjelim vragovima

što se burno upiru protiv tiha maestrala

čiji blagi dodir pomiče u pijesku zrnje,

svjetlucavo i vidljivo samo za moje stope.

Osjećam, na lice mi prodire sitno trnje

pa se pogibam ka tlu da me ne poklope

svojom uzaludnošću vatreni zmajevi.

Mekan pijesak probadam koljenom

a preda mnom izniču daleki krajevi,

uzdižu me, zovu mene svojom voljenom

dok na dlanu nosim što sam ubrala,

kamen malen, sjajan i dragocjen

jer sam klečeći ga i moleći ukrala;

pobožno čuvam tajanstveni plijen,

ne može se razlučiti sjaj od stijene

i, da nemam puno stopa tvojih dara,

mislila bih da me napadaju hijene,

ali znam da ti si, iz mojih njedara

koja teško, izcrpljena, traže daha.

Čisto podneblje me hrani tvojim uzdasima,

veličanstveno me spašava od  kraha

pa nadijevam ogrlicu sjajnim ukrasima

i više uopće na sebe ne sličim.

Samo gledam gdje ću opet pognuti se tiho

da ti zahvalnicu upriličim,

da te stigne upornoga maestrala vihor.

Često tražim te po tragovima na pijesku

jer nailazim na stijenu od kristala

kojoj pridodajem neku svoju fresku.

Od kada sam uz ovu obalu pristala,

kroza svaku buku molitvu ti čujem,

vali stvaraju mi stope mojega kraja;

samo udišem, slavim, poklekujem

i uzimam od kamenita sjaja.

08.05.2014. 06:31

Terrarium: Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

 08.10.2013. 21:02

Terrarium: Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

Hladna krv

Dosta mi je bilo pokušavanja,

želim jednom dobar uspjeh požnjeti,

želim naći pravu temu za moj stil.

I bez lažnog uvažavanja,

sve bih rime još sa sobom ponijeti,

samo da završi ovaj dril.

Reklo bi se da je sve to manje važno;

ako nemaš temu, niti opis osjećaja,

čemu služi onda neko drugo znanje?

Ovo sa mnom nikad nije bilo potražno,

ja se samo držim obećanja

da ću krenuti u istraživanje.

Jesu li hladna srca zaslužila poeziju?

Da li biti hladnokrvan znači biti izopćen?

Zar nije, ipak, važno uvijek biti svoj?

Čak i kad na mozgu netko ima leziju,

dogodi se da je ipak opunomoćen

ugurati neku pjesmu u svoj kroj.

Znaš li da i hladna duša može patiti,

baš je zato hladna jer ju boli.

Znaš li da u boli ne može se skladati?

Znaš li da se pjesma može skratiti

dok se samo jedan takav stih ne proli

od kojeg se ničem ne može ni nadati?

Pjesme ipak sukljaju, teže se priopćiti

sve te boli, patnje, traganja i čežnja,

makar bilo kako u savršenome obliku.

Niti jedan stih mi tada ne smije prenoćiti

doma, u tom srcu gdje počinje težnja

makar ima samo jednu jedinu odliku.

01.09.2015. 03:34