Tuesday, September 1, 2015

Terrarium: Freska


Neprekidno tražim te po pješčanim tragovima
jer sam već pronašla kamenčić od kristala,
tako primamljiv pobješnjelim vragovima
što se burno upiru protiv tiha maestrala

čiji blagi dodir pomiče u pijesku zrnje,
svjetlucavo i vidljivo samo za moje stope.
Osjećam, na lice mi prodire sitno trnje
pa se pogibam ka tlu da me ne poklope

svojom uzaludnošću vatreni zmajevi.
Mekan pijesak probadam koljenom
a preda mnom izniču daleki krajevi,
uzdižu me, zovu mene svojom voljenom

dok na dlanu nosim što sam ubrala,
kamen malen, sjajan i dragocjen
jer sam klečeći ga i moleći ukrala;
pobožno čuvam tajanstveni plijen,

ne može se razlučiti sjaj od stijene
i, da nemam puno stopa tvojih dara,
mislila bih da me napadaju hijene,
ali znam da ti si, iz mojih njedara

koja teško, izcrpljena, traže daha.
Čisto podneblje me hrani tvojim uzdasima,
veličanstveno me spašava od  kraha
pa nadijevam ogrlicu sjajnim ukrasima

i više uopće na sebe ne sličim.
Samo gledam gdje ću opet pognuti se tiho
da ti zahvalnicu upriličim,
da te stigne upornoga maestrala vihor.

Često tražim te po tragovima na pijesku
jer nailazim na stijenu od kristala
kojoj pridodajem neku svoju fresku.
Od kada sam uz ovu obalu pristala,

kroza svaku buku molitvu ti čujem,
vali stvaraju mi stope mojega kraja;
samo udišem, slavim, poklekujem
i uzimam od kamenita sjaja.
08.05.2014. 06:31


Terrarium: Vatreni labud


Iz daljine čujem poznati zvuk,
to mi netko znanu melodiju svira.
Čujem nekog lepetanja prizvuk,
kao da se stari labud negdje skriva.

Daleko je od svoje labudice
i od mrzla jezera našao je zaton.
Nigdje nema neke druge ptice,
ali stari labud nije ovdje zato

da bismo se možda mi pronašli.
Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.
Ne znam kako mi smo ovdje zašli,
možda čuje labud istu melodiju...

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,
to bi bilo nešto vrlo jasno
za naša stara srca, jako bi odjeknulo
i pjevanja bi bilo krasnog.

Kao da umirila se ptica lijepa,
a ja sjedim tiho pokraj nje.
Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa
od vatrene nebeske najezde

u kojoj snivam krvcu rumenu
što po mojem licu ljepljivo se slijeva
i po mome čamcu gumenu.
To u šipražju se labud preodijeva

pa će krenuti u svitanja nebeska.
Sve je bliži onaj zvuk i melodija,
krv po meni sva se bljeska,
vatreni se labud uz mene povija.
 08.10.2013. 21:02


Terrarium: Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,
u dozivanju pogubljenih dana
kad sam propadala u njima,
kad je neviđena dolazila zora rana

koja možda nije niti postojala.
Možda sam se brinula za preživljavanje
pa se nisam ni udostojala
primijetiti da me prati unižavanje.

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,
silom duša prazna se odmara.
Istekli su oni divlji dani mladi,
ali opet kušnja se u meni stvara

jer ja nisam više ona mirna rijeka
nego znam da vrag ne spava;
previše je ova postelja mi meka
po kojoj se uzaludno život prosipava

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;
zašto tako smrt mi tiho prijeti.
Siguran je prostor iza mojih leđa,
nema znaka da li mi je sada mrijeti.

Ustat ću bez vidljivoga cilja,
možda naiđem na svoju budućnost
i otkrijem da je puna milja;
možda ipak gubim onu ćutnost

od koje sam podivljala bila.
Između smrti i jutarnjega svjetla
nalazi se samo zaležana svila,
a na lice pada kosa mi od vjetra.

Još je mračno, zora se na nebu javlja,
osjećam da vjetar donosi svježinu
pa se prisjećam da dan je slavlja
dok me modro nebo zove u daljinu.

Konačno ću se pokrenuti odavde,
svijetli dan će proći mi do duše.
Uvijek ima ove Božje pravde,
čak i kad se uspomene ruše.
10.05.2014. 05:05


Hladna krv


Dosta mi je bilo pokušavanja,
želim jednom dobar uspjeh požnjeti,
želim naći pravu temu za moj stil.
I bez lažnog uvažavanja,
sve bih rime još sa sobom ponijeti,
samo da završi ovaj dril.

Reklo bi se da je sve to manje važno;
ako nemaš temu, niti opis osjećaja,
čemu služi onda neko drugo znanje?
Ovo sa mnom nikad nije bilo potražno,
ja se samo držim obećanja
da ću krenuti u istraživanje.

Jesu li hladna srca zaslužila poeziju?
Da li biti hladnokrvan znači biti izopćen?
Zar nije, ipak, važno uvijek biti svoj?
Čak i kad na mozgu netko ima leziju,
dogodi se da je ipak opunomoćen
ugurati neku pjesmu u svoj kroj.

Znaš li da i hladna duša može patiti,
baš je zato hladna jer ju boli.
Znaš li da u boli ne može se skladati?
Znaš li da se pjesma može skratiti
dok se samo jedan takav stih ne proli
od kojeg se ničem ne može ni nadati?

Pjesme ipak sukljaju, teže se priopćiti
sve te boli, patnje, traganja i čežnja,
makar bilo kako u savršenome obliku.
Niti jedan stih mi tada ne smije prenoćiti
doma, u tom srcu gdje počinje težnja
makar ima samo jednu jedinu odliku.
01.09.2015. 03:34


Monday, August 31, 2015

Ne daj mi da te zaboravim


Ako odeš, pratit će me tvoji vali,
zanosi i onaj svježi zrak, i ptice.
Pratit će me stvari koje su svirali,
tvoje šale za usne moje, smijalice.

Sjetiti se tebe bit će bolno kao puti
koje vrlo često mi smo prelazili;
svega što nam nisu dali svi zakoni kruti,
sreću sanjati koju mi smo prevarili.

Ne idi iz moga srca, samo sutra pamtim,
ne idi iz misli mojih što se mire
s naletima zaborava kojim plamtim;
ta, znaš tko nam život odabire,

a mi ipak nismo tako slabašni, zar ne?
Sjećaš li se našeg zadnjeg razgovora,
našli smo se pod okriljem noći sparne,
a o prostoru i vremenu nije bilo govora

sve dok nismo jutrom našli rastanak.
Čitava života, tako si me prvo naučio,
treba samo zaboraviti opstanak.
Vraćaj mi se jer već davno tako si odlučio.
31.08.2015. 18:32




Za sve mozgove i duše



Za sve one koji noću pišu,
gledaju u tamnu stranu neba
i pod svjetlilima jedva dišu,
za sve takve jedan svemir treba.

Za sve one koji sanjaju na travi,
diraju si ruke i šapuću na uho
treba jedan perivoj, veliki i pravi;
za sve njih treba svečano ruho.

Za sve one koji traže kutak doma,
koji nose sa sobom prtljagu,
za njih potrebna je zaštita od groma
da se nađu na svom toplom pragu.

Za čuvare, oružare potrebna je kutijica
u koju će zatvoriti sve parole
i još jedna slijepa uličica
gdje će ostaviti svoje noćne more.

Za istraživače potrebna je sva sloboda
i još više odgovornosti,
a za djecu puno majki, očeva i roda
kako bi razvijali sposobnosti.

Treba jedno mirno more za sve moreplovce
kako bi doplovili na obale svijeta.
I divljina za tigrove, pašnjaci za ovce,
orlovima prostor za visine leta.

Za sve one koji traže smisao za svoje dane
i za one umorne, bolesne i potlačene
potrebna je Rana koja liječi sve ostale rane,
treba Onaj koji liječi mozgove pomračene.
31.08.2015. 04:54




Sunday, August 30, 2015

Svagdašnja jadikovka

Kako je teško biti stihoklepkinjom,
kako je teško biti nemoćnom,
muški se svojim duhom trgati
pred imperativom biti pjesnikinjom,
pred inspiracijom premoćnom
s kojom mi je poziv se trkati;

gledati za svakim odlazećim srokom,
a brzo se sabrati u postojećem;
po savjetu nekom pisati na slijepo,
ali ipak pogledati malo skokom
ka obliku, imperativu ponajvećem
kako bi sve bilo još i lijepo;

stvoreno uvijek držati funkcionalnim
bez suvišnosti i s puno manjka
dok je odmah potom važna i estetika;
pomiješati znakovito s racionalnim
dok se duša još na stvaralaštvu sanjka,
a sve stoga što je najvažnija etika

pred kojom svi postajemo samo prah.
O, svjetlosti mi koja mi obasjava taj predložak,
zaskočit ću si riječ i misao svaku.
Imam kanal za asocijacije, to moj je dah.
Spustit ću se tada baš na svaki svjetla trak,
a iznjedrit ću samo pjesmicu mlaku.
30.08.2015. 07:49



Popular posts