Mrva zlata na dlanu

Tako si bio, Bože, nježan prema meni

kao da držiš na dlanu malo pile,

kao stari ljubavnik prema mladoj ženi,

kao da čuvaš mrvu zlata i svile.

Zar mi je zaista bilo tako potrebno i loše,

zar sam zaista bila tako krhka i slaba;

zar se te kratke molitve tako sporo troše

i zar se zaista može preletjeti graba

kada čovjek zapadne u to duboko stanje

u kojem se nađe samo površnim trenom,

iskreno kao obično dječje pitanje?

Zar se tako drhti pred jednom ženom?

Tebi sam uvijek u životu bila svatko i sve,

Tebi sam bila nedodirljiva sveta sjena.

Ti si kvadrirao moj život i strune njegove

jer ostadoh sama kao pobjednička stijena

po kojoj vjetar brije i zrnca pijeska kovitla

dok se pjeni more u žarkom utonuću

zlatne kugle što toplo zrači i lepršavo titra

po mojoj stopi i po mojem lakom porinuću.

20.08.2015. 03:40

Uvijek kad odlazim

Uvijek kad odlazim, prođe neki stranac

kao sjenka neka, a znam da mi se obraća.

Ne komuniciraš, a ja vidim da je znanac.

Onda opet istinski se mir mi vraća.

Kada odlazim za tvojim pogledima,

mir je tako siguran i postojan

iako te neću dočekati u tim redima

u kojima je svatko samostojan.

No, ipak si mnogima bliži nego meni.

No, ipak znam ono što je bilo moje.

I to je sve, sve od čega mi se srce plijeni

i od čega živim bez ijedne riječi tvoje.

Kao što te nikad nisam sasvim imala,

tako si i sada nedostižan, ništa novo.

Navikla sam da je naša ura kratka, mala;

navikla sam odlaziti uvijek ponovo.

I uvijek kad odlazim, znam da se vraćaš,

u tome je bila svekolika naša mudrost.

Ni po kojoj cijeni ostati, niti kad sve plaćaš,

to je bila naša najhrabrija ludost.

19.08.2015. 17:20

Odbjegli leptirići

Tužne noći usamljene

uz radio neki što samo smeta,

tužne bez misli noći,

bezvoljne i uramljene

nekim svježim daškom ljeta,

pusti pakle, kad ćeš proći?

Razdor što ga unesoše teški zbor

i neka otežala stara rana

sada peče jako kao neko rasputavanje

uzaludnih nada koje ne prekide niti romor

kao ravan tijek nečujnoga plana

o sigurnom uništenju jer čemu davanje

i nuđenje ruke ljubaznice, pomirnice

kad te vijekom traži svatko sve to više,

sve to teže uzaludne porođajne muke?

Dokle treba izbjegavati si posrednice

leptirice, dašak što se u grudima njiše

i tako izvjesno najavljuje odbijanje ruke?

Tužne noći buduće, neslućene,

hoćete li Boga zazvati i dovesti,

kada ćete Ljubav moju malo umiliti,

moje rane dane sadašnjosti upućene

kad sam znala i molitve isplesti?

Zar sam ipak morala procviliti?

19.08.2015. 00:58

Kada čovjek ostavi trag

Možeš li mirno pod stare dane

gledati unatrag s uzdahom olakšanja,

možeš li vidjeti kad mir osvane

na brazdi prošlosti, a brazda manja

sva se kovitla i pjeni od silne snage?

Možeš li reći da si mladost zadobio

kada odlaze daleko duše ti drage

i praznih ruku što ti ih život zarobio?

Osvrni se i vidjet ćeš brazdu svog odlaska.

Da li je pravilna i puna, nadarena

kao što ti je dar bila svaka životna opaska?

Da li ti je duša tada ozarena?

Shvaćaš li da još ploviš punom snagom

i da ti tereti nisu nikakva opterećenja?

I da si negdje stigao svojom potragom,

i da te isto čeka, dar posvećenja?

18.08.2015. 08:00

Sreća jutarnja

I kad se bude rascvalo sunce na oknima,

kada se po duši prostre zdrav, sretan duh,

tada primit ću nagradu u svetim ognjima

i moja će sreća utopit se, makar potepuh,

makar izgledalo kao da niti jedan razlog ne postoji

kojega nije bilo i jučer u tugi, niti inače u gladi

i zašto baš sada to sunce tako radosno stoji.

Odjednom srce se tako probudi u nadi.

I slavit ću te, srećo prosta i neopterećena,

djetinja mladosti u mojoj staroj glavi,

to zdravlje je kao da sva sam posvećena

iznenada i napokon kao čovjek pravi.

18.08.2015. 07:35 

Pravo izbora

Teče i protječe, i proteći će dosta

svih jedara i oblaka, i struja raznih,

možda jedan mali dašak oprosta

i snova, filozofija; i staraca, i svih praznih

dok me ne dostignu one niti, lati

što su počele se prostirati

kad smo rekli da i čovjek jednom shvati

da se u životu uvijek može birati

pa makar samo dugim nizovima odluka

iako je bolje, hrabrije je jednom odmah

odlučiti za uvijek i neka je to obuka

za sve naraštaje naše mlade u isti mah

što su tako nevino se na nas često srdili,

uzeli nam sve za zlo, pamtili nam gutljaje,

brojali sve mane, javno nas i tajno grdili,

a mi se nismo mirili zbog te grube spoznaje

jer, evo, sada čak i život treba položiti

svaki put kad čovjek stane jako svjestan

da će rapidno se odluke namnožiti

i da samo s odlukama smije biti obijestan

pa makar jedan, dva života samo tako pukne.

Prvo nam je posao pa tek onda zadovoljstvo.

I sad kad uživanju je došlo vrijeme da nam sukne,

propadosmo ti i ja, propade i naše svojstvo

po kojemu lukavo smo jednog dana rekli

kako nije istina da ljudi nisu ništa krivi,

niti oni siromasi, niti oni što su mnogo stekli.

Samo mrtav on nam pravedan je, a drugi živi.

17.08.2015. 19:50

 

Nesvjestica

Voljela bih opjevati tvoj odlazak

jer je bio pozdrav tvoj bez premca

kao ponajbolji umjetnički obradak

kad ti je odjeknula sinkopa tuzemca,

onog trena dok je padao ti zemlje grumen.

Kao da je prazan lijes, tako je odjeknulo;

kao da si drugdje u zalazak rumen;

kao da je mnoštvo onih ruža jeknulo.

Voljela bih opjevati djevojku na konju

koji šetao je odlazeći nježno na pučinu

kao da je obećani princ navratio po nju;

kao da je obećano nebo u tom činu.

Ali sveto sve izgleda u pastelnim bojama,

a ja nisam anđeo na prelijepom glasu,

ja ti ne znam niti što je grobna jama,

niti nadati se jače laganome spasu;

više vjerujem da sve će biti neobjašnjivo,

možda samo meni, rijetkoj nesuvisloj ptici

koja tu drhturi kao neko biće strašljivo,

koja pronađe se samo u  blijedoj nesvjestici.

17.08.2015. 09:00