Voljela bih opjevati tvoj odlazak
jer je bio pozdrav tvoj bez premca
kao ponajbolji umjetnički obradak
kad ti je odjeknula sinkopa tuzemca,
onog trena dok je padao ti zemlje grumen.
Kao da je prazan lijes, tako je odjeknulo;
kao da si drugdje u zalazak rumen;
kao da je mnoštvo onih ruža jeknulo.
Voljela bih opjevati djevojku na konju
koji šetao je odlazeći nježno na pučinu
kao da je obećani princ navratio po nju;
kao da je obećano nebo u tom činu.
Ali sveto sve izgleda u pastelnim bojama,
a ja nisam anđeo na prelijepom glasu,
ja ti ne znam niti što je grobna jama,
niti nadati se jače laganome spasu;
više vjerujem da sve će biti neobjašnjivo,
možda samo meni, rijetkoj nesuvisloj ptici
koja tu drhturi kao neko biće strašljivo,
koja pronađe se samo u blijedoj nesvjestici.
17.08.2015. 09:00