Vitezovi od ilovače

Uvijek ćeš ostati moj vitez

iako ja imam ljubav svoju jedinu.

Vidim da se slatko smiješ,

a svaki osmijeh čini bolan rez.

I meni od boli zvijezde sinu.

Kad zašutiš ili kad se kriješ,

to je samo stoga što se dobro zabavljaš.

Već odavno ponio si moju maramu,

već odavno igraš se skrivača,

ali sada barem znam da se ne postavljaš

ispred mene  da me vidiš kao damu

nego sad sam samo ilovača;

sad smo isti, konačno i definitivno

jer potvrđuje se ona tvoja prava narav:

liječio si sve od zla;

čak i kad si djelovao kivno,

gutao si onaj okus bljutav i sav garav

što sam ga naslutila.

Kada gost postane gazda

U Bogu hodim, ima tome dugo,

i mnoge nalazim blizu pored sebe.

Ne znam zašto moram biti nešto drugo,

zašto ne odgovaram na tvoje zahtjeve

kad sve činim kako te razumijem

jer mi razumijevanje je dao Bog.

Ukazati na red ti ja ne umijem,

samo znaj, ne vrtim se oko Dvora tvog

nego ti si taj koji meni je u gostima.

Ako netko treba otići odavde,

to ne bi bila lađa s mojim ostima

već ti si taj koji kroji pravde.

U Bogu hodim, evo cijela horda na tom svijetu

dok se ti zamaraš s nekoliko zareza i—Zakonom.

Gdje ti je oduševljenje za spasiti ukletu,

gdje ti je žrtvenički duh što juri za izgubljenom onom?

Van iz moje crkve! Zbog tebe se ne usudim ni do vode,

vode žive koju lutajući tražim naokolo.

Van! I ponesi svoje bičeve i jaram, Zakon što ga rode

takvi kao ti pa zaigrajte na pustoši svoje kolo.

Što ćeš bez odijela? Što ćeš tada kada nema zapisnika?

Koju riječ bi tad uputio samom sebi usred mnoštva?

Kako našao bi svoga prijatelja, onog isposnika,

kada nema uputstava za borbu protiv mnogoboštva?

Gledaj ovu Sodomu i Gomoru od koje se vješto skrivaš!

Svaki jedan od tebe je malo više svet, ali nosi obilježja razna.

Postali su sveti samo zato što su vjerni Onome kojega zakivaš

kao mrtvu stvar koja služi samo tebi usred Dvora prazna.

Svetac po narudžbi

Dugo sam preispitivala svoju divlju, oscilirajuću narav i ponašanje. Kod mene nema stalnosti raspoloženja iako sam stalno u stavu poniznosti pred Božjom voljom, a možda baš i zato.

Moram slušati.

Moram doći svaki dan u određeno vrijeme.

Moram činiti uvijek iste radnje i pokrete koji nisu dio obreda.

Ne smijem pjevati.

Moram sjediti u redu.

Moram se strašno kontrolirati, toliko da gubim razlog dolaska.

Sve se to naziva svetim pa ja valjda nisam sveta.

Ja želim skakati po prirodi, trčati od oltara do oltara, glasno vikati, obraćati se ljudima oko sebe... Sve to nije primjereno.

Primjereno je biti star, nemoćan, prestrašen i miran kao bubica.

Svi koji to nisu ometaju molitvu vjernika.

Iako nas je 90 posto, radije ne dolazimo u te obijeljene grobove.

Jedino što me drži to su ljudi, neki ljudi, neke službe u sakramentima. Daj ti meni obavi sakramente, a o mome ponašanju odlučuje volja Božja protiv koje ne možeš pametovati jer  to nisu tvoja posla. Nisi ti ovdje da stvaraš red nego da poštuješ svoj vlastiti red i zavjet kao što i mi svi poštujemo svoje zavjete i red, a poštujemo i tebe. No, to ti ne daje nikakvo pravo da se nadimaš. Brini svoju brigu: navještaj i ne moraš uvijek svjedočiti, bitno je da naviještaš i obavljaš sakramente. Nije sakrament vikanje na djecu, upozoravanje vjernika na pravilno odijevanje, pravilno ponašanje i pravilnu svetost.  Kada to činiš, pokazuješ nedostatak osnovnog ljudskog poštovanja, a daleko si od toga da jednostavno sve te ljude—ljubiš i prihvaćaš ih takve kakvi jesu.

U tvojoj crkvi mora biti reda, ha? Sve mora biti savršeno. Znači da smo mi samo jadnici ako je to tvoja crkva. Ili da odemo? A kamo?

Sva je sreća da Isus čeka i dolazi svakome koji Ga ljubi i vjeruje u Njega, daje mu se blagovati i nosi ga u život vječni.

Evanđelje po Mateju, glava 10

²⁸»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«

Kada umre anđeo

Neka ti je lako to tvoje široko more,

neka ti je laka izrovana zemlja ova,

neka anđeli ti molitve i pjesme zbore,

neka te probudi danas Ljubav nova.

Sad je uvijek vrijeme tvojeg slavlja,

opet rokaj, puno novih si života dao;

i ovaj ti se jedan stari život javlja

kojega si javno zvao i tajno krao.

Ne znaju životi nebrojeni da su tvoji

jer im nikad nisi tražio ni malo,

nisi bio onaj što slobodu gasi ili kroji.

Puno te života sudilo i popljuvalo.

Slobodi tvojoj samo ne čude se nebesnici;

i u ratu, i u miru; i u gladi i u izobilju.

Inače bi klanjali ti se i ratnici i pjesnici,

ali ti si samo voljan bio ići uvijek istom cilju,

to je gledanje u bijedu, pobratimstvo smrti

što te nikad nije ostavljala ni na kratko.

Još uvijek si na nogama, pripravan se otrgnuti,

svirati na nebu svoje slavlje slatko.

Srijeda, 05. kolovoza 2015.

02-03.08.2015. +

Nepozvani gosti

Prodala sam sve što imam,

silno blago, nekoliko tih sitnica

i po malo rijetko samo klimam.

Sve, sve je gotovo kao utješnica,

a ni počelo još nije među nama.

Mi smo bez početka, završetka

ili ja to samo sanjam sama.

Ništa ne može se bez bar jednog metka.

I tko sam sada da ti blizu prilazim?

Što to moram glumiti, zbog koga?

Naći se pri ruci, gledati da pripazim

tko će koga i koga će baba roga.

Znaš da ne volim te skupove,

tvoje stanje vlastiti je izbor bio.

Poskidala bih sve te putrove,

a ti ne bi niti zatreperio.

Što imamo mi dvoje s time,

što ćemo mi na tome sprovođenju;

da li bit će klope fine,

da li klicat će iznenađenju?

Znam, izmislit ćeš nešto

u tom mraku i tišini zvizdana.

Sve ću upamtiti vješto,

dolazit će sa svih strana,

bit će opći poremećaj,

ali nitko ni primijetit neće.

I na zlo mi ide osjećaj.

Da si barem mrtav, kamo sreće.

Elita (in memoriam)

Putovat ću jednim dijelom iza tebe

onom stazom koja nema posvete, ni blagoslova

jer je mnoštvo zarobljeno i pred Vratima se gura,

ali ne pada u vjerske transe i ne zebe.

Neću odmaći daleko, samo do velikoga naslova

kojime se diči sva elita, samoj sebi viče “hura”,

govore da ljudi ne valjaju jer ih nema koji plaze

ispred predstavništva samog Boga Jedinoga.

Znam te gdje si, da si odmah se otisnuo

s ove zemlje i na nebo gdje ti stope tvrde gaze;

nisi nikada pokleknuo, za te nema epiloga,

a bio si se sav pokunjio i stisnuo.

Idem dalje svojim putem i svojim načinom,

jedino ću tako sresti tvoje sretne oči

koje su me zadnji puta tako tužno pogledale.

Znam da smo se susreli sa Sinom,

da si želio me braniti, da ti isto noga kroči

prema istim nemanima što su me izjedale

i da ćeš mi sve izmoliti na olakšanje.

Gledali smo isti cilj, a bijasmo sasvim različiti;

zvala sam te puno puta i dozivala.

Kada došao je onaj čas za praštanje,

sve si čuo, sve je jasno bilo i počeli smo sličiti.

S Bogom sada jer te nisam nikada okivala.

Sakriveno zlato

Dobro je ovo jutro s Tobom i lijepo,

najljepše tmurno nebo pod kišom,

mirno kao zatišje pred buru.

To je Tvoje jutro, za grijehe slijepo,

u gradu ovome, svima skritom,

a pripravnom za svoju slavnu uru.

Gospi našoj prebogatoj ures je tišina

i taj lijeni osvanuli ljetni muk

kao zlato dobro sakriveno.

Njeni dani dolaze nam, sva milina

zbog koje se klanja Tebi ovaj puk

već u jutro rano još i sneno.

Šetala je one noći kao Kraljica Djeva,

nježnim svojim pogledom nas branila

od svake nemoći i prijetnje

pa njoj svaka žena, majka molitvu pripjeva,

hvalu Tebi, Kriste, jer ih je nahranila

zlatnim nebom ove noći ljetne.

03.08.2015. 07:24