Dugo sam preispitivala svoju divlju, oscilirajuću narav i ponašanje. Kod mene nema stalnosti raspoloženja iako sam stalno u stavu poniznosti pred Božjom voljom, a možda baš i zato.
Moram slušati.
Moram doći svaki dan u određeno vrijeme.
Moram činiti uvijek iste radnje i pokrete koji nisu dio obreda.
Ne smijem pjevati.
Moram sjediti u redu.
Moram se strašno kontrolirati, toliko da gubim razlog dolaska.
Sve se to naziva svetim pa ja valjda nisam sveta.
Ja želim skakati po prirodi, trčati od oltara do oltara, glasno vikati, obraćati se ljudima oko sebe... Sve to nije primjereno.
Primjereno je biti star, nemoćan, prestrašen i miran kao bubica.
Svi koji to nisu ometaju molitvu vjernika.
Iako nas je 90 posto, radije ne dolazimo u te obijeljene grobove.
Jedino što me drži to su ljudi, neki ljudi, neke službe u sakramentima. Daj ti meni obavi sakramente, a o mome ponašanju odlučuje volja Božja protiv koje ne možeš pametovati jer to nisu tvoja posla. Nisi ti ovdje da stvaraš red nego da poštuješ svoj vlastiti red i zavjet kao što i mi svi poštujemo svoje zavjete i red, a poštujemo i tebe. No, to ti ne daje nikakvo pravo da se nadimaš. Brini svoju brigu: navještaj i ne moraš uvijek svjedočiti, bitno je da naviještaš i obavljaš sakramente. Nije sakrament vikanje na djecu, upozoravanje vjernika na pravilno odijevanje, pravilno ponašanje i pravilnu svetost. Kada to činiš, pokazuješ nedostatak osnovnog ljudskog poštovanja, a daleko si od toga da jednostavno sve te ljude—ljubiš i prihvaćaš ih takve kakvi jesu.
U tvojoj crkvi mora biti reda, ha? Sve mora biti savršeno. Znači da smo mi samo jadnici ako je to tvoja crkva. Ili da odemo? A kamo?
Sva je sreća da Isus čeka i dolazi svakome koji Ga ljubi i vjeruje u Njega, daje mu se blagovati i nosi ga u život vječni.
Evanđelje po Mateju, glava 10
28»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«
