Gospodar života moga

Gospodar života moga

Kad muškarac kaže ženi ‘volim te’,

to uglavnom znači da ju želi porobiti.

Učestalo ponavljanje takvih riječi

predstavlja veliko prikriveno nasilje.

Ne postoji ravnopravnost spolova,

postoji samo međusobno poštivanje.

Hvala Ti, Bože, jer si me dobro napravio,

progovorio si u djelima mojim.

Hvala Ti, Bože, što si me rodio,

što si mi u ljubavi život dao.

On je Bog moj,

a ja narod paše Njegove.

Ispraznost, drugo sve je ispraznost,

lažno štovanje i sebičnost ljudska.

Duša se moja Bogu nada,

a On me prepoznaje.

Slava Bogu na visini

i na zemlji mir ljudima dobre volje.

Dostojanstvo ljudsko rađa se u Bogu,

tada čovjek sve poštuje.

I grešan je čovjek dostojan izbavljenja,

a pravednik živi od pouzdanja

jer se i Bog njegov strasno pouzdaje

i nikada ga iznevjeriti neće.

K Tebi, Gospodine, ruke uzdižem,

žrtva je moja Tebi zahvalnica.

Slava Ocu i Sinu

i Duhu Svetomu;

kako bijaše na početku,

tako i sada i vazda,

i u vijeke vijekova.

Amen.

Iz Knjige proroka Danijela

Hvalospjev (Dn 3, 26. 27. 29. 34-41). Azarjina molitva

Pokajte se i obratite, da se izbrišu grijesi vaši (Dj 3, 19).

Blagoslovljen i hvaljen budi,
    Gospodine, Bože otaca naših, *
    i neka ime Tvoje bude slavljeno dovijeka!

Pravedan si u svemu što učini nama, *
    sva su Tvoja djela istinita,
svi Tvoji putovi pravi, *
    svi Tvoji sudovi istina.
Zgriješili smo i počinili bezakonje †
    odmetnuvši se od Tebe, *
    sagriješili teško.

O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga, *
    i ne razvrgni Saveza svoga,
ne uskrati nam svoje milosrđe *
    zbog Abrahama, miljenika svoga;
zbog Izaka, sluge svojega, *
    zbog Izraela, sveca svojega,

kojima si obećao umnožit potomstvo
    kao zvijezde nebeske *
    i kao pijesak na obali morskoj.
Gospodine, postadosmo najmanji među narodima, †
    prezreni po svoj zemlji *
    poradi grijeha svojih.

Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, *
    paljenice, klanice, prinosa, kâda,
ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi, *
    i da nađemo milosrđe.
No primi nas slomljene duše, *
    duha ponizna!
Kao paljenice ovnova i bikova, *
    kao tisuće pretilih janjaca -
takva nek bude žrtva naša pred Tobom danas, †
    da nas pomiri s tobom - *
    jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.
Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, *
    tebe se bojati i tražiti lice tvoje.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Porijeklo raspadanja

 U početku stvori Bog nebo i zemlju kako bi čovjek imao slobodu izbora i odluke za ili protiv Boga.

Tama, bezdani, vode postojaše kako bi čovjek mogao vidjeti kako je to kad ne zna za Boga, ali Duh Božji već i nad vodama je lebdio kako bi čovjek imao u sebi znak i potrebu za životom i ljubavlju.

Tada Bog stvori dobro (svjetlo) i rastavi sve u vijeke kako bi odredio suprotnosti, to jest okvire i oblike kao područje pogodno za život i razvoj čovjeka.

Početni stav čovjeka je stav povjerenja. Sve dok se čovjek ne razočara, dok ne uvidi da ga je netko iznevjerio, čovjek ne zna za oprez i sumnju, predumišljaj i provjeravanje. U početku se čovjek dao voditi Božjim uputama i bilo mu je dobro u raju, kod Boga. No, realnost jest da u suživotu sa Stvoriteljem postoji sve što čovjek može, ali i puno više. Čovjek se nikada ne može potpuno napuniti Bogom.

Jedan od velikih pokazatelja ljudskoga zdravlja je čovjekova znatiželja dok je jedna od najvećih ljudskih pogrešaka upravo ubijanje znatiželje. Znatiželja se ubija kada čovjek ne zna odgovore na svoja pitanja iako u molitvenom životu može postati zadovoljan, sretan i blažen. Znatiželja se prirodno razvija kada čovjek dobiva što preciznije odgovore. Samo jedan kratak odgovor na bilo koje pitanje može učiniti čovjeka zdravim i sretnim.

Čovjek u ponoru također može biti znatiželjan, može ga zanimati barem jedno pitanje: “Hoću li preživjeti i kako, da li ću izdržati i kada će padu doći kraj?”. Čovjek iz ponora može zvati u pomoć i to tako kako najbolje zna i umije. I tu znatiželjno i nužno razmišlja o tome kako obavijestiti druge ljude koji ga ne vide i ne čuju.

Čovjeka drugi mogu vidjeti i čuti, a da se on ipak osjeća usamljeno jer osnovne potrebe ljudske su u zajedničarenju. No, ne u onome zajedništvu gdje nitko nikome ne odgovara precizno na pitanja ili gdje nitko nema nikada nikakvo pitanje.

Ja domovinu imam...

Ne pitam Te, Kriste, Bože, ali dobro znam

da me tišti slava što ju domovina prosi

jer je slavan samo njen Ti ogoljeli kam,

jer je slavan samo vjetar što je kosi.

Ne molim Te za nju, niti za te duše

jer je milost Tvoja biti vijekom križ,

jer je uslišanje Tvoje da ih vijekom guše

neki drugi koji ne znaju Ti briž.

U tome je Tvoja slava i bogatstvo njeno

da si najmanjim se predstavio svud,

da je Duha dalo njojzi Tvoje srce ognjeno

da svi vide da svijet nije uzalud.

Ne može se biti slavan, a ne u sramoti

ili ne u boli i tjeskobi paklenoj,

ili ne na udaru pred svima u samoći

na toj grudi domovinskoj, vatrenoj.

Ne pitam Te kada smak će biti,

niti zašto si je ostavio;

samo pitam dokle ćeš te suze liti

u šatoru onom kojega si postavio.

19.07.2015. 21:10

Morska staza

Morska staza

Dalje od tebe mi nema kraja,

ni početka nema, niti puta

koji vodio bi me u blagostanje.

Tebe sresti u vrtovima raja

znači naći pojas koji pluta

nedaleko mjesta gdje mi je postanje

jer sam kao slaba lađa

što se vrti pod vjetrovitim naletima,

gledateljica sam okolnoga pakla.

Kada ponoć vlada, mjesečina mlađa,

naginjem se pod olujnim zaletima

kao da je neka stihija me smakla.

Uzalud nevera, strašno more krvavo

i sa svime nevezano kao bludnja

ili vali preveliki, nejednaki,

ili pjena što se baca mi na lice zrnavo.

Ovo more pakla, ova ponoć sudnja

posipa me solju k’o blagoslov laki.

O, da tebe nije jednom ovdje bilo,

ne bih vidjela si Spasitelja što po moru hodi.

Odakle bi pojas postojao tu, na pučini?

Da taj pojas nije more iznjedrilo,

ne bih znala da postoji nada u slobodi

u kojoj me Bog zaljubljenom učini.

Nije bilo nužno do ta spasa doplivati,

već mi rajski povjetarac prekide neveru,

već mi ispružene ruke donesoše ploda.

Ne znam niti kad sam počela prebivati

pokraj tebe u tom vrtu što ga vali deru

tu, na stijeni morskoj, usred Božjeg naroda.

19.07.2015. 14:13

Radosna vijest za sotonu

Horda bolesnika kreće se prema jugu,

meni Bog ne dade da vidim kamo će stići.

Uz mene ne traže niti jednu drugu

i sa mnom žele i u pakao ići.

Svi što se lijepe za moje misli

što ih posvećujem Bogu svakim danom,

uvijek izgledaju Bogu mom suvisli,

a Bog mi ih daje već zorom ranom.

Neću se ljutiti ako me preskačeš

jer to samo znači da si zdrav i svet.

Kada ostaneš i pored mene plačeš,

srdim se na ovaj vrli, vrli svijet.

No, čemu služe moji vidici

kad moram pobjeći uvijek u osamu?

Čemu ja služim u cijeloj priči,

da li sam ikome rastjerala tamu?

Kako da Te molim, Bože, da budu jedno

svi oni što gone ljude na jug

i kako prihvatiti to stanje grešno i bijedno?

Da li zaista postoji začarani krug,

onaj u kojem se u mukama umire?

Ti želiš, Oče, da se svi ljudi spase,

a meni sotona energiju ubire

dok Tvoje zrake mi dane krase.

Samo Te molim za sve koje si mi dao

i za sve koji će se hordi priključiti.

Navijestila sam Te sotoni i on je pao...

i to me jedino ne mora nikada mučiti.

19.07.2015. 07:05

Kad o nama odlučuje Stvoritelj

Ponekad zaključimo kako naši dragi roditelji nisu za naš odgoj baš sasvim kompetentni. Uspijevamo se osamostaliti i bez njih, a još ih možemo ponečemu i podučiti. Dobivamo dojam da nisu svjesni tko smo i što smo već kao da su nas rodili nekako kao uzgred, bez plana. Sve češće čujemo i o tome kako planiranje obitelji ovisi o biološkim, kemijskim i političkim eksperimentima i zakonima.

Uglavnom, mi kao da smo nešto više i bolje nego što znaju ljudi oko nas. To je i točno jer očigledno je da uspijevamo uvijek kada imamo zaista volje, svoju jaku volju usmjeravamo na određeni cilj. Niti prijatelji, niti znanstvenici za nas same nisu kompetentni jer smo mi sami za sebe jedino kompetentni i najviše. U školama nas nitko ne uči o tome što naslućujemo i duboko u sebi osjećamo, nitko ne zna odakle dolazimo i koje su naše najveće težnje.

Osjećamo se kao bogovi. Svjesni smo svojih sakrivenih potencijala i imamo dojam da se možemo čak i prisjetiti kako i kada smo odlučili doći na ovaj svijet.

Sve te okolnosti nas navode da mislimo kako smo sami sebi gazde. Čak i osjećamo da smo na neki način sami sebe stvorili.

Svijest o tome kako smo mi, ljudi zapravo nečija stvorenja ne pada nam baš ugodno na dušu. Razmišljamo o tome vrlo rijetko i kratko jer osjećamo da to ne može biti istina. Možda neki drugi ljudi zaista jesu nečija stvorenja, ali mi, mi smo ipak nešto drugo, a vjerojatno smo i besmrtni.

U svemu tome leži smrt ljudska. Zbog ovakvoga razmišljanja ljudi čine kobne životne pogreške i ne pristaju na onaj tanani, tihi glas u savjesti kojega je tako lako ušutkati i zaboraviti. Previše je buke oko nas i u našim umišljenim glavama.

Ako Stvoritelj čovjeka poželi otvoriti naše oči i uši, spoznajemo svoju neraskidivu povezanost s Njim, a tada i dobivamo sebe, dobivamo ono što nas i kopka čitavoga našeg ljudskog vijeka, a to je moć veća od one kojoj nas je naučio ovaj svijet i ulazimo u slobodan život vječni, život u našem Stvoritelju koji nas odluči roditi kao svoga jedinoga i najdražega sina kako bismo i mi uvijek stvarali i imali neograničeno vrijeme za sve težnje, kako bismo imali istinski život u izobilju.

17.07.2015. 09:04