Morska staza

Morska staza

Dalje od tebe mi nema kraja,

ni početka nema, niti puta

koji vodio bi me u blagostanje.

Tebe sresti u vrtovima raja

znači naći pojas koji pluta

nedaleko mjesta gdje mi je postanje

jer sam kao slaba lađa

što se vrti pod vjetrovitim naletima,

gledateljica sam okolnoga pakla.

Kada ponoć vlada, mjesečina mlađa,

naginjem se pod olujnim zaletima

kao da je neka stihija me smakla.

Uzalud nevera, strašno more krvavo

i sa svime nevezano kao bludnja

ili vali preveliki, nejednaki,

ili pjena što se baca mi na lice zrnavo.

Ovo more pakla, ova ponoć sudnja

posipa me solju k’o blagoslov laki.

O, da tebe nije jednom ovdje bilo,

ne bih vidjela si Spasitelja što po moru hodi.

Odakle bi pojas postojao tu, na pučini?

Da taj pojas nije more iznjedrilo,

ne bih znala da postoji nada u slobodi

u kojoj me Bog zaljubljenom učini.

Nije bilo nužno do ta spasa doplivati,

već mi rajski povjetarac prekide neveru,

već mi ispružene ruke donesoše ploda.

Ne znam niti kad sam počela prebivati

pokraj tebe u tom vrtu što ga vali deru

tu, na stijeni morskoj, usred Božjeg naroda.

19.07.2015. 14:13

Radosna vijest za sotonu

Horda bolesnika kreće se prema jugu,

meni Bog ne dade da vidim kamo će stići.

Uz mene ne traže niti jednu drugu

i sa mnom žele i u pakao ići.

Svi što se lijepe za moje misli

što ih posvećujem Bogu svakim danom,

uvijek izgledaju Bogu mom suvisli,

a Bog mi ih daje već zorom ranom.

Neću se ljutiti ako me preskačeš

jer to samo znači da si zdrav i svet.

Kada ostaneš i pored mene plačeš,

srdim se na ovaj vrli, vrli svijet.

No, čemu služe moji vidici

kad moram pobjeći uvijek u osamu?

Čemu ja služim u cijeloj priči,

da li sam ikome rastjerala tamu?

Kako da Te molim, Bože, da budu jedno

svi oni što gone ljude na jug

i kako prihvatiti to stanje grešno i bijedno?

Da li zaista postoji začarani krug,

onaj u kojem se u mukama umire?

Ti želiš, Oče, da se svi ljudi spase,

a meni sotona energiju ubire

dok Tvoje zrake mi dane krase.

Samo Te molim za sve koje si mi dao

i za sve koji će se hordi priključiti.

Navijestila sam Te sotoni i on je pao...

i to me jedino ne mora nikada mučiti.

19.07.2015. 07:05

Kad o nama odlučuje Stvoritelj

Ponekad zaključimo kako naši dragi roditelji nisu za naš odgoj baš sasvim kompetentni. Uspijevamo se osamostaliti i bez njih, a još ih možemo ponečemu i podučiti. Dobivamo dojam da nisu svjesni tko smo i što smo već kao da su nas rodili nekako kao uzgred, bez plana. Sve češće čujemo i o tome kako planiranje obitelji ovisi o biološkim, kemijskim i političkim eksperimentima i zakonima.

Uglavnom, mi kao da smo nešto više i bolje nego što znaju ljudi oko nas. To je i točno jer očigledno je da uspijevamo uvijek kada imamo zaista volje, svoju jaku volju usmjeravamo na određeni cilj. Niti prijatelji, niti znanstvenici za nas same nisu kompetentni jer smo mi sami za sebe jedino kompetentni i najviše. U školama nas nitko ne uči o tome što naslućujemo i duboko u sebi osjećamo, nitko ne zna odakle dolazimo i koje su naše najveće težnje.

Osjećamo se kao bogovi. Svjesni smo svojih sakrivenih potencijala i imamo dojam da se možemo čak i prisjetiti kako i kada smo odlučili doći na ovaj svijet.

Sve te okolnosti nas navode da mislimo kako smo sami sebi gazde. Čak i osjećamo da smo na neki način sami sebe stvorili.

Svijest o tome kako smo mi, ljudi zapravo nečija stvorenja ne pada nam baš ugodno na dušu. Razmišljamo o tome vrlo rijetko i kratko jer osjećamo da to ne može biti istina. Možda neki drugi ljudi zaista jesu nečija stvorenja, ali mi, mi smo ipak nešto drugo, a vjerojatno smo i besmrtni.

U svemu tome leži smrt ljudska. Zbog ovakvoga razmišljanja ljudi čine kobne životne pogreške i ne pristaju na onaj tanani, tihi glas u savjesti kojega je tako lako ušutkati i zaboraviti. Previše je buke oko nas i u našim umišljenim glavama.

Ako Stvoritelj čovjeka poželi otvoriti naše oči i uši, spoznajemo svoju neraskidivu povezanost s Njim, a tada i dobivamo sebe, dobivamo ono što nas i kopka čitavoga našeg ljudskog vijeka, a to je moć veća od one kojoj nas je naučio ovaj svijet i ulazimo u slobodan život vječni, život u našem Stvoritelju koji nas odluči roditi kao svoga jedinoga i najdražega sina kako bismo i mi uvijek stvarali i imali neograničeno vrijeme za sve težnje, kako bismo imali istinski život u izobilju.

17.07.2015. 09:04

Kako se istina rodila i preživjela

Knjiga Izlaska, glava 2, redak 1-15

¹Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom.²Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca.Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke.⁴Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.⁵Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese.⁶Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče.⁷Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?«⁸»Idi!« — odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku.⁹»Uzmi ovo dijete«, rekne joj faraonova kći, »i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga.

¹⁰Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga«, reče, »iz vode izvadila«.

Ako kažeš istinu, netko će nastradati: ili će te uništiti ili ćeš povrijediti mnoge.

Faraon odluči pobiti hebrejske prvorođence. Sakriješ li svoje novorođenče od pogibije, postupio si po istini koja ti živi u srcu. Ipak, nitko ne nastrada, niti ti koji si činio protiv zakonske odredbe, niti dijete koje je moralo pasti kao žrtva, niti je faraon bio povrijeđen jer je kći njegova postupila po istini koja u njenome srcu živi i uzela novorođenče k sebi.

Istina se ne može živjeti mlako. Uvijek postoji opasnost da ćeš povrijediti nekoga ili da će netko povrijediti tebe.

Istina se može često reći obazrivo, ali ne može se tako uvijek postupati.

Istina se živi po srcu. Srce je biblijski organ kojime se razmišlja. Često se dogodi da nitko ne nastrada ako se istina srčano priopćava. Može se u najgorem slučaju dogoditi da onoga koji priopćava istinu ljudi ne razumiju ili mu se čude, ili mu se podsmijehuju. To se događa kad se istina priopći na vrijeme, dok još nije postalo opasno priopćiti je. Kasnije, kada se sjete ljudi neke istine koju su već jednom negdje čuli, a poslije se s istinom i suočili, više nema opasnosti za priopćitelja istine već za onoga koji se suočio s istinom o kojoj je već jednom negdje nešto čuo.

Kada čovjek živi po istini, otkriva puno od Božje mudrosti, Bog ga spašava od nevolja i rastjeruje mu neprijatelja.

Čovjek koji živi po istini ima milost od Boga. Ta se milost sastoji od dara razlikovanja dobrih i zlih duhova. Taj dar pomaže tom čovjeku vidjeti istinu na vrijeme.

Dar gledanja

Sada, kad sam prizdravila,

vidim da ovako neće ići.

Ja se nisam nikome prijavila

jer me moja prošlost želi stići,

jer me često dozivaju različiti bolesnici

koji me označavaju kao svoju.

Sada želim samo k samoj sebi sići,

možda još i želim pažnju tvoju,

ali samo tako da te ne progonim.

Više nisam ni za što, nisam ista,

nikada, odavno, više suzice ne ronim,

samo Bog za mene stalno blista.

A što drugo treba jednom ljudskom biću?

Mene samo srž od srži zanima.

I kad pronalazim lijeka ranjenome ptiću,

meni samo važno je da zraka uzima.

Poslije bježim, naravno i iscrpljena

jer se lijepe, jer se vežu patološki.

A samo su me učili da budem društvena.

Zar i ja da budem prilijepak u ploški,

zar i ja da smetam sad kad moram biti sama

i to isto strogo svima preporučujem?

Dođi, kažem, dođi tamo gdje ni meni nije tama,

ali samo bolesnike ja razlučujem.

Kako može biti teško gledati Te, Bože!

Kako teško mora nekom biti iskupljenje!

Samo u samoći meni svi se dari množe,

samo u samoći vidim poziv i spasenje.

16.07.2015. 23:45

Strogo mirovanje

Previše je rečeno i neka muka je u zraku,

muklo sunce grije zaštićene prozore,

propuh smiruje  podivljale moždane.

Čak i dolje, s ulice čujem rijetku riječcu svaku

koja s vremena na vrijeme nekoga dozove.

Smjestila sam se na putu nekako sa strane.

Ovo sada pišem jer se želim prisiliti

na tu mentalnu aktivnost i zapravo odmaram.

Ništa neću reći, samo ću bilježiti.

Dugo sam si strasno pokušavala piliti

svaki stih i svaku riječ, a stvarno stvaram.

Na mom zaslonu je jutros počelo sniježiti.

Oduvijek sam voljela govorne vježbe,

treninge za drilanje umješnosti stila,

treninge za neku slavnu sutrašnjicu

koja nikad nije vremenite obilježbe

već bi često ili uvijek bila uranila

i pojavila bi se da čujem neku pticu

koja sneno pjevala bi usred ljeta.

Oko mene struji od propuha milina,

zbog mene se dani trzaju u krugu

dok se mojim duhom molitva šeta.

Paljenje mi cigarete prekida tišina

koja nalik sva je plamenu predugu.

Mogla bih ovako nabrajati uživanje

sve do noći, sve do nekog manje sparnog dana

kada razočarana bih prekinula mir,

ali sad mi vrijedi samo potajno usnivanje

kao da ja više nisam razdragana,

sad me nosi samo padajući vir.

Gotovo je, život pada prema rajskim predjelima.

Više ništa nema što se nije primilo i dalo.

Nužno sad je strogo mirovanje.

Neću pamtiti si da li sam se iskupila djelima,

više me ne brine koliko se puta palo.

Sretna spremam se na pirovanje,

sad je prošla ona životna groznica

koje nisam bila svjesna niti malo;

sad tek vidim da je život pun.

To na mene čeka ona grobnica

nad kojom će vjetar prosipati žalost,

a ja ću za to vrijeme polagati račun.

14.07.2015. 13:18

Zaljubljenik stihova

Kako god da živiš, sve ima svoj značaj,

svaka sekunda života je sveta

i svako stvaralaštvo od Boga je, znaj

jer duša je rijetko grijehom speta,

rijetko se toliko udalji od Stvoritelja.

Naročito je svet svaki trenutak

u životu čovjeka-molitelja

kojem je čežnja za Bogom vrutak

i nepresušan izvor prelijepa stiha.

Ako i vjeruješ da ne vjeruješ u to strasno,

tvoj čitav život je rijeka tiha

što u dubini kotrlja kamenje krasno.

Ako osjećaš čežnju da postaneš pjesnik,

već si se sjetio božanstvenih motiva

i već si postao jak vjerovijesnik,

a tvoja duša postaje vječno živa

jer ima Netko tko sve čuje i gleda.

Jedna je Osoba uvijek zainteresirana

da tebe, romantika drugima preda

i tebe, skeptika vodi do izvora onostrana.

Čak i sve drugo, sve ono što se može naučiti

dobar je put prema nebeskom cilju,

no samo umjetnik stiha može riječi razlučiti

jer stihovi nastaju u rajskom izobilju.

Ta, u početku već bila je od Boga Riječ ulovljena

i bijaše kod Boga, i bijaše Bog,

u duhu svakoga čovjeka utjelovljena

kako bi tražila čežnju srca mu svog.

14.07.2015. 01:32