Izdanak

Drugoga dana mjeseca zgodna,

godine ove milosne Gospodnje,

duša je pronašla malo krša rodna

i odmah krenula u ophodnje

kao što trubljama sravniše Jerihon.

Molitvom je naporno radila,

vjerom je opremila jedini ešalon

kako bi maslinov izdanak sadila

koji već sav bijaše skvrčen i suh,

kao željan pijeska, a ne vode;

i kao da je za vapaje gluh,

a dodiri kao da mu samo škode.

Duša ostavi izdanak u zavjetrini

i on poprimi boju okoline,

samo ostade svijetliti u nutrini

kao da sunce iz njega sine.

I tako se duša naokolo vrzla

dok sjena ne postade sasvim tanka

jer već je padala noć ona mrzla.

I duša se stisnu podno izdanka.

Povijena sva u jednom smjeru,

sjena je izdanka nekako skakutala.

Duša osjeti toplinu i vjeru,

a u blizini je ptica zacvrkutala,

tiho i nježno kao dijete nerotkinje.

Potom je rosa na dušu stala,

a duši se laki uzdah otkine

jer izdanak živi, Bože, hvala.

19.03.2015. 14:59

Ljubavna

Preliti moram suzama obraze

i spustiti vlati zgrčenih prstiju,

predati morima Očinske odraze

da pute mi vrati srčanih prsiju

jer tamo ima mojih ostataka.

Važno ih je sačuvati nedirnute

jer nose u sebi puno podataka

za moje poglede zakinute.

Ljubiti te, kako spasonosno,

prići ti uvijek iznova.

Prigrliti te hrabro, radosno

kao izvući iz rova;

sanjati te bezprijekorno,

uzeti sve, sve što se može

i prepoznati sve prijeporno.

Probiti se ispod kože

gdje Sinovstvo čeka i čami

da se povrate s izvora vode,

iz očiju nebeski plami

pa da se bistra mora rode

od kojih mi obrazi bliješte

sve do Duha, Boga

i da se opet ukliješte

sred pogleda moga.

18.03.2015. 23:36

Sjećam se

Sjećam se

Ako i  jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Razlog nade

Razlog nade

Na veliku radost onih koji ljube,

na novi život nagrada dolazi njima

koji se nisu sablaznili obične gube

i smiju se nazvati vjernima.

Nagrada je stvorena još prije proreknuća,

ona je prva i zbog nje su životi

iako dolazi tek nakon svanuća

kada se posljednja sumnja ljubavlju kroti.

Tek poslije je nastala guba i lanci,

i kušnje, sablazni i priviđenja,

tek poslije se biraju žrtveni janjci

za opravdanje i za spas Proviđenja.

Nagrada je visina, prikladna za pad

da bi se duša prisjećala slasti,

a ne samo zato da poštuje trud i rad;

samo nadom se može to sjećanje krasti.

Sjećanju vjeruje svaka duša, svi ljudi i anđeli;
sjećanje nosi svako ljudsko biće

da ga dostigne i vrati, da ga poželi.

Svatko prepozna kada mu sjećanje sviće.

Prepoznajem Te, Isuse kad me nagradiš,

prepoznajem Te po Tvome izobilju

jer sam Tebe tražila u svakoj nadi,

u svakoj slutnji, izdanku i bosilju.

Zbog ljubavi Tvoje istinske i prave

i ja sam se radosna ogubavila

da skineš s mene namjere prljave,

da bi me brže moja nada izbavila

jer kada vidjeh Tvoje milosrđe,

nije mi ga nikada više bilo dosta;

i kada si na me prosuo srđe,

samo mi velika nada osta.

Ti prvo povjerenje tražiš od svoga sina

jer sve drugo on može sam i zna,

ali nikad ne stiže do Tvojih visina

kad nema vjere, kad se ne nada.

17.03.2015. 00:36

Lišće na obući

Lišće na obući

Moja staza bilo je smeđe jesensko lišće,

moj put je vrludao nisko blizu tla

i moja je duša znala da je to putovanje.

Moja je ruka znala da je druga ruka stišće,

znala sam da me vodi i zamalo se prestrašila,

ali je u tom prividu vladalo silno poštovanje.

Sve se naglo prekinulo, malo dojma je ostalo

kao da mi je dužnost proslijediti misiju,

ali u tome sam postala sasvim sama;

lišće je šuštavo moja krila protkalo,

pogled se moj zaledio na smilju

i neka me je dirnula duševna tama.

Kao da pokušaj bijega nije uspio,

kao da su nestali neki zajednički razlozi

i kao da ta prividna šuma nije za mene;

kao da se netko otrgnuo i usnio,

a moje su sandale propale na skliskoj podlozi.

Tada su nestale i posljednje sjene.

Nisam u tami, ali je nestala jedna karika

koja je uglavnom bila veliko opterećenje,

ne zbog toga što me je poražavala

nego zato što je bila samo moja slika

i predodžba, moje preveliko povjerenje,

zato što sam od sebe puno davala.

A sada, ta iznenadna sloboda i samotnost,

krila laka kao da nemam više obaveza

i to naglo buđenje u vremenima kasnim.

Zar je to sve, pitam se, kakva sramotnost

i kako se uzdići bez ikakva naveza,

kako upravljati snagama strasnim

jer za toliko duša, za nekolicinu osoba

potrebna su mi bila životna desetljeća,

zato da ih slušam, da ih iz lišća podižem,

da im se puštam gušiti od raznih otrova

i sada, na pomolu novoga proljeća,

svojim ranjenim krilima kao da gmižem.

O, Bože moj, koji me izvede iz ropstva egipatska;

Ti, koji me nahrani u danima gladi,

mnogi slušat će, ali neće razumijeti!

Podigni sada svoga sina iz ova lišća eufratska,

još jednom iz početka mi duh izgradi

da mi uzmogneš Svjetlo u srce unijeti.

16.03.2015. 22:09

Čuvarica velova

Ljubim Te, Isuse, kao sve što je moje,

ljubim te kao žedna na izvoru košuta

i uslišavani stvor što dobiva oproštenje.

Ljubim Te kao što lavice svoje mlade goje,

kao što se prelijeva rosa na listu prosuta,

kao Majka što gaji u srcu poštenje.

Kada mi pjevaš Pjesmu nad pjesmama,

kada mi pjevaš o izdancima i hvoji,

o pšenici obilnoj i o visokim cedrovima,

volim Te, Isuse, Zvijezdo nad zvijezdama

pod kojima pravi su čisti putovi Tvoji

i jasne staze Tvoje po ravnim bregovima.

Kada se za Te spremaju nebeske djeveruše,

ja ih pratim vjerno kao čuvarica velova

i čuvarica prstenja od nade iskovana;

spremam za Tvoje haljine lahor iz duše,

pripravljam za Tvoje rane tisuće cjelova

jer to sve imam od Tebe kao znak pomilovanja.

15.03.2015 05:41

Kap nadahnuća

Moji su snovi nestali, jutro ih poništava,

a znam da bili su značajni i jaki.

Moje srce ne pamti, ne prokišnjava,

ali čuva u sebi mali dojam svaki

i sjećam se jutros samo noćnih kapi,

samo ljubavi i nježnosti blage

koja iz naručja topla k meni hlapi

i kao da osluškujem riječi drage.

Da, ljubav ostaje, a nestaju snovi;

nestaje svaka pričimba i slika,

sve ono što tako divlje po srcu plovi,

nestaje svaki trag umišljena lika

i jutrima samo se onaj dojam javlja;

jesam li  zaspala s ljubavlju i sanjala,

jesam li  bila dionik vječnoga slavlja,

jesam li pravome Bogu se klanjala

kad sam tako čila i bezbrižna za san,

i za onu noć koja je upravo nestala,

kad je sav od ljubavi ovaj kišni dan

i kad sam snove pamtiti prestala

jer jutarnja stvarnost je ugodna i lijepa

kao lice Boga, kao ljubavi žar,

kao da sam predivna dobila okrijepa.

Ovo probuđenje nosi neopisivu čar,

ovo je jutro prelijepo spoznanje

koje mi riše predokuse uskrsnuća.

Hvala Ti, Ljubavi, za uslišanje,

hvala Ti, Bože, za kap nadahnuća.

14.03.2015. 09:24