Bio sam rastresen, ali mi to nije ometalo jasan zaključak kako dolaze dani kada će sve biti drugačije, sigurnije i lakše. Bio sam gladan i žedan, željan mrve duhana, željan sjesti za jedan od tih stolova koji su zjapili prazni i dozivali me, željan pokupiti sve iz obližnjih pekarnica, željan napiti se čak pune čaše piva. Nešto mi je govorilo da dolazi kraj mojim mukama, a bilo je i krajnje vrijeme jer već petu godinu za redom nisam se uredno prehranjivao. Obećavao sam sebi kako ću naručivati barem jedamput na tjedan da mi donose posebnu hranu, nedjeljom. Ili, bolje, subotom kada svi rade.
Odlučio sam izdržati još tjedan dana, a onda nestrpljivo očekivati odluku i požurivati je. Jedva sam mogao dočekati dan kada ću se oloviti.
Stigao je u takvom stanju doma. Pograbio je papirić i piljevinastu mješavinu pa smotao nešto kao cigaretu i zapalio. Odmah počne kašljati, a papirić se razmota. Udahne duboko i pokuša se smiriti. Sjeti se da još ima neke masti i da bi mogao to pomiješati s češnjakom, tek toliko da ima dojam da se nečim hrani. Sjedne potom i počne pregledavati vijesti, a onda je malo i ponešto zapisao.
Ostalo mu je još dvadeset i dva sata do slijedeće prilike da ode pokupiti opuške ili čak se dokopati opet neke hrane iz zimnice koje uopće zapravo nije ni bilo. Ionako sa ženom nije razgovarao, nije imao snage, a ona nije imala vremena.
U isto vrijeme svirao je radio i radio televizor. No, ništa ga nije moglo zainteresirati. Nije mogao izdržati pa krene i zapali jedan od opušaka, a pritom na kratko zapali i filter da ubije bakterije. Napajao se vodom i želudac mu je izgledao kao balon. Zaista ni za što nije imao snage, ali mu je koristio izlazak na svježiji zrak. Od toga osjeti vrtoglavicu pa legne kako bi pokušao spavati.
Prevara, sve je to prevara. Prvo te ubiju do koljena nekakvom ekonomskom krizom, a onda ti počnu obećavati izlaz iz tunela i, naravno, ti to objeručke dočekaš jer si zaboravio da nisi ti ništa kriv što si gladan, potučen i siromašan, zaboravio si to jer si obnevidio od muke i tada dolazi svijetlo obećanje. Hvataš se te priče kao slamke spasa.
Nije vjerovao totalitaristima. Nije vjerovao uopće u državu, naročito ne u neku socijalnu državu. Svijet je bio obijestan i umirao od gladi, oduvijek je toga bilo. Pitao se čemu se zapravo uopće još ima čuditi. Nije vjerovao niti u teoriju zavjere. Znao je da je sotona u sebi dijelilac i podijeljen pa je prema tome šeprtljav i destruktivan. To se moglo rješiti samo upornom vjerom i strpljenjem. Nije mogao ništa osim vjerovati Bogu. Osjeti iznenadnu sreću što nije bogataš ili neki politički potrčko. Izgradit će svoj svijet, načiniti novi dom. Puno toga mu je ipak još ostalo u životu što se je isplatilo čuvati pa čak i nadograđivati.
U jednom danu su ga odjednom nazvale tri osobe. Uspio je čak i popiti kavu kao čovjek. No, nitko ne vidje kako mu je. Već je prestao i govoriti o tome, navikao je reći da je u redu. Ma, što god bilo, snaći će se, treba izdržati samo još pola vremena, a možda i manje. Bitno je da je shvatio da se može povući u neku svoju sebičnost, u mirovinu i—stvarati; pisati, na primjer.
Nije znao od čega živi. Bog je providio svakog trena nešto. Osjeti se jako blaženim. Zašto nije tako dobro kad imaš sve to za čim je čeznuo nego kada toga svega nema, pitao se. Želio se odmaknuti još više u to sagledavanje važnih psiholoških doživljaja. Nije činio ništa, otišao je do banke srediti novu karticu i provjeriti je li netko opet odložio komade kruha od jučer pokraj kante za smeće. Kruha nije bilo, ali je bio počašćen malim obrokom i grumenom duhana. Zašto mu nije išlo u tek onako kao komadići feferona, nije znao. Samo je još više ogladnio.
Ljudi su bili malo zagubljeni jer nisu znali što moraju očekivati od buduće državne postavke. Naročito se je to vidjelo u medijima, nego gdje drugdje kad ni s kime nije razgovarao. Bio je malo pripit od onoga octa i glava ga je luđački boljela, ali samo na mahove. Čim bi počeo malo manje misliti na neimaštinu, postajao bi umoran. Spavalo mu se, ali nije odmah krenuo na spavanje, želio je nešto izbaciti iz sebe. Nije znao postoje li uopće riječi za to što je proživljavao. Kao da se je našao u nekopj drugoj stvarnosti osobne prirode. Samoća i post zaista od čovjeka načine i nekoga dostojanstvenoga. Da je to želio, ne bi mogao provesti u djelo . Hvala Ti, Gospodine moj, za ove spoznaje, reče u sebi. Da je još nešto rekao, bilo bi to iskanje nagodbe s Bogom. Nije Mu mogao iskreno reći, onako kao da je sretan kako Ga voli jer je pomišljao da će još neku spoznaju dobiti za uzvrat. Nije želio takve nagodbe.
Ljudi pričaju o nekim zakonima i knjigama pa to napišu velikim slovom. I on je znao pisati te riječi velikim slovom, ali u kontekstu u kojemu se točno moglo razabrati da govori o Bibliji i o Zakonu iz Biblije. Jer nije sve u knjigama i zakonima nego sve je u čovjeku i to u čovjekovoj svijesti o tome što mu se događa.
Vrijeme je ipak neumitno prolazilo. Prošao je i onaj rok kojemu se nadao. Još uvijek je morao čekati i više nije znao predviđati do kada., ali je znao da nema još puno dana čekanja. Domogao se po kojeg zalogaja i pomalo duhana. Krao je jer nije znao zamoliti ili prositi iako su ljudi svakojako prosili i od toga živjeli. U krajnjem slučaju može otići nekome na vrata i zamoliti mrvu kruha. Želio je doživjeti da svojim sredstvima kupi hranu i onda lagano u tome standardu uživa. Pomisao na razna jela ga je tješila i hrabrila da lakše izdržava iz minute u minutu.
Znao je odspavati navečer po dva sata i onda još pred jutro odrapiti po koji sat spavanja.
Nije imao dvojbi o svom identitetu. Iako je bio bolestan i paranoičan i bilo mu je ponekad teško, nije gubio taj osjećaj da radi ono što mora i što mu predstavlja njega samog. Bog ne daje križ koji ne možemo nositi. Znao je također da se ne smije zaduživati nego sakupljati zasluge kako ne bi otišao u neku negativnost. Tako je jedino i mogao računati da će neki novac uvijek imati. To je valjda kod njega i bilo nepojmljivo pa ljudima nije padalo na pamet da doslovno već mjesec dana gladuje više nego da se je prisilio na dijetu. Naročito ga je osupnulo kako teško živi bez kofeina jer je uvijek mislio da je ovisnost o nikotinu jedina ovisnost za njega.
Trebao je postati umirovljenik, bio je taman dovoljno star da to postane. Znao je da neće uživati onako kako je pristojno, ali je bio uvjeren da će se snaći i to mu je bilo dovoljno. Obećao si je da neće gladovati. Odradio je višestruko svoje radne godine. Sada više nije mogao ništa iako je izgledao zdrav i normalan. Redovna prehrana će popraviti njegovo stanje. Nadao se da će još poživjeti.
Konačno, pio je kavu. Skuhao je dva lončića kave, jedan za drugim iako je već duboko pala noć. Spavat će sutra kada vidi privremeno stanje na računu.
Prvi dan, ponoć. Još ništa. Bio je skeptičan i vjerovao je da se čak može dogoditi i da mu ona mala redovna primanja poremete, ali znao je da prije jutra ništa još neće znati sigurno.
Uspio je čak i zaspati, a ujutro je sve bilo u redu. Priredio je više vrsta hrane, sjedio, gledao i hranio se, zahvaljujući Svemogućem Bogu na tome novom blagostanju, ali nije zaboravio kako ga je samo Nebo hranilo i održavalo dugih četrdeset dana.
