Znakom
se naziva ono što po prirodnom odnosu ili po dogovoru odlučuje
spoznati misao ili volju neke osobe, opstojnost ili istinitost neke
stvari.
Biblija
poznaje mnogo vrsta znakova rabljenih u odnosima među ljudima:
-
signale kojima se služe ratnici (Jš 2,18; Suci 20,38; Iz 13,2;
18,3),
-
bogoslužni znak trubama (1 Mak 4,40),
-
dogovoreni znaj radi otkrivanja nekog identiteta (Tob 5,2),
-
ma kakav biljeg (Ez 39,15),
-
karakteristično pismo (2 Sol 3,17),
-
znak vrline (Mudr 5,11.13), itd.
Prilagođujući
se našoj naravi, i Bog daje ljudima znakove da ih spasi (hebr. otot,
grč. semeia). Ti se znakovi često nazivaju simboličkim velikim
djelima i čudesima jer Bog upravo transcendentnošću svoga
spasiteljskog čina „naznačuje” svoju moć i svoju ljubav. Stoga
čudesa svojom djelotvornošću i izvanrednošću imaju povlašteno
mjesto među Božjim znacima u vezi s poviješću spasenja.
Ipak,
čudesa nisu jedini Božji znakovi, a velik znak bit će najzad sam
Gospodin Isus, pružajući nam dokaz vrhunske Očeve ljubavi.
Bog
hrani vjeru svojega naroda sjećanjem na znakove prošlosti i darom
sadašnjih ZNAKOVA. Budi u njemu nadu navještajem budućih znakova.
PROŠLI
ZNAKOVI
Prošli
znakovi jesu čudesa Mojsijeva podviga i Jošuine povijesti,
uključivo do zaposjedanja Obećane zemlje; silni Božji znakovi su i
silna djela koja su pogodila Egipat i događaji što su uslijedili.
Bog je ne samo uvjerio Izraelce u poslanje svojih izaslanika već i
veličanstveno dokazao svoju moć i svoju ljubav oslobađajući svoj
narod.
SADAŠNJI
ZNAKOVI
Sjećanja
kojima se hrani vjera Izraelova pridržavana su bogoslužjem u
svetkovanju blagdana koji su „čudesima spomen” Gospodnjim,
osobito nekim obredima i nekim predmetima.
Pamćenje
vjere vraća se i u vrijeme prije Mojsija, sve do Abrahamova
izabranja i stvaranja svijeta, prianjajući uz stvarnosti što ih
svećenička predaja tumači kao uvijek aktualne Božje znakove: uz
subotu, dugu, obrezanje; njima je svima svrha podsjećati na prve
saveze: Adamov, Noin i Abrahamov.
Jer,
Bog koji je ostvario čudesna djela Izlaska jest onaj Bog koji je
stvorio i čudesa svemira. A znaci neba, to jest zvijezde, stalno
podsjećaju na Stvoritelja baš kao što služe za razdiobu vremena
što teče ritmom bogoslužnih blagdana kojima se slavi spomen na
događaje Mojsijeve povijesti.
S
druge strane, sveta povijest ne prestaje s ulaskom u Obećanu zemlju;
Gospodin i tu pokazuje svoju moć da spasi čudesnim znacima
(povijest Ilije, Elizeja, Izaije) što ih može nuditi On sam ili ih
udijeliti na čovjekovu molbu. Lažni proroci, istina, mogu pomoću
magije najaviti i ispuniti stvarno čudesne znakove, tumačiti snove,
istinite ili lažne. Stoga će kao Božji znakovi biti priznavani
samo događaji što ih izazovu oni ljudi kojih je propovijedanje u
skladu s čistom jahvističkom vjerom (Pnz 13,2-6).
Neke
slučajne okolnosti tumače se kao izraz Božje volje. Češće biva
da neki prorok navijesti neki nepredvidiv prirodni događaj kao da je
to Božje djelo. Tada se u njegovu ostvarenju gleda znak da je Bog
stvarno pokretač poslanja najavljenog u prošlosti ili da će se na
odlučniji način nastupiti u budućnosti; tako su svjedoci potaknuti
na pouzdanje ili na obraćenje. Ostvarenje ovih proricanja na kratak
rok jest, osim toga, jedno od mjerila za razlučivanje pravih i
lažnih proroka (Pnz 18,22).
Simboličke
radnje proroka predstavljaju neku vrstu proricanja činom, one znače
skoru djelotvornost Riječi koje su ti ljudi nosioci. Djeca Hošeina
i Izaijina isto su tako znakovi jer svojim rođenjem i simboličkim
imenima sadrža neku riječ koja najavljuje neke događaje kojima Bog
ravna. U slučaju prorečenog Emanuelovog rođenja (Emanuel = Bog s
nama), a On je baštinik vladarske kuće, znak ima već sam po sebi
spasonosan domašaj (Iz 7,14).
Svi
sadašnji znakovi imaju zadaću da na ovaj ili onaj način objave
ljubav i transcendentnost Bogu. Upravo su oni dani ljudima koji su
otvoreni riječi Božjoj kako bi živjeli od vjere.
BUDUĆI
ZNAKOVI
Prestanak
znakova – čudesa i proročkih navještaja – bio je pojačao
tjeskobu zbog Božje odsutnosti, izazvanu razorenjem Hrama. Ali evo
kako se u progonstvu podiže glas koji navješćuje „znak vječan,
neprolazan (Iz 55,13): skori povratak, opisivan kao novi izlazak.
Kasnije, kad je taj povratak razočarao, gaji se nada u jedan
odlučniji zahvat: „Obnovi znake i ponovi čudesa” (Sir 36,5
sl.). Inače, neki nadahnuti tekstovi ne ograničavaju taj zahtjev na
sam Izrael: prema Iz 66,19, Gospodin će razvijajući osvetnički
poduhvat proti narodima dati znak koji će ih potaknuti na obraćenje.
Ti navještaji i te nade pripravljaju sveti Ostatak na dolazak
Spasiteljev.
U
vrijeme Novoga zavjeta Židovi su očekivali da se u dane Mesijine
dese barem onakva čudesa kao u vrijeme Izlaska i povezuju ta čudesa
sa snovima o pobjedi nad poganima.
Isus,
Gospodin razočarava to očekivanje u njegovu tjelesnom vidu. No,
ispunjuje ga u duhovnom smislu, započinjući istinski spas svojim
čudesima i donoseći ga svojim 'izlaskom' (Lk 9,31), velikim znakom
(Ivan 12,33) svoga uzdignuća u križu i slavi. Isusu se neki
protive, On je svojim poslanjem Sluge koji uzima na se naše bolesti,
djelotvorni Znak koji donosi oporavak mnogima, On je stijeg, podignut
da se oko Njega saberu raspršeni.
ZNACI
U ISUSOVOM ŽIVOTU
Ostajući
vjeran Božjem obećanju da će se ponoviti stara čudesa, Isus čini
mnoga čudesa koja potvrđuju Njegova riječ, ali istovremeno imaju
obilježje spasiteljskih znakova – događaja i proročkih govora
pokretima: nadasve su upravo oni, uz Njegov osobni autoritet i sav
Njegov rad, „znaci vremena” (Mt 16,13), to jest znakovi nastupa
mesijanske ere. No, za razliku Izraela u pustinji, Isus neće kušati
Boga, tražeći od Njega znakove radi vlastitog probitka , neće
udovoljavati onima koji su pohlepni za spektakularnim znamenjima i
zahtijevaju znak da bi Ga kušali (Mt 16,1 sl.).
Stoga
sinoptici, kao odjek te suzdržanosti, kad su po srijedi čudesa,
izbjegavaju upotrijebiti riječ „znakovi” kojom se služe Isusovi
protivnici. Bog, dakako, daje znakove o događaju spasenja
siromasima, Mariji, pastirima. No, ne može dati Židovima znakove
koje oni očekuju: to bi značilo izopačiti svoje poslanje. Ti
slijepci morali bi obratiti pažnju na „znak Jone” (Lk 11,39-22),
to jest na Isusovo propovijedanje POKORE. ONDA BI BILI KADRI
ODGONETNUTI „ZNAKE VREMENA”, ne bi tražili druge kako se njima
svidi, i bili bi spremni primiti ono među njima najpresudnije
svjedočanstvo: „znak Jone” prema Mt 12,40, to jest Kristovo
uskrsnuće.
Sva
suzdržanost glede upotrebe riječi semeion nestaje u Ivanovskom
propovijedanju, a tako i u Djelima i u poslanicama. Za Ivana, to što
su vidjeli znakove bilo bi moralo Isusove suvremenike navesti da
povjeruju u Gospodina Isusa: ti su znakovi bili očitovanje Njegove
slave (Iv 2,11) ljudima koji su prošli kroz kušnju (Iv 6,6), kao
što je Gospodin Bog očitovao svoju slavu (Br 14,22) nametnuvši
narodu kušnju pustinje (Pnz 8,2). Oni su ih tako pripravljali da
vide uz pomoć vjere znak Probodenoga podignutog na križ, izvor
života, ostvarujući tako pralik zmije što je donosila zdravlje kad
ju je Mojsije podigao na „stup” (Br 21,8: hebr. Nes, grč.
semeion; Iv 3,14) na spas narodu Izlaska.
Kršćanima
što su se obratili tim pogledom vjere (usp. Iv 20,29), a oličenje
su im Grci koji su tražili da vide Isusa (Iv 12,21.32. sl.), krv i
vodu iz boka Probodenoga (Iv 19,34) ukazuju se onda kao znamenja
života Duha i stvarnosti žrtve koja nam otvara k Njemu pristup
sakramentima krštenja, pokore, euharistije. A znaci što su
prethodili Isusu i sami će se pokazati kao pralikovi tih
spasiteljskih gesta Uskrsloga, istinskog Hrama iz kojega izbija voda
živa.
ZNACI
VREMENA CRKVE
1.
ZNACI KOJIMA ZAPOČINJU POSLJEDNJA VREMENA
S
Uskrsnućem svijet ulazi u „posljednje vrijeme” (Dj 2,17): s
Uskrsnućem čiju će spasonosnu djelotvornost krštenje primijeniti
na ljude, čineći da otpadne znak tjelesnog obrezanja, s Uskrsnućem
čiji će spomen- čin biti slavljenje nedjelje, dana Gospodnjega,
čineći da otpadne znak subote. To posljednje vrijeme počinje
izljevom Duha na Duhove kojim se dovršava Pasha i otvara vrijeme
apostolskog propovijedanja. S tim u vezi sveti Luka doziva u pamet
nebeska „znamenja” Joelove apokalipse (Jl 3,1-5), ali usporedo s
time on spominje zemaljske „znakove” kako bi taj tekst primijenio
na događaje Duhova koji „dolje na zemlji” otpočinju odlučno
razdoblje povijesti spasenja (Dj 2,19).
2.
ZNACI ISTINSKOG APOSTOLA
Duhovi
su predigra novog niza „čudesnih znakova” koji, kao i Isusova
čudesa, čine apostole „vjerodostojnima” „potvrđujući riječ”
(Mk 16,20). Tako Pavao, „snagom čudesnih znakova, silom Duha
Svetoga” (Rim 15,19) vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju
riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere utemeljeno na Božjoj
moći.
Prema
tomu, ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja
jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivu jeziku
što je nekoć nametnut nevjernima.
S
druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog
proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su
njegova „savršena strpljivost” i njegova nesebičnost, združene
s pravo vjernošću njegove poruke, što za vjernike ostaje odlučno
mjerilo.
3.
ZNAK ŽENE OBUČENE U SUNCE
U
progonstvima što su se sručila na vjernike i pokušajima lažnih
mesija i lažnih proroka da ih zavedu lažnim znakovima, igru vodi
Sotona. Da bi ohrabrio one koji su u kušnji, pisac Otkrivenja crta
na nebu svojih viđenja, usred astralnih znakova, simbolični lik,
„veličanstven znak” (Otk 12,1): ženu koja predstavlja Crkvu i
protiv koje se „drugi znak” Zmaj – Sotona najzad pokazuje
nemoćan. Naslijedivši kćer Sionsku koja je rodila Mesiju, Crkva je
poput Izraela podvrgnuta kušnji u pustinji, ali hranjena je manom
koja je dostupna samo vjeri; tako ona privodi ljude k posjedovanju
istinskog života u klanjanju jedino pravom Bogu (Otk 22,1 sl.).
4.
ZNACI SVRŠETKA VREMENA
U
usporedbi s obiljem apokaliptičke književnosti što ju je potaklo
židovstvo svojom radoznalošću s obzirom na svršetak vremena, Novi
zavjet se odlikuje trijeznošću. Jezik jest zajednički, ali
podređen posljednjim stvarnostima što su otpočele smrću i
uskrsnućem Kristovim. Dakako, navješćuje se da će u to
„posljednje vrijeme” biti „varavih čudesnih znakova” što će
ih proizvoditi vračevi i lažni proroci koji će činiti sve kao i
pravi apostoli. Eshatološki govor, koji se u Mt još bavi „znakom
(Isusove Paruzije) i svršetka svijeta” još uvijek dočarava te
događaje pod likom kozmičkih znakova. No, svi ti znakovi, u
konačnici, blijede pred znakom Sina Čovječjega (Mt 24,30), a to
jamačno znači: pred stvarnošću Njegova slavlja. 26.08.2021. 10:43
Iz
Biblijskog i teološkog rječnika Dufoura i suradnika, str. 1523