Djevičanska hrid

 

Volim Tvoje ruke

na ramenu svome,

svjetla naše luke

što se večerima lome

kao nade zlatni traci

koja nikada ne staje.

Već se čuju koraci

naše ljubavi što traje.

Ti si tajna neistražena

mog nazireata,

zbog Tebe sam blažena

kao naša Femina Beata

što nas blagoslivlja

i još vjekovima štiti;

i, mada ja sam divlja,

ona Kraljica je moje biti.

Zbog Tebe sam njena već odavno,

zbog nje ja sam samo Tvoja,

Srce milosrdno, pravedno i slavno,

Kriste, luko u tisuću boja.

Tko bi znao Čovječjega sina

do li samo Nebo što Ga rodi;

tko bi dao što je istina

koja cvate u slobodi?

Tko bi spoznao na svijetu

što je ljubav stvarna za sve ljude

koja plamti duhovnome letu

čak i svima koji blude?

Pa neka je i otrov il' poganstvo

ako život ima kao Božje biće,

neka bude svakome prostranstvo

ljubav koja tako sporo sviće

i za starost, i za mladost,

i u najgoremu paklenome grotlu.

Nek se tiho rađa mir i radost

u tom zemaljskome kotlu.

26.03.2022. 03:13

Muk i smrt

 

Tvoga sam se, Kriste, Duha nagledala,

Tvoje sam se riječi naslušala

tu, pod Tvojom svetom strehom.

Molitve sam nebeske naredala,

svoje srce ranjeno sam iskušala

i nasitila se božanskim Ti pravorijekom.

Strpljivo Te čekam, Utjeho mi stara,

strašna Hridi duhovnoga spasa

što me žari, pali i ka sebi vuče.

Nema takve materije, takva žara

i tolike snage duševnoga krasa

među prorocima koji samo muče.

Nije dobro samo pustu zloću

prorokovati u istini bez sjeta.

Jer, bez ljubavi što je stvarno ona?

Ne vidi se kao zvijezda noću,

traži samo slavu svijeta,

nema dušu poput prazna zvona.

Jer je Bog naš ljubav stvarna,

a ne manje od istine važna

što nas, eto, ubija bez straha.

Milosti je stvarnost podudarna

kad je nosi ljubav snažna,

pravednosti puna daha.

Osim svega, Bog nam nikada ne šuti

nego uši su nam pune smeća

što ga prebiremo i tražimo smrt.

Ne može Ga duša uvijek čuti

ako joj je glava od srca još veća,

ako duh je uzak, sebičan i škrt.

Ali zašto muči sada prorok ili kralj,

zašto među nama nema jedna glasa?

Gdje je silna ljubav nestala i vjera?

Možda ubija ga tijelo kao malj,

možda broji blago svoga spasa;

možda premala mu zlatna mjera.

Tvoje sam se ljubavi ja nasitila,

Bože koji izobilja sipaš vijekom

u toj svojoj prevelikoj moći

što je uvijek najslabija bila.

Čekam na Te svakim tijekom,

Utjeho mi, kad ćeš doći?

21./23. 03. 2022. 12:02

Najdraža Prvina

 

Volim reći trešnjinome cvijetu

dobro jutro na današnji dan

u kojemu susrećem poetu;

dolaziš mi kao neki davni san.

Osim pjesnika, još slavit će te ptice,

ti proljeće si optimistično i rano;

tebe zvat će svatko nemilice

da zavladaš prirodom i stanom.

Sunce te dovodi poput Božjeg paža,

mjesečina javlja dobre vijesti.

Doba dođe da se kruh umnaža,

da se život rađa, da se ljubav mrijesti.

Vladati sad dolaze najljepši dani,

ne može tu nitko protiv volje Boga.

Nikog neće zaobići povjetarac rani,

zaljubljena bit će srca mnoga,

neće znati ništa do li ljiljana i zvijezda.

Sklopit će se ruke ispred Krista,

naći će se sred nebeskog gnijezda

volje dobre, glave mudre, srca čista

da proslave život i rođenje,

Muku, smrt i Uskrsnuće,

duhovno i Djevičino pohođenje

gdje su samo grijesi, smrti umiruće.

Donio si svoje čari na tu zemlju suhu

kad si predao se kao najdraža Prvina,

Kriste, Bože u vremenitome ruhu;

čas je ispijanja Krvi i novoga vina.

21.03.2022. 05:37

Ratovi bogataša za opstanak

 

Vi, koji vodite ratove, uvijek, i tada kad vam ne ide dobro na burzama, i tada kad vam je previše dobroga pa postoji opasnost da će se smanjiti broj siromaha na zemlji, što vama nikada ne ide u prilog, vama i vašem bogatstvu, i vašim carstvima koja spajate u ogroman oblak što je nalik košnici balona od helija, siromahe ćete uvijek imati, njih će, dakle, uvijek biti, govori vam Gospodin Bog. Siromasi preživljavaju.

Vi, koji vodite ratove u ime sveopćega mira, nikada mira nemate, niti nakon proglašenja vaših oporuka jer mir je oduvijek među siromasima postojao, mir Božji, a nemirna su srca bogataša jer mir u duši ne može se nikakvim blagom kupiti. Samo ako blago predate i podijelite siromasima, zadobit ćete stvarni mir, govori vam Gospodin Bog, Stvoritelj vas i vašega bogatstva.

Vi, koji odustajete od odmazde nakon mnogih pokolja jer inače biste ispali zločinci i luđaci kada biste reagirali na bilo čiji pokušaj osvajanja svijeta nasilnim putem, izgledali bi kao da ste isti, a ovako mislite da ispadate bolji od zločinaca i osvajača, lakše će siromah spasiti svijet, ali samo ako se ne uzoholi dok naokolo padaju žrtve nasilja.

Vi, koji ste uvijek jedni te isti, oni koji vode ratove, koji se čine redarima radi mira u svijetu, da ne bi propao svijet, pogledajte časkom samo jednoga Siromaha i učite od Njega jer On, On je Gospodin Bog koji je pobijedio svijet i spasio sve ljude od smrti.

A vi, koji vodite ratove, ne biste li sami sebe predali za mir u svijetu? Ne biste li prestali slati uvijek neke druge ljude i države u vaše ratove?

Imate oružje i govorite da ste pozitivci, dobri momci.

I sav naš svijet, svi naši vođe moraju se latiti oružja, potrošiti ono što je već zastarjelo, načiniti krizu u svijetu i bezgranično iskorištavati siromahe.

Zar vam nikada nije palo na pamet prebrojiti koliko ste od tih siromaha već blaga oteli?

Zar vam nikada nije palo na pamet da ste jad i bijeda po tome koliko ste u stanju novaca i blaga dati nekome drugome?

Siromasi vas uvijek pretječu u tome davanju, u plaćanju poreza, u kupovini hrane koja se uništava u ratovima kako bi se našlo razloga da se proizvede skuplja i eksperimentalna hrana... za koga to činite? Sigurno ne za siromahe svijeta.

Vi, koji vodite ratove, obični ste naivci jer mislite da ste na igraćoj konzoli.

Jao vama, bogataši!

Jao vama, vi, koji uvijek vodite ratove, odgovorni ste zato što u svoje ratove uvlačite čitav svijet. 20.03.2022. 21:24

Nije pitanje zašto Gospodin Bog dopušta zločine.

Pitanje je pravilno ovo:

zašto ljudi dopuštaju zločine?

„Pad tirskoga kralja

I dođe mi riječ Gospodnja: 12 »Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad tirskim kraljem. Reci mu: Ovako govori Gospod Bog: ‘Gle, ti bješe uzor savršenstva,
pun mudrosti i čudesno lijep!
13 U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše,
resio te dragulj svaki,
sard, topaz i dijamant,
krizolit, oniks i jaspis,
safir, smaragd i zlato.
Načinjeni bjehu bubnjevi i frule,
na dan ti rođenja bjehu pripravljeni.
14 Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika:
bio si na svetoj gori Božjoj,
hodio si posred ognjena kamenja.
15 Savršen bješe na putima svojim
od dana svojega rođenja
dok ti se u srcu ne zače opačina.
16 Obilno trgujući,
napuni se nasiljem i sagriješi.
Zato te zbacih s gore Božje,
istrgoh te, kerube zaštitniče,
iz ognjenoga kamenja.
17 Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje,
mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!
Na zemlju te bacih
i predah te zemaljskim kraljevima
da te prezirno gledaju.
18 Mnoštvom svog bezakonja,
nepoštenim trgovanjem
oskvrnu svoja svetišta!
Pustih oganj posred tebe
da te proždre.
Pretvorih te na zemlji u pepeo
na oči onih što te motre.
19 Svi koji te poznaju među narodima
zgroziše se nad tobom!
Jer ti strašilo posta,
nestade zauvijek.’«

Ez 28,11-19”

More zločina

 

Svađaju se veliki i mali,

oko mene zemlja gori.

Zlodusi još nisu pali,

a ni sve to što njih mori,

svako dobro što postoji

i za kojega su najjači svjedoci.

Duša mi se Kristom poji,

u nju bistra Krv se toči

da opere blatne misli

moga uma i moj propust.

Zlodusi mi nisu prišli

da ponude neki popust,

ali tu su i polako plaze

kao pseta oko vruće kaše,

sa svih strana obilaze

da bi razotkrili tajne naše,

našu svetu ljubav, našu nadu.

Najgori je zloduh jači

koji car je u tom padu,

koji se za zlo zakvači,

mada dobiva se uvijek oproštenje

kada se potraži Duha Boga

i od Svetog strogo zapriječenje

protiv djelatnosti Zloga.

Zato idem, izmolit ću za se, Kriste,

pobjedu nad vlastitim si zločinima

i zamolit ću za stope čiste

kakve samo Tvoja staza prima.

20.03.2022. 05:45

Put slave i blaženstva

Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.

Ja sam Put, Istina i Život.

Tko blaguje Život, Istinu i Put, ima život vječni.

Tijelo je moje hrana za život svijeta.

Bog je sve stvorio od sebe, a On je Život i od Života stvorio je svijet i ljude; on je Put i od Puta je stvorio čovjeka i duše na svijetu; on je Istina i od Istine je načinio sve stvoreno.

Da bi spasio pali svijet, Gospodin Bog se pokazao i očitovao ljudima i narodima kako bi svi znali što se mora dogoditi s ljudima da bi se spasili od svoga pada, od svoje neizlječive depresije iz koje se ljudi sami ne mogu izvući, ali propadaju sve dublje u taj ponor bez dna.

Blaguj me, moja žrtva je tvoj život vječni.

Moja žrtva je Istina koju si izgubio, blaguj mene.

Kada me blaguješ, dobivaš lijek i „materijal i sastojke” za svoj Put.

Taj Put je duhovan i bez prostora, a ipak ispunjava čitavoga tebe i sav stvoreni svemir, a seže i puno dalje. Ukrcaj se na taj Put.

Ja sam s desne Boga Oca na Nebesima gdje počinje i završava tvoj Put kada ga redovno blaguješ jer meni na spomen ponavljaš spasonosne događaje kada god činiš blagovanje Tijela i Krvi Kristove; to je blagovanje prave, one originalne i istinske žrtve Isusove jer Isus je uvijek Istina.

Sin Božji je zato i sišao na zemlju i, kao pravi Sin Čovječji, načinio žrtvu kako bi se priredio u volji Boga Oca pogodnim za blagovanje svim ljudima. Bog Otac je poslao svoga jedinoga Sina jer je tako mogao pružiti ljudima ruku pomoćnicu koja čovjeka prihvaća za ruke i vadi ga iz živoga blata i ponora kroz kojega propadaju ljudi: što se više trude da se spase, to više se onaj ponor urušava i živo blato guta ljudske duše. To se događa na duhovnom području i onaj tko ne blaguje u vjeri Isusa Krista, taj ostaje u tom duhovnom ponoru, ponoru kojega zovemo paklom. Jer samo kad vjeruje da se može spasiti, čovjek pruža ruke Isusovoj ruci pomoćnici koja ga izvlači. Onaj tko to ne vjeruje, ne pruža ruku za koju bi ga Isus mogao čvrsto prihvatiti i izvući. Isus je pojas za spasavanje koji pliva pokraj utopljenika: ako se utopljenik ne uhvati za taj pojas, ne može se spasiti od utapljanja.

Taj depresivni ponor bez dna postoji u Gospodinu Bogu Ocu i u Duhu Božjem, ali ljudima je ipak potrebna Isusova ruka pomoćnica, Bog ne može iz pakla podići čovjeka koji zato i jest u paklu jer odbija Boga.

Isusovo je tijelo materijalno i povijesno, ono je duhovno i uskrsnulo tijelo, a u otajstvu Euharistije i u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom Isus je i duhovan, i materijalan, i žrtva i uskrsli Krist.

Da, isti Onaj što ga rodi Djevica Marija, ono Djetešce koje se prepuštalo odgoju Marijinom i Josipovom; isti Onaj koji je učio i propovijedao, koji se preobrazio na gori pred učenicima, koji je činio čuda i oživljavao ljude, koji je nahranio veliko mnoštvo s nekoliko ulomaka kruha, koji je govorio i činio kao Onaj koji ima vlast; Onaj koji je tvrdio da poznaje i da je vidio Abrahama; Onaj koji je rastjerao trgovce iz Hrama, a poslije je taj isti sveti Hram poništio kao mjesto slavljenja Boga i kao svoju Kuću na zemlji, svoje Prebivalište; Onaj koji je rekao Samarijanki da će se ljudi Bogu klanjati u Duhu i Istini jer to je stvarno prebivalište Boga i čovjeka koji Mu se klanja; isti Onaj koji je Nikodemu rekao da se mora roditi iznova od vode zemaljske i Duha Božjega jer što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je, a duhovan i novorođeni čovjek jedino takav može blagovati Isusa Krista; On je Onaj koji se predao ljudima i dao im svoj božanski i ljudski život na dar da bi poslije tri dana nakon Muke i smrti uskrsnuo i sjeo s desne Boga Oca kao Pravednik kojemu je sve Otac pod noge podložio; isti takav se ukazivao po uskrsnuću od mrtvih svojim učenicima i mnogim ljudima; isti taj Isus iz Nazareta, rođen u Betlehemu i Onaj koji se rađa od Oca i časti se zajedno s Duhom, koji je razapet na križ i koji je umro i bio položen u grob; ta jedna te ista božanska Osoba jest Onaj euharistijski Isus kojega se blaguje, kojega se jede i čija se riječ u vjeri sluša, to je isti Onaj Isus kojemu se klanjamo u otajstvu Adoracije. To je onaj Bog kojega zazivamo, kojemu se molimo i kojega spomenemo u razgovorima.

To je Onaj isti koji živi, pati, umire i rađa se u svome vjerniku dok se vjernik doslovno raspada ako blaguje Isusa redovno u svojoj vjeri: slab je na neke grijehe koji vode u pakao i to vjernika često kinji i boli pa se on ode ispovjediti pred svećenikom, ali ispovijeda se Bogu Kristu da bi mu Krist po svećeniku oprostio, zaboravio i poništio grijehe, grešne čine, misli, riječi i propuste, grešni dio tijela, duše i duha ljudskoga. Tako se raspadne s grijehom i onaj dio čovjeka koji je griješio i čovjek se sve čvršće suočava sa svojim slabostima zbog kojih je nekada možda već bio do grla u živom blatu pakla. Tako vjernik postaje svet jer je svet njegov Bog. Tako vjernik postaje duhovan jer se rađa od Božjega Duha. Tako vjernik blaguje Put koji ga ljubi i vodi u Ljubav i Milosrđe, u vječni život blaženoga gledanja u lice onoga istog Isusa kojega je blagovao nedavno na euharistijskom slavlju Boga i svih djela Njegovih.

A najveće remek – djelo Božje jest čovjek, svet i vjeran, vjernik koji postaje blažen jer slavi i blaguje Boga, a s Bogom blaguje i božansko svjetlo i slavu kakvoj nema ravne na zemaljskim putevima. 17.03.2022. 23:17 

Bolji dio ljudske egzistencije

Vjera u Gospodina Isusa Krista jedini je preduvjet čovjeku za postizanje sreće koja ga vodi na put blaženstva.

Izvor vjere u srcima ljudi postoji na ovoj zemaljskoj ravni u Tijelu Kristovom i blagovanju Riječi.

Čovjek uvijek želi postići sreću i mir, želi biti slobodan.

Nikada se ne dogodi nikome da mu se takve želje zauvijek ostvare.

Katolička vjera i sakrament Euharistije vode čovjeka tamo gdje on zaista pripada, u stanje sreće i mira Kristovog, božanskog i nerazorivog; u istinsku sreću koja je puno više od običnog poimanja sreće među ljudima, to jest u stanje koje je bolje nazvati blaženstvom.

Blaženstvo podrazumijeva sveukupnu i trajnu sreću na zemlji, a time i sve što je potrebno za sreću:

- zdrav čovjek, a ne bolesna osoba koja je prepuna frustracija i nezadovoljstva;

- izobilje dobara od kojih čovjek živi i održava svoju egzistenciju;

- stvaralački rad, a ne mukotrpno i uzaludno služenje profitu i bogaćenju;

- slobodno vrijeme za osobne zanimacije pojedinaca;

- izobilje ljubavi i prijateljstva među ljudima;

- mir i spokojstvo u svijesti koja očekuje vječnost.

Nije dovoljno reći da Boga ima. To svi znaju, ali i dalje ratuju.

Gospodin Bog, kao stvaralačka i mudra božanska Osoba, spoznaje se kroz ljepote prirode i savršenstva u stvaranju ljudi, a također i kroz izobilje kreativnosti u svemu o kakvoj ljudi ne mogu niti sanjati.

Također se Boga u savjesti spoznaje koja teži za dobrim životom i djelima.

Gospodina znaju i očekuju već i mala djeca kao i odrasli ili ostarjeli ljudi jer im je od početka jasno u dubinama duša da njihova snaga ne odlazi u nepovrat, znaju da se dobro uvijek vraća onome koji čini dobro.

Gospodin Bog je također vezao samoga sebe za određene ljude kroz koje svi drugi ljudi i narodi mogu Boga još bolje prepoznati i spoznati. Kad narodi vide takve pojedince, svi kažu da vjeruju u Boga koji je samo jedan i vrhovni Bog nad svim božanstvima.

No, niti to nije čovjeku dovoljno, nije mu dovoljno reći da vjeruje u Boga i odmah potom zaboraviti što je rekao i zaključio te otići svojim putem kao da Boga uopće nema, kao da vječni život nije važan za ovozemaljski život i kao da je Gospodin samo neki neutralan promatrač zbivanja na zemaljskoj ravni.

Potrebno je prepoznati Gospodina i poželjeti Ga upoznati, potrebno je vjerovati onome što nam svima govori.

Čovjek tada naslućuje i razumije zašto neprekidno ratuje i nikada nije potpuno sretan. Kada takva spoznaja ili slutnja uđe u čovjekovo srce, čovjek sam sebe u Gospodinu nalazi i počinje se mijenjati jer je spoznao da onakav kakvoga sam sebe vidi i doživljava nikada neće postići svoje savršenstvo radi kojega je i stvoren, radi kojega se rodio i radi kojega uvijek čezne za nečim boljim i za nečim višim.

Čovjek spoznaje da mu je potreban Bog i da je njegovo čovještvo izvanredno dobar položaj na svijetu jer bolje je biti čovjek pa imati Boga za prijatelja nego pokušavati biti bog, a ništa ne znati i ne moći postići što bi bilo vrijedno trajnog zadovoljstva i mira u duši.

Kad je jednom povjerovao Bogu, čovjek bolje vidi u svjetlu svoje vjere.

Tada on vidi i put kojim se može do Boga doći, a tada čovjek primjećuje da mu Gospodin izlazi u susret i da čeka čovjeka na svakom koraku ljudskoga života na zemlji.

Poslije se već Bog i čovjek sjedinjuju u blagovanju Tijela Kristovoga, Krvi Kristove i u blagovanju Božje riječi. Ako se vjernik uspije prepustiti Bogu, Gospodin će ga povesti k obraćenju njegove ljudske biti i egzistencije.

Tada čovjeku više nikada neće pasti na pamet da laže ili krade, da ubija druge ljude, da se opravdava nekim „višim” ciljevima u svojim zločinima. Čovjek spoznaje da samo dobra sredstva postižu i onaj krajnji dobar cilj. Iako to čovjek može spoznati, on sam i bez Boga nema snage i ne zna na koji način može doći do svojih visokih ciljeva.

Gospodin Bog je stvorio nebo i zemlju, stvorio je čovjeka i stvorio je u čovjeku čežnju za nečim višim i boljim, čežnju za savršenstvom, srećom, slobodom i mirom.

Jedino Gospodin Isus može čovjeku otkriti i onaj drugi i onaj bolji, slađi dio ljudske egzistencije. 17.03.2022. 02:57

„da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.”

Iv 17,21-23