Križ je čovjekov ono što ga prati većim dijelom njegova života, a nije uvijek ugodno. Nikome se čitav život ne događaju samo ugodne stvari, a ponajviše se ljudi vrlo često žale na najrazličitije nevolje u životu, one općenite kao što su ratovi, glad ili siromaštvo, a također i na svoje osobne nevolje; uglavnom, čovjek se često požali na život, na ljude iz okoline, na Boga.
Tako čovjek nosi svoje nevolje kao vreću krumpira na leđima i taj teret postaje iz dana u dan sve teži, a na njega se još gomilaju nove nevolje.
Čovjek tako postane obuzet svojim križem, svojim nevoljama, da ne vidi kako su tuđe nevolje veće, uvijek omalovažava tuđe probleme, a za svoj problem misli da je veći od svih drugih problema i nevolja.
Najteži križ ovoga svijeta i čovječanstva nosi naš jedini Bog, Sin Čovječji, Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek. Sve je na Njemu i u Njemu bilo ljudsko, više ljudsko nego u bilo kojem drugom čovjeku. Ta, na Njegovu smo sliku stvoreni, ali da budemo sveti i bez mane kao što je to Isus oduvijek bio i zauvijek ostao. Njegov teret bijaše najteži na Kalvariji gdje je ponio sve terete svijeta i čovjeka.
Nitko nikada nije patio toliko i onako kako je patio Isus na križu. Jer, Gospodin Isus nije se žalio na svoju nevolju, jer bio je uvijek presavršen i bez ikakva grijeha, bez ikakve mane. Drugim riječima, Isus nije skrivio nikome ništa. Nikada. Ta sablazan križa Sina Čovječjega koji uzima sve tuđe nevolje, nosi križeve čovječanstva, a sasvim nedužan, jest upravo u tome što Isus nikada nije bio dužan ponijeti bilo čiji tuđi križ ili grijeh, a svojih grijeha nije imao.
No, samo takav, nedužan, Bog je jedini mogao ponijeti drugim ljudima njihove nevolje i križeve tuđe uprtiti na svoja leđa.
I sada Isus nam govori neka ponesemo Njegovo breme jer breme Njegovo je breme lako, breme koje skida svaku suzu s naših lica, svaku muku čovjeka pretvara u neopisivu lakoću kojom se sve naše osobne nevolje utapaju u toj Isusovoj, najvećoj nevolji. U otajstvu Euharistije Krist nam daje snagu koju mi sami nemamo.
Ako je tko veći patnik, on je to zbog toga što ne zna naći utjehu u Sinu Čovječjem i Njegovom križu i zbog toga što mu je povjerenje u Boga previše slabo i poljuljano.
Isusova Gozba časti čovjeka snagom za dobar život, mudrošću s kojom će čovjek naći lijeka svojim nevoljama i problemima, radost s kojom će čovjek prihvatiti sebe i svoje grijehe da ih ode ispovjediti kako bi mu Bog oprostiti mogao.
Jer nevolje su zbog svih naših grijeha, a najveća nevolja koju su nam naši grijesi donijeli jest smrt koja je nasljedna kod svih ljudi, čak je to vrijedilo i za samoga Sina Čovječjega: i On je morao umrijeti, i to teškom smrću, nakon velike Muke.
„Nosi svoj križ”, govori nam uskrsli Isus.
„Tada idi za mnom”, dodaje nam na sve naše žalopojke.
Budi vjeran i nevin koliko god dobiješ snage, ugledaj se u Gospodina jer Sin Čovječji je uskrsnuo da bi sjeo s desne Bogu Ocu, u vječno blaženstvo. Ugledaj se u Gospodina da ne propadneš na svojim zasluženim mukama. 14.09.2021. 09:39
