Potpuna Istina

 

Čovjek je oduvijek tražilac istine koja mu uvijek izmiče, barem malo i ponekad, jer Istina je Krist, Gospodin i ne može se uloviti u kompletu, a ne može se na taj način od čovjeka niti razumjeti.

Ipak, čovjek ide u suprotnu krajnost kao da ga vuče zlo.

Lako je reći, kao poštapalicu, riječi kao što su: „laž”, „lažeš”, „oni lažu”, „ne razumijem ništa, ali vjerujem, osjećam”, „ne razumijem sve, ali vjerujem” ili govoriti: „ne”, „ne”, „ne”. Rijetko smo u prilici reći ljudima:”To nije istina”, a to je zapravo najrealniji način ophođenja s ljudima. Ako čovjek vjeruje Bogu i ljubi Boga, tada vjeruje i ljudima i sve što govori i čini nije jasno svima, ali ako ga okolina gleda s povjerenjem, istina postaje jasnija i tada vrlo rijetko dolazi do takvih predrasuda i osuda na koje subjekt mora odgovoriti da nisu istinite ni u kojem slučaju, bez obzira može li dokazati istinitost govora ili čina ili se ne može upustiti u dokazivanje.

Isus je bio tri godine s apostolima i tek ih je uvodno informirao i pokazivao im svoja djela, riječi i svoje ponašanje prema ljudima, ali od početka ih je žarko ljubio. Zahvaljujući toj ljubavi zadržao je Dvanaestoricu uza se da mu budu blizu i da što više upijaju od božanskoga Isusova života. Apostoli su zapisivali izvještaj događaja i navještaj Radosne vijesti, ali nisu stigli gotovo ništa od svega zapisati što se nama danas možda čini čudno i više nego dovoljno informacija.

Ali mi sve što znamo o Isusu, znamo, naravno, iz molitve i znamo zato što nam Duh Isusov objavljuje svu Istinu i tako će činiti do kraja svijeta.

Istinski vjernici vjeruju, tako reći gutaju riječi Duha Svetoga koje dobro čuju u tišini i tajnosti, a potom objavljuju s krovova, kako je Gospodin rekao da čine. Tako se i prenosi vjera, i nada, i ljubav Gospodina našega, Presvetoga Trojstva, a u toj ljubavi se tumače biblijski izvještaji Staroga i Novog zavjeta. Također nam se Isus po Duhu i svećenicima daje blagovati u Euharistiji kako bismo imali životnu snagu za dioništvo u božanskom životu. 27.05.2025. 14:21

„Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.

No kada dođe on — Duh Istine —upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe,nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.

On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.

Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh:od mojega uzima i — navješćivat će vama.« (Iv 16,12-15).”

Svijetla duša

 

Hvalim te, dušo, iz raja potekla,

u ovo proljetno doba kraj mene,

što si u pravi čas do srca dotekla

koje traži te igrom svjetla i sjene

jer ova su gruba vremena otežala

nekome tko puno u srcu nosi,

ali nikada duša ta nije bježala,

već Duhom se blagim, snažnim orosi

kad navale oluje i kamen se trese,

poskakuje svijet na temelju svome

dok sunčana vatra to sve ne odnese

u sjajne odaje gdje zrake se lome.

Hvala ti, dušo nebeska što zračiš

na moje obraze i od dlana mi šira

što nikad mi svjetlo ne zamračiš,

što uvijek mi pružaš zraku mira.

26.05.2025. 00:24

Duh na našim grudima

 

Odaje Duha lako se otvaraju,

masivna vrata kao da klize,

a sjemenke se rastvaraju.

Začeća života i zvijezde su blize

u tome istom Svetom Duhu živu,

Tvorcu života, tumačenja Riječi

koje govori Bog vremenu sivu,

kojima Isus Mukom vjernike liječi.

Uskrsnuo je Kralj naš da i uzađe

na svoja nebesa, u ljubavi plam;

da ostavi Majku, da stanove snađe,

da ostavi Duha svijetu, da nije sam

već da ponese naše riječi u vihore svoje,

u svoje riječi, ideje, poticaje na djela;

da stvaraju ljudi i da potomstvo goje,

da uči o Bogu i sebi zemlja cijela.

I prepune šake sjemenki rasprostiru

zemlju, plodnu i crnu u njihovom osipanju,

rađaju stabla, bilje, hrast daju žiru,

a travke i mladice starome panju.

I mnogu dječicu stvara, mnoštvo ljudi

da čovječanstvo na sliku mu zri

i da se množi, i da ga stavi na grudi,

da jedno budu u različitosti svi.

I svemir nam daje, nudi prostranstvo,

i duha naša u srcu napaja, hrani

da sav po Kristu živi i bude veličanstvo,

da Duh Sveti - Branitelj bude na našoj strani.

24.05.2025. 18:26

Pobjeda nad mrakom

U tišinu zađem,

nemam što bih reći,

uvijek ono nađem

što pokušala bih prijeći

da već jednom prestane

ta serija od odmazde i rata.

I ta mrž da u paklu plane,

da izgori sve do siva blata.

Tu me ti dočekaš, Oče, Bože,

koriš me zbog zaborava,

malovjernu odmah ispod kože

kao da sam uvenula trava.

Obećanja nemam, ali hoću

opraštati sve što mi predočiš,

i uvrede lake, i pogibije noću,

i sve što u moju čašu ti natočiš.

Najjači si u tome obliku tihom

kada gledam u prisutnost tvoju,

kada obraćam se tebi stihom

da izvuče svaku slutnju moju

tu, na svjetlo zagasite svijeće

mnoštva svetih ljudi što su pali,

al' u blato lica njima gledat neće

dok ih duša svijeta iz daljine žali.

Tu sad stradavaju krvna zrna,

ali ljubavi je Savez, Bože, jak

ispod srca tvoga podno trna.

Ti ćeš za me pobijediti mrak.

22.05.2025. 21:41

 

Susret snage svih susreta

 

Zajedništvo i zajedničarenje, kontakti i komunikacija među ljudima, uključujući i medije, tako strašno iscrpljuju čovjeka duševno, tjelesno, mentalno, verbalno, često i žučljivo, pa emotivno i općenito u socijalnom smislu. Ljudi zaboravljaju obaveze koje su imali na umu na početku dana, zaborave čak i svoje želje i težnje kao što je potreba za mirom i redom, zaborave jer ih preokupiraju bezbrojni važni i nevažni susreti s drugim ljudima, a kada nisu među ljudima, često više ništa drugo ne mogu nego komunicirati dalje na internetu ili gledajući TV i razmišljajući kako će se na taj način malo odmoriti od naporna dana.

Vrlo jednostavno, čovjek ulaže veći i jači dio kompletnoga sebe u razgovore, a misli da se opušta jer tim razgovorima dolazi do nekih pitanja i odgovora. Slušanje drugih ljudi izuzetno mnogo troši ljudske duševne snage. A ne razmišljamo o tome, nismo svjesni.

Najveći susret među svim međuljudskim susretima jest vrijeme molitve kada se čovjek susreće s Bogom i to ga zaista odmori i donese mu onaj toliko željeni mir.

Ali kako može toliko mnogo ljudi koji se nađu zajedno na misnom crkvenom slavlju, pozdrave se ponekad s nekim i izmijene neke riječi, razgovarati, a ne umoriti se?

Misa je privilegirani susret s Bogom.

Susret s Bogom liječi od susretanja s ljudima, odmara, osvježava, donosi olakšanje, ogromno duhovno i duševno olakšanje, mada je na tom susretu s Bogom mnoštvo sudionika.

„Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? (1 Kor 10,16).” 

Svaki vjernik može lako umjesto nekih postova i odricanja pokušati smanjiti na neko vrijeme kontakte s ljudima i medijima da bi uvidio koliko ga kontakti i razgovori iscrpljuju, naročito kada se iskreno predaju sugovorniku u bilo kojoj temi pa razgovor postaje zaista intenzivan.

Tada vjernik također jasnije vidi što zapravo želi ostvariti i što želi biti i postati pa za to može i Boga izmoliti. Također razaznaje što je zaista u životu važno, i to važno za sve ljude.

Također može moliti i kontemplirati o bilo kojoj temi.

No, najviše čuda će doživjeti na misi gdje će se bez intenzivnih razgovora u molitvi i zahvalama Kristu ipak dobro 'čuti' i razumjeti sa svima prisutnima jer će slaviti Boga, moliti Boga, primiti Duha Svetoga i u jednom potezu dobit će ljude i mir istovremeno u Kristu.

I, što je vrhunac misnog slavlja, blagovat će Tijelo i Krv Isusovu koji se predaju i prolijevaju za njih i za spas svih ljudi od grijeha i smrti, u spomen na Muku i uskrsnuće Isusovo po kojemu vjernik zna da će i on uskrsnuti u tijelu i na dobro, na vječni život. To blagovanje, Euharistija na molitelja i Isusu vjernu dušu djeluje osvježavajuće i daje mu neopisivo veću snagu nego bilo kakav odmor ili trening, snagu za razgovore s ljudima u kojima se naviješta zarazna Radosna vijest o Isusu Kristu i kraljevstvu nebeskome u svim temama, a i snagu za razgovore o tim drugim različitim i intenzivnim temama. 22.05.2025. 09:00

Ta snaga se ne potroši samo tako, za čas, ona traje i traje, posebice ako je vjernik i molitelj obnavlja u prisnosti molitve Bogu svaki dan.

„Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,6).”

„Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas;ostanite u mojoj ljubavi.

Budete li čuvali moje zapovijedi,ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.

To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. (Iv 15,9-11).”

Tuga rata i radost izbavljenja

 

Tužna pjesma na tom rasporedu

ukrala je sebi prostor oglašavanja,

slično kao lampa nekom drvoredu

kao ukočena biljka željna uvažavanja.

Godine su duge grabeža i ratovanja,

ponavlja se sve zbog kreativnosti

što presušila je kao dani svatovanja

što su često se prepuštali naivnosti,

tajeći sve ljudske osobine, prigušene

pošastima što zaklanjale su sve vidike

što se otkriše sred bestidnosti opuštene,

postadoše tu normala kao groblja slike.

Dvije stotine i još mnogu godinu dana

krenulo je moderno nam ubojito vrijeme

za kojega jako razvija se svjetska oružana

kao napredak u olovo se pretvorilo sjeme.

Kad je ova duša pomislila da je dosta svega

jer da potrebno je konačno i život njegovati,

tada tek se rasplamsala sotonina stega

da pokaže željnicima da će blaga svijeta dati.

Polakomili se, na iznenađenje, ljudi željni rata

i da čovjek zaista je zvijer u svojoj biti,

dokazali svima, i od siromaha sve do aristokrata

cerekava zmija pristalice svoje neće kriti.

Tad u mnogi život došao je iznad sviju Kralj,

Čovjek Milosti i Vladar svega stvorenoga.

Poveo sa sobom vjerne duše u sunčani kraj

da im dade svjetlo, piće, gozbu, svetkovinu Boga.

Vječan život daje duši svu toplinu, i da osjeća

za sve te druge žedne milosrđa ljude.

Nije važno to imanje materije, oružje i odjeća,

već je najvažnije da u srcu čovjek pravi bude.

21.05.2025. 20:31

Ozbiljnost života

 

Ozbiljnost rađanja i postojanja ljudskoga života ne dopušta čovjeku da bude zao ako samo malo promisli o tome i ako posveti malo više vremena tako važnim poslovima kao što je razmišljanje o životu, ne o preživljavanju i egzistenciji nego o životu kao jedinstvenoj pojavi, fenomenu i velikom čudu.

Za mnoge još nije prekasno da promijene sebe i svoju obitelj, život i okolinu na bolje, ali ih sprečava mnoštvo predrasuda koje im se neprekidno vrte u mislima.

Neki ljudi takvima se rađaju, od samoga rođenja misle ozbiljno, ozbiljni su. Tu ne bi bilo ništa posebno da se većina ljudi na ovom svijetu ne ponaša toliko neozbiljno da će mnogi doći do zaključka koji nije daleko od istine: ovi neozbiljni kao da nisu život zaslužili. Olako shvaćaju život, sebe u riječima i djelima, ljude, Boga, olako se odnose prema tragedijama, a probleme izbjegavaju, uopće ih i ne pokušavaju rješavati. Često se drogiraju i posredno ubijaju, a mnogi i pripovijedaju o ništavilu, depresiji i suicidima. Muče slabe, muče životinje, muče vlastitu djecu, nemaju nade, kreativnosti, milosti, niti milosrđa, duše kao da su im se smrzle.

No, život je od Boga za sve ljude nezasluženi dar, naročito vječni život kada se rađamo u krštenju i Crkvenim sakramentima za život poslije smrti.

Ove ozbiljne ljude često su roditelji željeli pobaciti ili su se posvađali kada su saznali da su začeli dijete. Tako se dijete ipak rodi jer ga hoće Bog, hoće ga samo za sebe. Dijete od malena već to zna nekim osjećajem.

Ovi neozbiljni su voljena i željena djeca, mažena, ponekad su razmažena. Mnogima takvima ne odgovara da postoji neki Bog iznad njih. Po njima, Bog je potreban u času starosti i smrti, potreban je njima da bi živjeli – eto, tako su neozbiljni, tako olako shvaćaju sve, gotovo sve osim svoje malenkosti. Zapravo, uopće ne znaju izaći iz svoje sebičnosti gdje bi shvatili da su potrebni Bogu, a ne samo ponekad da je Bog dobrodošla pastorala, idila i ideal, ili da im je potreban za život i za poslije.

I ne razumiju zašto su neki ljudi tako ozbiljni, ne vjeruju da se znaju radovati bez pripovijedanja šala, ne vide koliko su u sebi sretni ili bolesni, radosni ili tužni, uvijek su ozbiljni jer ih se ne može vidjeti u smijehu, samo osmijehe ponekad podijele. Imaju ono što je za mnoge tajna, mistika kao što je astronomija za neko dijete mistična, tajanstvena i tajnovita, nepoznata, a privlačna. To nose u srcima, nose Boga. Spoznaju da su na tom svijetu radi Boga i da im on stvara ono što imaju, daju, plode i rađaju, i ono što stvaraju, tu nikada nema nikakve sumnje, niti dvojbe. Uopće se ne pitaju što, kako, zašto, znaju sve što ih zanima. Ako odu do Crkve i svetih sakramenata, tada im se puno toga razjasni i nauče bolje dogovarati se s Bogom, razgovarati i moliti ga.

Uđu u zajedništvo vjernika svetaca i anđela, postanu i oni dio tijela Kristova.

A tada su tek ozbiljni, i radosni, i traže red i mir. Ako ih je nešto zanimalo prije bez razloga, sada to više nije slučaj, zanima ih samo Gospodin, ma gdje bili.

Dobro je u politici svijeta imati vjernike, ali za sam vjerski život politika je samo neko smetalo.

Vjernici Kristovi, koje Bog ostavi na životu samo radi sebe i svoje ljubavi, normalno žive u svijetu, i slobodno, ali oni nemaju sa svijetom neraskidive spone, oni nisu od svijeta. Slabo ih zanima materijalizam, humanizam, dijalektički i općenito, renesansa, ne smeta im sekularizacija jer ih ne dira i ne dodiruje, a to je zato što u svijetu gdje se razaznaju kaste, vjernike zaobilaze kao gubavce.

Ne vide rezultate svoje ljubavi prema Bogu i ljudima, ali lako mole za druge dok Bogu ne dojade. Vide Boga bilo kada, bilo gdje, Euharistija, Adoracija, Klanjanje je privilegija vjerske nadogradnje, ljubavi i radosti.

Stalno su na hodočašću, dakle, žive.

U grupi vjernika ne primjećuje se tko je tradicionalni vjernik, a tko je obraćenik iz svijeta, ili tko je agnostik; primijeti se ponekad da se u tim vjerskim grupama, na primjer na hodočašćima, nalaze i svećenici koji su posebno formaciju prošli za vjerski život radi posvećivanja vjernika i evangelizacije u svijetu, ali u prvom redu svi su tu da slave Boga.

Nema te stvari, predmeta ili obilježja po kojemu ljudi mogu tvrditi da je netko ovakav ili onakav vjernik. A ne vide se na prvi pogled ni sva djela, dobra djela vjernika.

Sve što oni neozbiljni ljudi misle o ovakvim temama je samo takozvano 'trabunjanje', govor i zaključivanje bez osnova i bez smisla, ispunjen predrasudama, mnoštvom ogromnih predrasuda koje je potrebno srušiti kao staru ogradu da bi se načinio novi prozor ili vrata.

Vjernik je i onaj koji pogriješi, vjernik smije biti grešnik.

Samo, ako psuje, nema vjeru evangelizacije.

Ozbiljnih ljudi ima i u svijetu, a neozbiljnih i među vjernicima.

Bilo bi lijepo kada bi oni ozbiljni ljudi čuli Kristov navještaj, navještaj Radosne vijesti o njemu i kraljevstvu Božjem. Bilo bi korisno.

Za neozbiljne ljude među vjernicima može biti samo štetno što sjede na ušima, a ne korisno kao za ove koji nisu čuli.

20.05.2025. 01:55

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Mk 1,14-15