Zaborav svijeta

Utješno je za taj svijet ne mariti,

meko je pri duši i srce mi smiruje.

Kada hoćeš, Kriste, tugu mi podariti,

tad i mir, i red, i sreća blaga piruje.

Plodovi od Hostije, prihvaćene prije,

djeluju u mojim vremenitim krizama,

aktiviraju se kao melem koji vrije,

kao draga glazba koja dušom se prolama.

Blago noćno svjetlo naglašava mi samoću,

odmor od svih osmijeha i napetosti.

Uspomene, to je jedino što mislit' hoću

jer je davno, oslobađajuće mi od sapetosti

kojom ovaj svijet me tako proganja i veže.

Olakšanje si za srce, čelo mi i dušu, Kriste,

jer zbog tebe grijeh se ovdje sam odreže,

mir silazi, red je kao kiša od Milosti čiste.

07.05.2025. 00:09

 

Potok bez povratka

 

Žubore potoka kamenčići i kapi,

a padina mu nije nekakva ravnina,

nebu se uzvisuje, i, sva strma, hlapi,

voda skače gore, od potoka popudbina.

Tko još nije vidio da se mijenja sve,

tko još ne zna da je Grijeh po svuda.

Vratiti se nemoguće, polomiti sne,

nego naći srce jako koje zna za čuda.

Valja nositi na ruci križić bijeli

koji sjetit će te svih početaka, sredine

da ne lomiš zaziv koji bio ti je cijeli,

da prihvatiš nove rosne livade i ledine.

Bog naš, on je taj što uvijek kaže:
„Gledaj, sve činim iznova i novo”,

i vraća se na Golgotu jer križ ne laže,

već nam tiho pripovijeda svoje slovo.

Kralju nebeski, čovječe zemaljski, Gospode,

Bože zlatni naš, Dušo naša, Tijelo i Krvi -

Euharistijskom se tvojom slavom vode

tvoji vjernici i odani, oni posljednji i oni prvi.

Sve će isto biti, poput početka,

ali ti ćeš stvarati nove ljude i novi svijet.

Tko se kraju bliži, proglašenju svetka,

taj će ponijeti na svojim lovorima cvijet

što na dlanu preobražava se u svetu mrvu Česti.

Slavit ćemo vječno sjajne dane, ispisane

u toj knjizi života što se pišu kao dobri gesti,

kao riječi ljubavne i slavne, tebi izricane.

04.05.2025. 23:00

Obećanje raja

Tražila sam laticu od ruže

da je spremim gdje se živi,

gdje i ptice nekada protuže,

gdje se sunce Kristu divi.

Željela sam nešto malo i neznatno

što bi stalo u skrivene pore

i što ne bi bilo teško ili zlatno

da me te težine u srcu ne more.

Nisam tražila niti pažnju, niti sjaj,

nego samo da me nitko nikada ne dira,

da u svome kutu sanjam istiniti raj,

da u svome vijeku nosim malo mira.

Lako bilo ti je, Kriste, k meni zaći,

ja sam dočekala svojih težnji svu puninu.

I još uvijek ne želim ja novosti pronaći,

u tebi sam, Isuse, otkrila dubinu

duše koja Bog je koji mene hoće,

koji mene tješi, koji mene snaži,

obećava raj bez nezgodne samoće

u kojemu bit ćeš meni od svih draži.

03.05.2025. 16:30

 

Putovanje Istine

 

Prisjećam se ponekad i budućega,

silnih trzavica duše na izmaku moći

koje održavaju je iznad svega

što je nepotrebno duši kad bi poći

na to putovanje na koje se sprema

već odavno, ali ne za sada još.

Ništa loše u tom svemu nema,

to je mirisavo cvijeće koje ispunjava koš.

Samo, sjetim se, kao što bi svatko drugi,

bez tjeskobe velike i s punim povjerenjem

prema Kristu kao prema sunčanoj prugi

koja neprimjetno utopi se nebu silnim uvjerenjem.

Tko bi stigao o svome kraju na zemaljskom tlu;

ne stiže se zbog svih djela i molitve časne.

Još pomislim da je moje stanje uvijek tu,

uvijek sada dok po putu sipam kamenčiće krasne.

Putovanje to dinamično je u pasivnom stanju

što izvana izgleda ti poput drveća i zgrada

dok se duša sklanja prikupljenom znanju

koje pomaže joj da se snažno i sustavno nada.

Utješno je pomisliti o življenju svome,

neke lijepe trenutke obnoviti si uspomenom.

Najgore što ima u gradivu tome,

to se ispovijeda, greška smatra se tad oproštenom.

Nikad nije kako čovjek zamišlja i pripravlja,

za buduće znade samo Otac što objavi Sinu.

I kad duša sred života plodna puno zaboravlja,

njoj preostaje da čvrsto drži se za Istinu.

02.05.2025. 16:49

Slobode nema bez Boga

Moje pravo, moje tijelo, moje vlasništvo

Svijet je u velikim oblicima i pokretima – zaostao, glup, grešan i kontinuirano retardira.

Kad je bilo manje ljudi, bilo je vremena za međusobne razgovore i dogovaranja.

Sad nema mjesta, nema vremena, nema volje, nema odlučnosti i slično. Nema strpljenja jer neprekidno dolaze nove informacije, novi ljudi, nove ideje.

Svijet srlja u ludilo bez lijekova i skrbi, ima samo droge i viruse na raspolaganju.

Retardacija ideologije liberalizma

Ako netko tvrdi da ima pravo vlasništva: činiti sa svojom imovinom ono što želi, onda to pravo imaju svi, ili to pravo zapravo nije pravo vlasništva ili vlastite imovine s kojom se može raspolagati.

Pravo na svoj život, na svoje tijelo kao na svoje vlasništvo ima i zametak.

Sve živo ima pravo uključiti se u slobodarsku filozofiju života, u liberalizam. Tko god tvrdi nešto drugo, nije pri sebi, glup je i od grijeha je retardirana osoba.

No, istina je da zametak još nije sasvim samostalan kao niti svi drugi ljudi na svijetu. Jer da su ljudi samostalni, ne bi imali djecu, ne bi se doveli u takve okolnosti da ne žele djecu, ali da ih ipak imaju pa ih onda idu ubijati. To me podsjeća na industriju živih stanica koje se rabe u preparatima za ten i zdravlje, za dugovječnost i za vječnu mladost.

Budući da više gotovo da i nema samostalnih osoba na svijetu, ljudska prava su bitno sužena i smanjena. Prava imaju samo bogati, jaki, super pametni i lukavi ljudi, agresivni i moćni ljudi, mada, i oni su jadni i nesamostalni pa se moraju udruživati kako bi se osjećali zaštićenima.

Sad zamislite jedan zametak kojega su liberali lišili njegovih prava, a bez ikakve logične ili zakonske osnove. I zamislite da zametak uopće nema prava, osim pravo na bol, eksperimente i smrt u kantama za otpad. Je li to ljudski razumljivo? Nije jer je preglupo čak i za nove ljude, a ne samo za one starinske. Očigledno da one upute o tome kako abortirati zametak, to jest dijete, a da ostane živo i čitavo, to nečemu služi. Djecu stvaraju radi teorije vječne mladosti, od žive abortirane djece stvaraju preparate za odrasle i starce pomoću kojih se podmlađuju. A ljudi kažu da je to danas napredovala tehnika.

Čovjek ne može proizvesti život, može, ponetko, samo rađati. Ne može proizvesti ništa živo što nije više živo, što je umrlo. Može i klonirati, može stvarati GMO, može printati hranu, može naftne derivati pogurnuti kao sokove i može plastiku upotrijebiti za jelo, a može i od soje načiniti ribe i slično.

Ali ne može stvarati život.

Može zloupotrebljavati život koji već postoji, iznevjeriti Boga i njegov dar.

Može, ali ne smije.

Istinska sloboda jest činiti ono što ti savjest nalaže, moći činiti ono što se mora učiniti.

U liberalizmu, koji ubija djecu, postoje samo lutke, bogate, moćne, jake lutke, ali nema emancipacije jer ako zametak kao najslabija karika u društvu nije emancipirana osoba, tada čitavo društvo nije samostalno, sposobno i odgovorno. Nema emancipacije, nema slobode.

Čovjek je slobodan, makar bio i rob, u Kristu, Gospodinu.

Bog nam je dao Zakon po kojemu smo svi braća i sestre, Božja djeca i moramo brinuti jedni o drugima. To se ostvaruje po vjeri u Isusa Krista koji nas, grešnike, kad se pokajemo opravdava zahvaljujući našoj vjeri što nam je dade Bog, zajedno s poslanjem Duha Svetoga koji nas uvodi u božanske istine i općenito u istinu.

To je na određeni način istinski život pravednosti u kojemu vlada radost, mir i red zbog mirne savjesti svakoga vjernika koji služi ljudima po uzoru i po snazi Kristovoj.

Vjernici neprekidno mole za mir u svijetu, za nerođene, za duše u čistilištu, za državnike i ostale, a kada god može djelovati u ljubavi i istini, makar i neznatno, kršćanin djeluje i sluša svoju savjest koja je glas Boga u čovjeku prema Božjim zapovijedima ljubavi.

Zanimljivo je kako mnogi ljudi odobravaju pobačaj u slučaju kad je majka silovana, mada kršćanstvo o grijehu uči da nije nasljedan grijeh koji počini neka rodbina, ne prenosi se grijeh s jedne osobe na drugu, niti odgovornost. Svaki čovjek je čuvar brata svoga.

Puno naprednije žive kršćani u svojim nastojanjima oko dobrih djela u svijetu, naročito po svojim molitvama jer da vjernici ne mole za druge, svijet bi bio ispunjen još većim jadom.

Duh Sveti održava kršćane u dobrom mentalnom stanju pa tako i općenito, sve do kasne starosti kada oni odlaze u mirniji život, pasivniji su, ali bistro razlikuju duhove dobra, ljubavi, ljepote, mira, dobrote i milosrđa, pravednosti i istine. 02.05.2025. 01:29

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.” Rim 8,28

 

Slikari tla

 

Zašto motriš pjesnike bez žića,

ne crtaju svoje i ne znaju tajne,

neće oslikati čežnje iz dubine bića;

uzimat će, krasti, otimati boje sjajne,

krunit će se tim apsurdima,

daleko od ljubavi i nada.

Takva slika previše na sebi kista ima

i u prolazu na prste pada

dok raspršuje te snopove novčanica

i različita dragocjena blaga,

zatečena kao tuđa oranica

kakva uvijek strancima je draga

jer se hvalisavo poigrava

dijalektikom i neistinom.

Zašto skrećeš gdje ti nije glava,

kako ćeš zaustaviti tugu klinom?

Radije se zabavljam u teškom radu

kako bih produbila još neke teme

koje kazuju mi što sam i kad me pokradu,

koje nalazim i spoznajem u drhtajima treme.

Najdraže ti moje, Kriste blagi,

ti si život i početak, i poanta.

I u meni oslikavaju te mudri magi,

a također siromasi naša su konstanta.

I od tebe, Boga, nema bolje

da bi bilo autentično i vrijedno.

Sve što motrim, sve što cilj mi volje,

to je srca moga što je s tobom jedno.

01.05.2025. 21:04

Isusov Otac

 

Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina

Da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, Isus to pokazuje time što razlikuje „Otac moj” i „Otac vaš”, time što ponekad za sebe kaže da je Sin, ljubljeni Sin, tj. jedinorođeni, a nadasve time što izražava svijest o tako uskom jedinstvu između sebe i Oca te proniče sve tajne Očeve i samo ih on može objaviti.

Transcendentni domašaj tih riječi „Otac” i „Sin” koji nije sam po sebi evidentan, a nisu ga shvaćali ni Isusovi sugovornici, potvrđen je naslovom „Sin Čovječji” kao i time što Isus prisvaja sebi autoritet koji nadilazi stvoreno. Taj domašaj potvrđuje i molitva kojom se Isus obraća Ocu, govoreći: „Abba” što znači isto što i naše „Tata”: za takvu prisnost nema primjera prije Isusa; ona očituje prisnost kojoj nema ravne.

U vječnom činu svoga očinstva Bog se daje kao jednak jednakomu.

Prvi teolozi jasnije iražavaju ono što sinoptici kažu o „Ocu Gospodina našega Isusa Krista”. Oni često govore o Bogu pod nazivom Otac, a na njega misle i onda kad kažu samo ho Theos.

Pavao se bavi odnosima između Oca i Sina ukoliko su oni akteri spasenja. Međutim, kad govori o 'pravom Božjem sinu' nasuprot posincima, i kad Božjem „ljubljenom Sinu” pripisuje i samo stvoriteljsko djelo, to onda pretpostavlja da u Bogu postoji misterij transcendentnog i vječnog očinstva.

Ivan ide i dalje. On Isusa naziva 'monogenes', tj. jedinorođeni i ljubljeni Sin. Naglašava jedincatost očinstva koje odgovara tom sinovstvu, savršeno jedinstvo dviju volja i djelatnosti Oca i Sina, koje se očituje u čudesnim djelima što ih jedan povjerava drugome da ih izvrši, njihovu uzajamnu imanenciju, uzajamnu prisnost spoznaje i ljubavi, uzajamno proslavljivanje.

Prelazeći s plana djelovanja na plan bivstvovanja, Židovi shvaćaju Isusove izjave kao izjave o jednakosti s Bogom. Ne varaju se: Bog je doista vlastiti Isusov Otac; Isus je postojao već prije Abrahama, ”u krilu Očevu”.

U svojoj utjelovljenosti Sin ostaje podložan Ocu.

Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu, ali, kako kaže sam Krist i pisci Novog zavjeta, Otac ipak zadržava sve svoje očinske prerogative. Njemu prvotna kerigma i Pavao pripisuju uskrisenje Isusa. Njemu pripada inicijativa spasa: on odabire i poziva kršćanina ili Apostola, on opravdava. Isus je samo nužni posrednik: Otac ga šalje, predaje ga, povjerava mu djelo što ga treba izvršiti, riječi što ih treba reći, ljude koje treba spasiti.

Otac je početak i kraj svega, zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega, podložiti kao svome vođi, na svršetku vremena.

Da ljudi mogu postati Božji sinovi razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. Krist sinoptika prvi osvjetljuje tu istinu kada se poistovjećuje sa svojima, kad kaže da im je brat, a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi”.

Ali puno nam svjetlo dolazi od Pavla. Prema njegovom mišljenju Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu, a Krista čini starijim Sinom koji sa svojom braćom dijeli očinsku baštinu.

Budući da je Duh nutarnji činilac toga posinjenja, on je i njegov svjedok; a on to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas on upriličuje: Abba.

Od Uskrsa na dalje Crkva moleći „Oče naš” izražava svijest da je ljubljena istom ljubavi kojom Bog obgrljuje svoga Jedinorođenca; a to i jest ono što Luka jamačno sugerira kad kaže da gvorimo samo „Oče” kao i Krist. 30.04.2025. 09:46

Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo, a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću.

„Tko god ljubi Roditelja, ljubi od njega rođena.” 1 Iv 5,1