Psalam 8 Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

 

Gospodine, Bože naš, †
    divno li je Ime tvoje po svoj zemlji, *
    veličanstvom nebo natkriljuješ!

U ustima djece i dojenčadi  †
    hvalu si pripravio protiv neprijatelja, *
    da postidiš mrzitelja, tlačitelja.

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, *
    mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ, *
    sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđela, *
    slavom i čašću njega ovjenča.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, *
    njemu pod noge sve podloži:

ovce i svakolika goveda, *
    i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske, *
    i što god prolazi stazama morskim.

Gospodine, Bože naš, *
    divno li je Ime tvoje po svoj zemlji.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Daleko od sutra

 

Uzburkano more
stišava se tu, unutra,
a daleko do zore.
Daleko od sutra

skupljaju se jata lastavičja
kao da će zima kasno.
Sutra nema lica, ni naličja
kao svitanje strasno,

nikada se ne zna.
Zato odmah reci,
sutra je bez sna,
taj trenutak sad si steci.

Dan je pun trenutaka,
tako uhvati se od života
nit i smisao, i bura svaka.
Svijet je pun divota

kao ove lastavice kasne,
one uvijek lete isto
i uvijek su krasne
kao svitanje čisto.

Lastavičja posla,
čemu briga oko toga
koja ode, a koja je pošla?
Svaka ima dio jata svoga,

sve se one gore nađu
jedinstvenom letu
i u novo ljeto zađu
promjenjivom svijetu.

Već je sutra doba zime,
ali lastavice znaju
i za svaku lastu isto ime.
Kao vječnost traju.

Što god bilo, evo gnijezda,
još je daleko do jutra.
Jedna lasta, jedno jato ispod zvijezda,
daleko od sutra.

‎11. ‎listopada ‎2018. 23:46:50

Dragulji od vjetra

 

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Još te uvijek sanjam

Cvijeće na cesti,
u ruci ruka;
o, kada bi se sresti,
želja je puka

pod mostovima
pod kojima se klanjam
na ovim prostorima,
a još tebe sanjam.

I tada,
svijeće na cestama,
iznenada
sred besrama,

sloboda vjeroispovijesti.
Razrovano tlo,
loše i još gore vijesti
pa nestade zlo.

Raspale se kosti
i sada se sklanjam
od raznesenosti.
I još tebe sanjam

kako meni zboriš
dobro će biti
i još me dvoriš,
a ne bih suze liti.

Svećeniče,
moja posveto i naša,
opet korov niče,
prastara ispaša.

Kršćanski simboli
žive krvi,
pokopane skroz u boli.
Duboko se mrvi

još od davnih dana
Kamenite ploče,
a srcem je isklesana.
Grudi što se moče.

U tim prsima
jedna Rana,
i na mojim prstima.
Još te sanja,

zemlju svoju, Dom.
Ipak poštovanje
u trenutku tom.
Ipak vjerovanje.

‎17. ‎11. ‎2018. 14:03

Miris tamjana

 

Nevidljiva ruka spušta se na me

poput omorine guste,

a dah povjetarca sjeda na rame.

Strašne su, lijepe minute puste

kad u samoći ćutiš oluju,

a nikoga nema u zaklonu tom

i nikakve uši ti srce ne čuju,

mada već slutiš veliki lom.

Netko na tebe misli ili te sanja,

možda te zove u molitvi svojoj

i, kao što srce se u vijeke klanja,

tako se zbori o brodici tvojoj.

Da toga nema, da se ne moli,

svijet bi pomračio čitavo tlo

ove zemaljske sreće i boli,

raslo bi, bujalo svako zlo

što nije od svetaca, niti od Boga

koji održava dobro po svuda,

ljepote svemirska kruga toga,

spašava djecu od smrti i bluda.

I ljudi se množe, i Crkva se širi

što je tim Duhom pronosi Bog

da tamjan uvijek i svugdje miri,

pali se molitvom puka svog.

I Riječ se susreće, i Pismo se čita,

Milost se blaguje Isusa Krista.

Netko za tebe moli i Boga pita

dok te oluja odnosi poput lista.

08.07.2021. 17:58

Idealrealizam i kršćanstvo

Riječ 'ideja' se na hrvatskom jeziku zove 'pojam'.

Tako bismo govor ili znanost o pojmu u neznanju mogli nazvati „pojmologija” To je pojam o kojemu nemamo pojma.

Ako prevedemo na univerzalni latinski jezik, to se zove 'ideologija', to jest govor o idejama ili o jednoj ideji. Slična je riječ ili pojam 'ideal' iz kojega se tvori također pojam 'ideologija', a to bi značilo da nam je nešto uzor kojega nikada ne možemo dostići. Neokomunisti bi rekli da je jedan ideal potrebno zamijeniti drugim idealom jer „klin se klinom izbija”. Da je po komunistima, neokomunisti ili marxisti su stigli u svoju svijetlu budućnost i postali su sasvim novi.

'Božanske ideje' su u neoplatonizmu crkvenih otaca stvaralačke misli Božje o stvarnosti ili praslike koje su identične s njegovim savršenstvom.

Bog je osoba, nije samo ljudska ideja ili ideal.

Neokomunisti drže da je ta osoba malo „zatucana”, prekonzervativna i nenapredna.

Boga se može dostići i u tome je njegova veličina, daje se čovjeku i utjelovio se i postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati bog, a u tom smislu je i ostvario ljudsko dioništvo u božanskoj naravi i to svojom krvlju i Mukom na križu. Tko ne vjeruje, neka posluša što Isus govori o svome stanju: „Dođite i vidite”.

Idealu se ne može prići niti blizu, ne bi bilo realno, ali se među nekim ljudima vrijednost čovjeka mjeri po tome kakve ima ideale i koji su to. Mnogi tvrde da je moguće dostići ideale. To već uspijeva mnogim kršćanima, ali potrebno je puno različitih napora da se slijedi Krista koji se nije bavio politikom i ideologijama.

Ideal pravednosti ili bilo kakva savršenstva se ne može postići. Pokušajte pa ćete se uvjeriti i sami.

Oni ljudi koji vjeruju da se ideali mogu dostići u praksi jesu praznovjerni.

Učenje koje smatra da je sve idealno ujedno i realno, a pljuje po kršćanstvu, zove se 'idealrealizam'.

Prije razgovora o nekim pojmovima među ljudima korisno je provjeriti jesmo li svjesni onoga što mislimo i govorimo i znamo li što činimo, znamo li uopće o čemu govorimo kada kažemo da grupe ljudi nemaju vrijednost jer nemaju nikakvu ideologiju.

Glagol 'poimati' znači razumijevati nešto na razini pojmova.

Ideologija je proučavanje ideja i rad na idejama, to jest primijenjeno mišljenje.

U kršćana pojam ideologija ima često negativan prizvuk, kao ideologija bratstva i jedinstva. Gender ideologija se zalaže za smrt. Krasna ideologija, ekstremna, koja je nastala na komunističkim temeljima težnji i želja da se doskoči kršćanstvu, da se 'ubije' Boga. Smrt, samo smrt!

Ništavilo i sve tomu slično.

Jedina realna veza između idealrealizma i kršćanstva je u tome što su to dva dijametralno suprotna pojma. 11.07.2024. 13:20

Za ideje i ideale nisu potrebni dokazi, samo malo zdravog razuma i opće kulture. Konačno, ima pokazatelja da ovaj svijet srlja u propast sa svojim idejama o legalizaciji pobačaja što je i u Bibliji zorno prikazano već prije nekoliko tisuća godina. Tu se može govoriti o izrazitoj nazadnosti, to jest dekadenciji.

Isus je Pomazanik Boga, pravi Bog i pravi čovjek koji je za sebe još rekao da je Put, Istina i Život. Tisućljetna kršćanska i crkvena tradicija to dokazuje, dokazuje realnost Božju kroz Sina po Duhu Svetom.

Živi bili pa vidjeli.

Ime vječno

 

 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.« Otk 2,17

Bog je Duh.

Čovjek vjernik je hram Duha Svetoga, svaki čovjek ima duh i dušu, tijelo koje je građevina u Gospodinu. Ljudi čine svetu građevinu – hram Božji na nebesima. Vjernik je kao živi kamen ugrađen u taj nebeski hram koji je sastavljen od samih plemenitih metala i dragoga kamenja, ali je samo jedan najplemenitiji – to je bijeli kamen, kamen čistoće i vjernosti kakvoga Gospodin udjeljuje samo pobjednicima nad djelima đavolskim, nad grijesima. Dobiti bijeli kamen slično je, ali puno je više nego osvojiti zlatnu medalju ili Nobelovu nagradu. To je, dakle, vjerojatno izuzetna rijetkost, dobiti takvu nagradu, a sigurno je posjeduje Gospa koja se zove Bezgrešno Začeće. Taj kamen na sebi nosi, naravno, ime pobjednika koje znaju samo pobjednik i Gospodin. To je ime vječno i skrivena mana, Kruh koji je s neba sišao – Isus Krist čija riječ nikada neće uvenuti, niti nestati i koji je zapravo Riječ Očeva od koje svaki čovjek stvarno živi. Riječ je znak za misao, za duhovnost.

Koji je smisao života vječnoga?

Rekli bi mnogi: to je ljubav vječna. To je ljubav koja je vječna, to je vječnost koja je Ljubav sama, naš Bog i naša uzdanica. To je Zakon koji je riječ Boga. Bez toga Zakona postojanje i život ne bi imali smisla, ni reda. Kako bi to bilo kad bi mnoge stvari bile relativne, a gotovo ništa tako apsolutno i potpuno kao što je ljubav, istina, životnost i osobnost, identitet i duševnost?

Svi vjernici Kristovi zovu se njegovim imenom, zovu se kršćani, ali svatko je slika Boga i nosi osobnost i osobno ime.

Baštiniti ime vječno sigurno znači također biti slavan, imati slavu vječnu, neprolaznu, a to je valjda najveće blaženstvo i sreća u služenju Gospodinu i onima koji su potrebiti sve veće ljubavi kao što su anđeli nebeski, ali puno bolje, više i ljepše.

Zašto se Isus dao krstiti vodom od Ivana Krstitelja?

Ne samo zato da bi učinio prvi korak u preuzimanju naših grijeha na sebe već i zato da, između ostaloga, potvrdi značaj Ivana Krstitelja kao najvećega proroka koji je Isusu imao čast biti navjestitelj i prethodnica. Reklo bi se da je Krstitelj dobio bijeli kamen i riječ Isusovu kao odlikovanje i potvrdu svoje slave.

Kasnije je Otac krstio Isusa ognjem Duha Svetoga, križem Kristovim i Mukom koja nas je sve izbavila od smrti vječne. Tako je sažetak naše vječnosti Isus – Bogočovjek. Zbog njega ćemo svi postati dionici božanske naravi, bogovi kakve sada ne možemo ni pojmiti, djeca Boga, sinovi ljubljeni.

„Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.” Gal 2,1-2

Naravno da nije lako osvojiti nagradu. Ona povlači za sobom trud, muku, čak i smrt radi višeg cilja, a to je u Isusovom životu i djelovanju volja Oca nebeskoga i izvršavanje te volje. Zato što je izašao kao pobjednik, Isus je Pravednik, za razliku od nepravednika i grešnika kojemu je vlastita volja jedino važna.

Svi uskrsavamo i u mogućnosti smo zaslužiti vječni život u blaženstvu kao nagradu te dobiti vijenac života.

Da bi kršćani mogli vršiti volju Oca nebeskoga, moraju čuti Božju riječ.

Zaista je teška i velika trka vršiti volju Boga, spoznavati Božju volju i uzgred se čuvati grešnih prilika. Ova je kontemplacija na čast vjernim benediktincima koji su bili neumorni prepisivači svetih tekstova i pravi čuvari pisane riječi Božje. 11.07.2024. 11:30