Obraćenje
svetoga Pavla se dogodilo pred vratima Damaska, negdje oko 36.-te
godine poslije Krista. Tu Pavao doživljava iznenadno obraćenje (Dj
9,3...22,6.....26,12....) koje on sam pripisuje objavi Isusa Krista u
slavi (Gal 1,12 i 1 Kor 9,1) i kao iznenadan i neodoljiv prodor
Kristov u svoj život (Fil 3,7 – 11). Od progonitelja postaje
širitelj kršćanstva.
Pavlov
život i djelovanje možemo rekonstruirati iz dvaju izvora: iz „Djela
apostolskih” i iz autobiografskih mjesta u njegovim poslanicama.
Pavao,
židovski: Šaul, rodio se godine 5. – 9. po Kristu u maloazijskom
gradu Tarzu od židovskih roditelja od kojih je, mada je bio židovski
farizej, baštinio i rimsko građansko pravo (Dj 22,28). Bio je
odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, a u Tarzu je primio
opću helenističku naobrazbu: poslanice pokazuju da je ovladao
grčkim jezikom, a slike i usporedbe očituju čovjeka građanina,
vična pravnom, vojničkom, sportskom rječniku. Kao farizej izučio
je i šatoraški, ili možda kožarski zanat. To mu je u misionarenju
koristilo da ne bude na teret siromašnih kršćanskih zajednica i da
može potpomagati siromahe.
Kao
dvadesetogodišnji mladić pošao je u Jeruzalem da izuči židovski
Zakon kod glasovitoga učitelja Gamaliela I. Tu je „u prevelikoj
privrženosti svojim očinskim predajama napredovao u židovstvu i
nadmašio sve vršnjake (Gal 1,4)”. Farizejski odgojen, vatrena
temperamenta, zauzeo je brzo neprijateljski stav prema kršćanstvu
„kao novoj herezi”. Tako postade najgorljiviji progonitelj mlade
Crkve.
Teologija
obraćenika Svetoga Pavla toliko je izdašna da je ovdje jednostavno
sustavno prepisana iz „Rječnika biblijske teologije” - to je bio
najjednostavniji pristup temi o kojoj se nikada ne može sve reći.
Pavao
je u isto vrijeme bio nezaustavljiv misionar, koji je kršćanstvo
zasadio u srce rimskog imperija, i genijalni mislilac, koji je na
malo stranica ostavio golemu duhovnu baštinu.
Kršćanstvo
je od početka njegove poslanice, uz Evanđelje, smatralo nadahnutima
i mjerodavnima za svoju vjeru.
IZASLANICI
SINA
Dufour
920
Sluga
Božji došao je, po proročanstvima, u osobi Isusa Krista, a Isusovi
izaslanici nose svim narodima poruku spasa koju je Isus bio proglasio
samo izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15,24).
Pavao
će se na to poslanje primljeno na putu za Damask uvijek pozivati da
opravda svoj naslov apostola. Siguran u univerzalnu protežnost
evanđelja, on će ga pronijeti poganima da od njih postigne posluh
vjere te će veličati poslanje svih glasnika evanđelja: ta, ne rađa
li se upravo njegovom zaslugom u srcima ljudi vjera u riječ
Kristovu?
Tako
se pomoću osobnoga poslanja apostola svekolika Crkva u svojoj
misionarskoj ulozi nadovezuje na poslanje Sina.
PAVAO,
APOSTOL POGANA
Dufour
30
Pavao
na svoj način potvrđuje ono što je Isus bio započeo na zemlji
šaljući sedamdesetoricu povrh Dvanaestorice.
Uskrsli
Krist s neba šalje Pavla pored Dvanaestorice; u svjetlu ovog
apostolskog poslanja moći će se jasnije odrediti narav apostolata.
1.
POSLANIK KRISTOV
Kad
Pavao uporno ponavlja da je bio „pozvan” kao apostol u
apokaliptičkom viđenju Uskrsloga, on daje na znanje da je njegovo
poslanje započelo naročitim pozivom. Kao apostol, on je
„izaslanik”, ali ne ljudi (pa bili oni sami apostoli), već
„izaslanik” samoga Isusa. On na tu činjenicu podsjeća naročito
kad brani svoju apostolsku vlast:
-
„Mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog
opominje po nama (2 Kor 5,20)”;
-
„... primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili
ste je ne kao riječ ljudsku, nego riječ Božju (1 Sol 2,13)”.
-
Blago onima koji su ga primili „kao anđela Božjega, kao Isusa
Krista (Gal 4,14)”.
-
Jer, apostoli su „Božji suradnici (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2)”.
-
Osim toga, po njima se ispunjava tajna eshatološke slave (2 Kor
3,7-11).
A
da poslanik ne bi ovu božansku moć i ovu slavu skrenuo na svoju
korist, apostol je čovjek prezren od svijeta; evo kako ga progone,
predaju smrti, da bi ljudima bio dan život (2 Kor 4,7 – 6,10; 1
Kor 4, 9-13).
Konkretno
apostolska se vlast vrši naučavanjem, služenjem i sudskom
nadležnošću. Pavao se često poziva na svoju naučiteljsku vlast i
smatra da ona može udariti prokletstvom svakoga tko bi navješćivao
evanđelje različito od njegova; Pavao se osjeća vlasnim prenijeti
ovlasti na druge; to čini kad polaganjem ruku zaređuje Timoteja:
čin koji će ovaj, opet, moći vršiti nad drugima. Najzad, ova se
vlast vrši stvarnom jurisdikcijom nad Crkvama što ih je Pavao
utemeljio ili su mu bile povjerene: on sudi i izriče kazne; on sve
sređuje prigodom svojih obilazaka; on zna od zajednice zatražiti
posluh kako bi se održalo zajedništvo. Ova vlast nije tiranska, ona
je služenje, ona je vlast pastira koji se, ako je potrebno, zna
odreći svojih prava; ona nipošto ne tišti vjernike: štoviše,
drugi su joj kao ocu, kao majci i pruža im primjer vjere.
2.
Jedinstveni slučaj Pavla
Pavao
bi rado vidio da se ovaj idealni opis apostolata odrazi u radu
njegovih suradnika, Timoteja i Silvana, koje on, kako se čini,
smatra apostolima, ili pak Sostena i Apolona. Ipak, Pavao je
pripisivao sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: ON JE APOSTOL
POGANSKIH NARODA, on na poseban način razumije tajnu Krista: ova
jedinstvena uloga u kršćanskoj ekonomiji vezana je uz njegovu
osobu, karizmatskog je reda i ne može se prenositi.
a)
Apostol naroda
Pavao
nije bio prvi koji je donio evanđelje poganima. Već je Filip
propovijedao evanđelje Samarićanima i Duh Sveti je sišao nad
pogane u Cezareji. Ali Bog je htio da u trenucima rađanja Crkve uz
naviještanje Židovima bude jedan apostol posebnije odgovoran za
naviještanje evanđelja poganima. To je Pavao tražio da mu i Petar
prizna. Nije on htio u tome biti izaslanik Petrov: on je i dalje bio
izravno Kristov izaslanik; ali bilo mu je stalo da o tome izvijesti
glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i
da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).
b)
Misterij Krista, za Pavla, jest „Krist među poganima” (Kol
1,27); već je Petar u viđenju bio shvatio da nikakva zabrana jela
više ne dijeli Židove od pogana. Ali Božjom milošću Pavao ima
posebnu spoznaju ovog misterija i palo mu je u dužnost da je prenese
ljudima; on trpi progonstvo, podnosi patnje, on je bacan u tamnice,
samo da bi se ovaj misterij ispunio.
Takva
je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva; ali Gospodin može
po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri
i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2,
6-10).
EVANĐELJE
– SVETI PAVAO
Dufour
250
1.
Glasnik
Pavao
je u pravom smislu riječi čovjek evanđelja. Bog ga je „odredio
za evanđelje (Rim 1,1)”. Objavio mu je svoga Sina „da Ga
propovijeda među poganima”. Isus mu je povjerio radosnu vijest.
Kao službenik evanđelja, Pavao ga mora propovijedati i tako
prikazuje Bogu duhovno služenje, vrši svetu službu.
2.
Poruka
To
evanđelje Pavao naziva evanđeljem ili evanđeljem Božjim,
evanđeljem Božjega Sina...Isusa Krista, našeg Gospodina, Kristovo
evanđelje, svjetlo sjajne radosne vijesti Krista, njegova
neistraživa bogatstva.
a)
Spasonosna sila
Kao
i evanđelje cjelokupne Crkve, Pavlovo se evanđelje, ali ono s
naročitom snagom, usredotočuje na smrt i uskrsnuće Kristovo i
okreće se njegovu dolasku u slavi. Ono znači novu ekonomiju,
ukoliko se ova širi i razvija apostolskim propovijedanjem i
djelotvornom silom Božjom koja se u tom propovijedanju krije, ona je
sila Božja za spasenje. U cijelom svijetu rodna je i napredna
Radosna vijest. Rascvat Crkve, preobilje karizama, neviđen duhovni
preporod, zatim Apostolova nadnaravna neustrašivost – sve to
svjedoči o snazi tog evanđelja koje upravo osvaja svijet. Pavao
radi vlastitim rukama i podnosi sve.....da ne postavi kakve zapreke
Kristovoj Radosnoj vijesti.
b)
Ispunjenje Pisama
Pavao
naglašava neprekinutu vezu evanđelja sa Starim zavjetom, ono je
objava tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane i po
zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim
narodima. Obećanje dano Abrahamu bilo je pred-evanđelje koje se
ostvaruje danas u obraćenju pogana.
3.
Ljudski odgovor na evanđelje
Evanđelje
vrši svoj spasonosni učinak samo ako mu se čovjek odazove vjerom:
jer ono je sila Božja za spasenje svakom vjerniku...u njemu se
očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru. Ono je mjesto u kojemu
se zbiva opredjeljenje. Usred slabosti razvija svoju spasonosnu snagu
i nastavlja tajnu Križa; za jedne ono je sablazan, ludost te ostaje
zastrto: takve je zaslijepio bog ovog svijeta, oni jasno ne vide
svjetlo Radosne vijesti Krista. Oni mu se ne pokoravaju. Drugi,
naprotiv, primaju evanđelje u pokornosti – vjeri. Oni se u milosti
evanđelja ostvaruju evanđelju milosti.
PAVAO
– APOSTOL NARODA
Dufour
651
Pavlovo
apostolstvo, međutim, ne poriče red stvari što proizlazi iz
staroga Saveza: on također navješćuje evanđelje najprije
Židovima; k poganima ide tek kad se sukobljava s odbijanjem Židova.
Ali inače on jasno tumači kakav je položaj svih naroda u odnosu na
evanđelje.
a)
Narodi u odnosu na evanđelje
Na
pripadnike poganskih naroda pada Božja srdžba kao i na Židove. Bog
im je omogućio da Ga spoznaju po stvorenju, ali oni Ga nisu
priznali; dao im je da spoznaju njegov Zakon pomoću savjesti, a oni
su se predali neurednim požudama, što je posljedica
idolopoklonstva. Sada pak im Bog hoće iskazati milosrđe kao i
Židovima, samo ako uzvjeruju u evanđelje. Vjera donosi opravdanje i
jednima i drugima: ne svjedoče li Pisma kako pravi sinovi
Abrahamovi, baštinici blagoslova koji je njemu obećan – jesu oni
koji vjeruju (Gal 3,6-9)? Narod koji je sada baštinik toga obećanja
obuhvaća ujedno i obrezane i neobrezane, i upravo tako Abraham
postaje ocem mnogih naroda.
b)
Židovi i narodi u Crkvi
Ljudsko
je jedinstvo, dakle, obnovljeno u Isusu Kristu. Nema više ni Grka,
ni Židova; Židovi su i pogani izmireni nakon što se među njima
srušio zid mržnje. Oni čine jedno, novo čovječanstvo, jednu samo
zgradu kojoj je Krist ugaoni kamen, jedno Tijelo kojemu je Krist
glava. Taj misterij jedinstva ostvaruje se već i sada u Crkvi,
očekujući da bude dovršen u nebu. Ipak stari rascjep čovječanstva
nadvoje još uvijek odlučuje dijalektikom svete povijesti. U prvo
vrijeme Bog je odbacio otvrdnuli Izrael, osim ostatka; htio je,
naime, pribaviti spas poganskim narodima pricijepivši ih na židovski
čokot te pobuditi ljubomoru u Izraela da bi se tako pokajao. U
kasnije vrijeme, kad svi narodi uđu u Crkvu, bit će spašen i sav
Izrael. Božji putovi uviru u konačan spas svih naroda združenih s
Izraelom u Božji narod (Rim 11 do 15).
UKAZANJE
PAVLU
Dufour
1384
Ukazanje
Pavlu (Gal 1,12-17; Dj 9,3-19//) zauzima posebno mjesto u ukazanjima
Kristovim koja su jedan od načina Božjeg objavljivanja.
Pavao
ga smješta na istu razinu s drugim ukazanjima: on je vidio Gospodina
živa, kao i učenici. Stoga događaj pred Damaskom razlikuje od
običnih viđenja što će ih potom imati.
To
se ukazanje tumači kao poslanje povjereno Pavlu, ne posredstvom
nekoga čovjeka, već izravno. Njime je Pavao postavljen za apostola,
no nije time pridružen Dvanaestorici. Ovi su u obličju Uskrsloga
prepoznali Isusa iz Nazareta s kojim su živjeli i na Kristovu riječ
su uspostavili Crkvu.
Pavao
je pak poznavao Isusa samo kroz Crkvu koju je progonio, a ta
činjenica ima dvostruko značenje. Ukazanje što je njemu palo u
dio, nije značilo početak Crkve; ono nije usmjereno prema
pretpashalnom Isusu, već prema Crkvi koja već postoji. Iz tih
razloga, a i zato što ga Luka smješta poslije Uzašašća, to je
viđenje, u skladu s Pavlovim jezikom, prikazano apokaliptičkim
stilom; svjetlost, glas, slava daju tom prizoru drugačiji izgled
kojega nema u onim prisnim ukazanjima Jedanaestorici.
Unatoč
tim razlikama, Pavao je to ukazanje svrstao među ona ukazanja što
su se desila za onih četrdeset dana po uskrsnuću Kristovom.
SVETI
PAVAO I SPASENJE PO VJERI
Dufour
1430
Za
prvu Crkvu, kao i za Isusa, vjera je Božji dar. Kad su se obratili
pogani, Bog im je, dakle, sam očistio srce vjerom. Zato što su
prigrlili vjeru, primili su istog Duha kao i Židovi vjernici. Bili
su, dakle, primljeni u Crkvu.
1.
Vjera i židovski Zakon
Ubrzo
nastaje problem: da li se pogani moraju podvrći obrezanju i
židovskom Zakonu /Dj 15,5; Gal 2,4)?
Slažući
se s odgovornima, Pavao smatra besmislenim siliti pogane da se
požidove: ta, i same Židove je spasila vjera u Isusa Krista. Kad se
htjelo nametnuti obrezanje njegovim kršćanima u Galaciji, Pavao je,
dakle, lako prozreo da to znači navješćivati neko drugo evanđelje.
Ova nova kriza bila je za nj prigoda da dublje razmisli o ulozi
Zakona i vjere u povijesti spasenja.
Tamo
od Adama (Rim 5) svi su ljudi, pogani i Židovi, krivci pred Bogom.
Stvoren
radi života, Zakon je urodio tek grijehom i smrću.
Dolazak
i smrt Kristova dokrajčuju to stanje očitujući Božju pravednost
koja se postiže vjerom. Uloga, dakle, Zakona je završena. Nastupa
poredak obećanja – sada ostvarenog u Isusu (Gal 3,15-18): kršćani
su, poput Abrahama opravdani vjerom bez Zakona. A prema prorocima,
pravednik je imao živjeti po vjeri (Hab 2,4), a ostatak Izraelov
(Rim 11,1-6) imao je biti spašen jedino svojom vjerom u kamen što
ga je Bog položio (Iz 28,16 = Rim 9,33; 10,11), a to mu je omogućilo
da se otvori narodima.
2.
Vjera i milost
„Čovjek
se opravdava vjerom bez (djela) Zakona (Rim 3,29; Gal 2,16)”.
Ova
Pavlova tvrdnja proglašava beskorisnost zakonskih praktika pod
vladavinom vjere; no, ona ima i dublje značenje: spasenje nije
nikada dug, već milost Božja koja se prima vjerom (Rim 4,4-8).
Pavao, dakako, dobro zna da vjera mora stvarati djela u poučljivosti
Duhu primljenom na krštenju. Ali on snažno ističe da vjerniku nije
moguće ni 'hvaliti se pravednosšću koja bi bila njegova', niti se
osloniti na svoja djela, kao što je činio farizej Savao (Fil 3,4.9;
2 Kor 11,16 – 12,4). Mada ga savjest ne prekorava ni zbog čega
pred Bogom, on računa samo na Boga koji proizvodi u njemu i htijenje
i djelovanje (Fil2,13). Stoga on, sa strahom i drhtanjem, nastoji
postići svoje spasenje, ali i s radosnom nadom: njegova ga vjera
uvjerava u ljubav Božju koja se očitovala u Kristu Isusu. Pavlovom
zaslugom uskrsna je vjera, življena u prvoj zajednici, postala
svjesna same sebe. Oslobodila se nečistoća i ograničenja što su
načinjala vjeru Izraelovu. Ona je u potpunosti vjera Crkve.
MISAO
SVETOGA PAVLA
Dufour
1500
U
svom apostolskom radu među poganima Pavao ubrzo nailazi na
protivnike iz judeo – kršćanskih redova, osobito u Galaciji gdje
su oni organizirali protumisionarenje stopama Pavlovih misionarskih
pohoda. To je za Pavla prigoda da izloži svoju misao gledom na
Zakon.
1.
Pavao je propovjednik jedincatog evanđelja, a prema tom evanđelju
čovjek se opravdava samo vjerom u Isusa Krista, ne djelima Zakona.
Doseg je tog načela dvojak. S jedne strane Pavao proglašava
nekorisnima kultne prakse svojstvene židovstvu – obrezanje i
opsluživanja: ovako shvaćen, Zakon se svodi na ustanove staroga
Saveza.
S
druge strane Pavao se obara na lažno predočivanje ekonomije
spasenja prema kojemu bi čovjek zasluživao svoje opravdanje
obdržavanjem Božjega Zakona, dok ga je u stvari bez njegove zasluge
opravdala Kristova žrtva (Rim 3,21-26; 4,4sl): a tu su čak i
zapovjedi moralnog reda u pitanju.
2.
Ako je tako, može se upitati: kakva je bila tvorba tog Zakona u
naumu spasenja? Neosporno je, naime, da je taj Zakon od Boga, mada je
ljudima dan posredstvom anđela, što je znak njegove niže
vrijednosti, on je ipak svet i duhovan, jedna od Izraelovih
povlastica. Sam po sebi je nesposoban da spasi tjelesnog čovjeka,
prodanog u vlast grijeha. Čak i ako ga gledamo pod njegovim moralnim
vidom, on pruža samo znanje o dobru, a ne i snagu da se ono ostvari,
znanje o grijehu, a ne moć da mu se otmemo: Židovi koji ga imaju i
traže njegovu pravednost (Rim 9,31) grešnici su s istog razloga kao
i pogani. Umjesto da ljude izbavlja od zla, on ih u njega, moglo bi
se reći, strovaljuje; predaje ih prokletstvu iz kojega ih samo Krist
može izvući uzimajući ga na sebe (Gal 3,10-14). Kao odgojitelj i
skrbnik naroda Božjega u njegovoj djetinjskoj dobi, Zakon je u tom
narodu budio čežnju za nemogućom pravednosšću, kako bi mu
omogućio da bolje shvati svoju apsolutnu potrebu za jedinim
spasiteljem.
3.
Kad je taj Spasitelj došao, Božji narod više nije podložan
Odgojitelju (Gal 3,25). Oslobađajući čovjeka od grijeha, Krist ga
oslobađa i od skrbništva Zakona. On uklanja nutarnje proturječje
koje je ljudsku savjest činilo sužnjem zla; tako on dokrajčuje
privremeni poredak: on je svršetak Zakona budući da vjernicima
otvara pristup k pravednosti vjere (Rim 10,5-13). A što to znači?
Da više nema pravila konkretnog ponašanja za one koji vjeruju u
Krista? Nipošto. Pravni i bogoštovni propisi u vezi s ustanovama
Izraelovim prestaju, istina, važiti, no ostaje moralni ideal
zapovijedi sažet u zapovijedi ljubavi koja je dovršenje i punina
Zakona. No, sam taj ideal odskače od stare ekonomije. Preobražen je
prisutnošću Krista koji ga je ostvario u svojem životu. Postavši
„Zakonom Kristovim” (Gal 6,2; usp. 1 Kor 9,21), Zakon više nije
nešto čovjeku izvanjsko: Duh Božji ga urezuje u naša srca kad u
njih izlijeva međusobnu ljubav (Rim 5,5). Njegovo vršenje jest
prirodan učinak Duha (Gal 5,16-23). Pavao staje u tu perspektivu kad
ovlaš slika moralni ideal što se nameće kršćanima. On tada može
nabrajati pravila ponašanja koja su to zahtjevnija što im je svrha
kršćanska svetost (1 Sol 4,3): on se čak može upustiti u
kazuistiku, nastojeći u Isusovim riječima naći svjetla (1 Kor
7,10). Taj novi zakon nije više kao onaj stari. Njime se ostvaruje
obećanje saveza upisanog u srca (2 Kor 3,3).
PAVLOVA
PUTOVANJA
Pavao
je postao prauzor kršćanskog misionarstva.
Nakon
što se sam pokrstio u Antiohiji, mnogo je putovao po Sredozemlju,
prešavši po onome što je zapisano, više od trideset tisuća
kilometara. No, Pavlov najznačajniji vjerski prinos nije broj crkava
koje je osnovao, nego njegovo shvaćanje da se kršćanstvo može
odvojiti od roditeljske židovske kulture. Svodeći vjeru na njezinu
bit, omogućio je da ona uhvati korijen i napreduje i među
nežidovima.
Egejsko
je more postalo središte Pavlovoga svijeta, a glavni centri njegova
djelovanja Korint i Efez koji su bili glavni gradovi provincija i
imali su izvrsne komunikacije. Ne samo da je Pavao iz njih mogao
putovati na sve strane, nego su i oni privlačili posjetioce sa svih
strana.
Iz
Korinta se vjera širila Ahajom, a iz crkve u Efezu osnovane su crkve
u Kolosama, Hijerapolu i Laodiceji, u dolini rijeke Like.
Od
zime 50.-te godine do ljeta 52.-e godine je u Korintu gdje 51. godine
nastaje poslanica Solunjanima.
Pavao
ukupno piše 14 poslanica: četiri velike poslanice – Rimljanima,
dvije Korinćanima, Galaćanima; četiri poslanice iz sužanjstva:
Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Filemonu; dvije Solunjanima;
tri pastoralne poslanice: dvije Timoteju i jedna Titu; i konačno –
poslanica Hebrejima.
LINK:
PAVLOVA MISIJSKA PUTOVANJA WIKIPEDIJA
https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavlova_misijska_putovanja
Pavao
je oko 67. godine utamničen u Rimu gdje nastaje Poslanica Hebrejima
i gdje je upućena Druga poslanica Timoteju, a malo poslije toga
odrubljena mu je glava.
Život
i djela apostola Pavla lijepo su navedena u „Djelima apostolskim”
koja je kao neki nastavak evanđelja zapisivao Luka evanđelist.
Posebno su tu prisutni Petar i Pavao i uglavnom se opisuju događaji
u Pracrkvi.
U
tom izvještaju Luka nam pokazuje kako se život Isusov produžuje u
Njegovu djelu „silom Duha Svetoga” i svjedočkim sudjelovanjem
apostola od Jeruzalema i Antiohije pa sve „do kraja zemlje” - do
Rima.
To
je vrijeme od Kristova uzašašća (oko godine 33.) pa do Pavlova
dolaska u Rim godine 61.
„Djela”
pokazuju povijesni fenomen kršćanstva, a izvrsno uvode u
razumijevanje djela Pavla Apostola i njegovih poslanica. 17.01.2023.
09:33
„1
Savlov
poziv
(Dj
22, 6–16; 26, 1–18)
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom
i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu
svećeniku, 2 zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku,
da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u
Jeruzalem.
3 Kad se putujući približi Damasku, iznenada
ga obasja svjetlost s neba. 4 Sruši se na zemlju i začu
glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?«
5 On
upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti
progoniš! 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što
ti je činiti.«
7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi:
čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. 8 Savao usta
sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i
uvedu u Damask. 9 Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.
10 U
Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče
Gospodin: »Ananija!«
On se odazva: »Evo me, Gospodine!«
11 A
Gospodin će mu: »Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući
Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12 i
u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj
ruke da bi progledao.«
13 Ananija odgovori: »Gospodine,
od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio
u Jeruzalemu. 14 On ima od velikih svećenika i punomoć
okovati sve koji prizivlju ime tvoje.«
15 Gospodin mu
odvrati: »Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred
narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16 Ja ću mu uistinu
pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.«
17 Ananija
ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: »Savle, brate!
Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da
progledaš i napuniš se Duha Svetoga.«
18 I odmah mu s
očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se 19 i
uzevši hrane, okrijepi se.”
Dj
9,1-19
