Isusov Anđeo

 

Ne moraš imitirati veliku ljubav.

Ne moraš filozofirati o ljubavi.

Tražim samo malo osjećaja, to jest sućuti, malo osjećajnog razumijevanja, suosjećanja.

I ti si čovjek od krvi i mesa, čovjek si kao i ja. Jer kad ja ne bih bio samo čovjek, kad bi me moja božanska narav izvlačila iz teških i nepodnošljivih neprilika, ne bi mi u Getsemaniju morao dolaziti Anđeo nebeski da me osokoli, da me ohrabri, da me utješi. On se upravo zato pojavljuje jer u meni nije trpio Bog, mada sam znao da Otac trpi sa mnom; u meni je trpio čovjek kao što si i ti čovjek.

Znaš li što mi je, između ostaloga, Anđeo rekao i pokazao u Duhu Svetome za utjehu?

Vidio sam kolone vjernika i klanjatelja s osjećajem sućuti i strahopoštovanja; čuo sam zazive i molitve njihove; doživio sam ih pokraj sebe s njihovim suzama i patnjama; vidio sam sve svete kršćane i ljude dobre volje: svi su mi govorili „hvala”, svatko na svoj način.

Cjelivali su me čitavoga i pomazivali slanim suzama, a najveći broj vjernika u tim kolonama nije zborio ništa, grcali su u bolima i u njima je rasla ljubav. Ljubav za mene i Oca, ljubav prema meni, čovjeku i Bogu koji postade krv i meso.

Jer sve ono što je božansko u meni bilo je voljno samo jedno: prihvatiti osudu, poniziti se, ponijeti križ, potpuno se prepustiti ljudima koji će me bacati ovamo i onamo, koji će se sa mnom loptati i ismijavati me, udarati me i pritiskati mi moždane oštrim trnjem, mlatiti trskom po mojem ljudskom tijelu sa živim i gorućim ranama od bičevanja, tako da se skrletni plašt lijepio za moju oderanu kožu i povlačio je amo, tamo dok je to sve pakleno me peklo, a nisam ni gledati, ni govoriti mogao. Bio sam samo čovjek, kao i ti.

Ne tražim te da se prisiljavaš na prazne molitve iako ti i to priznajem kao trud zbog mene i doprinos našoj ljubavi.

Ne tražim te da se klanjaš duboko, neprekidno, već da me vidiš i čuješ kako bi shvatio da ti opraštam sve.

Ne tražim te da na silu tuguješ i plačeš nego da budeš poletan, radostan i uvjerljiv dok loviš ljude.

Samo te molim, shvati da nisam bio ni po čemu drugačiji od tebe i svih ljudi, osim po čistoći srca, duše i tijela, bio sam svet kako nitko ne bi nikada mogao reći da je moja Muka dokučiva i da je može mnoštvo ljudi nadoknaditi nakon nekog vremena. Ne, nikada! Zbog moje svetosti i čistoće Majčinoga srca patio sam neopisivo jače i više nego običan čovjek, smrtnik i grešnik.

I danas me razapinju, ali mnogi su sa mnom pokraj Oca koji me je proslavio.

Najteže je bilo u ono moje pravo ljudsko i zemaljsko vrijeme, kada je došao moj čas.

Samo pogledaj i živi, reci mi „hvala”. Ne moraš pretjerivati u tome, ali samo te najljepše molim, ne budi mlak i lijen. Patiš zbog ranjene ptice, patiš zbog mačke koja se izgubila; patiš kada djeca padnu i ogrebu koljena; plačeš kada slavite obiteljske svečanosti suzama radosnicama. Imaš sposobnosti, umne, duševne, duhovne, tjelesne, emocionalne i osjećajne sposobnosti, afektivni život. Sve to imaš što je potrebno i ne treba ti puno više da kreneš pravom stazom. Ne prolazi kraj mene kao da sam despot.

Samo se osvrni, sjeti me se, mene i moga čovještva i zahvali na vječnom životu poslije smrti gdje ćemo se zauvijek zajedno radovati.

22.01.2024. 14:44

Milosni dar

 

Ljubav ti je daleko od opijuma.

To je životna energija Duha

koja nosi preko mora, preko druma,

ima senzor unutarnja sluha;

daje potajne i nevidljive žrtve

o kojima samo Bog Svevišnji zna.

Uz nju neke ruke padnu kao mrtve,

to je Mudrost koja život vječni tka.

Ona ljepša je od bajki i od snova,

od svih čežnji, maštanja i želja,

i tako je stvarna, kao zora nova

što nam sviće od našega Spasitelja,

njegova je, jasna kao krajnji sud,

sloboda u tim venama joj teče.

Ljubav mijenja dušu i smiruje grud,

nježna kao melem rani koja peče.

Ali pazi! Nije sve to tvoja zasluga,

tu se stvara tvoje potpuno predanje.

Ljubavi je zahvalno ti srce jer je sluga

Kristu našem koji daje duši izabranje.

22.01.2024. 09:30

Zarobljeni led

Jednu noć sam zarobila,

hladnu kao led na ledu.

Kada pamćenje bih zadobila,

bilo bi to sjećanje na ovu bijedu

i na ove jadne duge, duge, sate.

Vrijedilo je dočekati i taj čas

jer već dugo ti se obzori ne zlate,

niti postoji kraj mene zvijezda kras.

Ne znam zašto, ne znam, ne znam,

sva ljepota tvoja mene nježno štiti

jer je uokolo samo bezdan, bezdan.

Svoju ljubav, svoje hvale neću kriti,

mada nema tih visina gdje bih stala,

ili gdje bih mogla šator smjestiti

da bih tugovala, u divoti mudrost brala

da je mogu dostojno navijestiti.

Kriste bezimeni u toj ledenini,

dozvalo te srce moje da ga cijeliš

kao nekad kad je puklo u tišini,

kad sam dozvala te da podijeliš

moje stvari i sve što je smeće.

Da ne proklinju me svi čistači,

da spremačice pokupe svijeće

jer sve ovo ništa više mi ne znači.

Hvala ti za sve što si mi dao,

ponizno te molim da se smiluješ

(ovo predivna je bajka otkad snijeg je pao)

i da svojom tugom sada moju tugu miluješ.

22.01.2024. 03:53

 

Dan zauvijek

 

Bojim se da nemam prava

na svoj dio sna za ovu noć.

Nema snova dok se spava,

a na javi preslaba je moć.

Nekad pjesnik čezne mira

i toplinu zimi, svježi lahor ljeti.

Ponekad ga neka jesen dira

poput spore mjesečine koja prijeti.

Čuješ li me, Duše Životvorče,

sad ne mogu sve odjednom reći,

makar labave su moje omče;

sada moram preko noći prijeći

koja me mrklinom vuče.

Ipak, palim neke male svijeće

zbog navika koje dušu muče

kao da izgorjet nikad neće.

Tamo prijeko žrtvuje se bijeli dan

da mi magla ne bude pregusta

kada jutrom probudi me san,

kada padne mraz na okna pusta.

Bijela golubica danas tražila je lug,

a predatori su ostali u zaboravu.

Za buduću mladost dan će biti dug.

Sigurno je, tražit mi je Tvoju slavu,

Kriste, Dobri Učitelju, kad odvedeš mene.

Znam da nećeš pogledati stare rane

i da skinut ćemo mračne sjene

što nadvijaju se nad zemaljske dane.

Noći, noći, tebe više neće biti,

samo gledaj, samo dirni moje stihe.

Ljubav Krista, Boga svuda će se liti

koja meni svijetli za te zime tihe.

20.10.2021. 21:13

Zvono

Volim te, dome moj, nebo moje,

apstrakciju tvoga stila i slobodu

koja ništi nerve ili srce, ili oboje;

volim ukus tvoj koji prati modu.

Ljubim nemar ti, neznanje i snove,

čak i tvoje strahove i navike neke;

sviđa mi se kako nosiš pete nove

koje otpadaju kada teku kišne rijeke.

Volim tvoje spletke i visoki tlak

kao plodove iskustva šarolika.

Voliš ovaj život, makar nije lak,

cijeniš ga jer Kristova si slika.

Ipak, ne spadaš u ove započete note,

sušta si suprotnost svemu što je tu.

Ni ja sebi nisam pronašla sve kote

pa ću shvatiti te kao tragediju

jer te tako bolje vidim i lakše te znam.

A ti, dome stari, obnovi se krasno,

nek ti bude sav blagoslovljeni san,

neka zvono ti zazvoni jasno.

22.01.2024. 00:38

gordanatomljanovic: Nektari života

gordanatomljanovic: Nektari života: Predvečernje sunce pada, a duša se sjetno tebi, Kriste, v raća. Sporo raste, tiho cvate nada, grijehe broji srce koje teško shvaća. ...

gordanatomljanovic: Magloviti dvorac

gordanatomljanovic: Magloviti dvorac: Ima li još danas takvih prelijepih soneta, ima li gdje duša koja dugo nešto čeka? Čitava života njezinoga pjeva joj poeta, plete vijence...