Usponi i padovi, da li čovjek to je?
Ili to je vjetar koji lišće raznosi?
Tvoja, Kriste, uslišanja se ne broje,
obilna su kao zrake sunčane na rosi.
Kada uzvitla se lišće, kao nered neki,
samo ti znaš kome duša sva treperi.
A izvana samo jedan pogled prijeki,
ne vidi se srce u svoj ljubavi i vjeri.
Zar bi moglo s tobom drugačije biti,
zar bi uspavano biće iskazalo žar?
Ti si Život, budnost koja ne zna sniti,
neprekidno radiš i revan ti mar.
Reci, Gospode, mi je l' ti teško sa mnom,
jesam li pretvrde šije dok se poginjem k'o trska?
Dovodim ti strašila, i lutalice hode za mnom,
da ih liječiš. Je l' ti moja čitava kolona mrska?
Srca gledaš i bubrege nam dobro znaš,
samo ti si, tamo gore, mjerodavan;
a kad si nam blizak brat, vidiš samo šaš,
uvijek stvaraš nove staze, put nam ravan.
Već odavno znam za dušmane koji te obilaze
i sa smiješkom izobličenim se hvale.
Vidim kako često meni u blizinu prilaze,
gurkaju me, gaze moje stope pa se šale;
a ti sav uzvitlaš se u mojim grudima;
zajedno nas boli, prepušta se moja brana
kao isto ono lišće vjetrovima ludima,
ali ti mi daješ mir kao da sam tvoja izabrana.
12.01.2024. 22:16
