Nakane srca moga

 

Progledat će jednom prosjak slijepi

jer ne gleda dar svoj odozgora

dok za njega samo drač se lijepi

s mrazom što ga neće odlediti zora.

Pronaći će istomišljenike mnoge,

a svak skriva srce daleko u visu

i još slijedi preljubničke boge

dok mu duša zapinje na strmu klisu.

Zašto nisam takav prosjak važnosti i zlata,

zašto ja ne prosim sjaja skrivenoga

te je ugled ovaj neugledan sjaj iz blata,

ne znam, al' je ljubav jaka Boga moga.

Nije meni dovoljno sad reći hvale,

siromaške riječi spore su i teške,

a još uprtila što mi razne vile dale

da otežaju mi krivnje i sve greške.

Ali ti mi, Kriste, razgoniš bremena,

u tebi mi moja nakana ne blijedi

i sve mislim da je kraj vremena

jer mi srce kao zaleđeno sjedi

da mi ga otopliš ljubavnom ti snagom,

da ti pjevam uspavanke bolje, tiše,

zajedno i s Majkom našom dragom

koja zagovara nakane mi više.

Jer u tvojoj se blizini sve otkriva,

nije potrebno ni vatre zapaliti

da bi ugrijale led koji se skriva,

kojega bi vječni plamen još prekaliti.

20.12.2023. 07:49

Duh iz Nazareta

 

Čovjek prvo mora imati život, plod postaje živa duša koja prima majčin dah.

Začeće djeteta je prostom oku nevidljivo, ali je zato s duhovnog stajališta majke i oca jako upečatljivo jer volja i odluka roditeljske ljubavi koja je otvorena životu jest odlučan i prijeloman čas u životu čovjeka. Duhovna snaga samoga čina začeća djeteta pred Bogom koji spaja dvije loze u jedno kako bi načinio novi ljudski izdanak s njegovom specifičnom osobnošću toliko je silna da određuje kada i kako će se dijete razvijati i roditi za svijet. U tom djelu roditelji sudjeluju svojom ljubavlju i dobrom voljom te velikim povjerenjem u božansku providnost.

Jišajev je panj posječen, panj oca Davidova Jišaja koji imaše mnoge sinove i potomstvo, i najmlađega sina, pastira Davida kojega je Samuel pomazao za kralja naroda Izraela i koji imaše Salomona, sina kojemu je David po Božjem nalogu ostavio gradnju Hrama, kuće za prebivalište Božje na zemlji:

„Ja rekoh: »Dokle, o Gospode?« On mi odgovori:
»Dok gradovi ne opuste
i ne ostanu bez žitelja,
dok kuće ne budu bez ikoga živa,
i zemlja ne postane pustoš,
dok Jahve daleko ne protjera ljude.
Haranje veliko pogodit će zemlju,
i ostane li u njoj još desetina,
i ona će biti zatrta poput duba
kad ga do panja posijeku.
Panj će njihov biti sveto sjeme.« Iz 6,11-13

Narod nije slijedio Gospodina pa je Bog odlučio kazniti narod i oduzeti mu svoj blagoslov, ali ipak obećava da će taj panj iste loze biti sveto sjeme.

„Dolazak pravednoga kralja:

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,
izdanak će izbit’ iz njegova korijena.
Na njemu će duh Jahvin počivat’,
duh mudrosti i umnosti,
duh savjeta i jakosti,
duh znanja i straha Gospodnjeg.
Prodahnut će ga strah Gospodnji:
neće suditi po viđenju,
presuđivati po čuvenju,
već po pravdi će sudit’ ubogima
i sud prav izricat’ bijednima na zemlji.
Šibom riječi svoje ošinut će silnika,
a dahom iz usta ubit’ bezbožnika.
On će pravdom opasati bedra,
a vjernošću bokove.” Iz 11,1-5

Riječ je o kralju Mesiji koji će biti obdaren svim krepostima: mudrošću i razumom kao Salomon, razboritošću i jakošću kao David, znanjem i strahom Božjim kao patrijarsi i proroci Mojsije, Jakov i Abraham.

Izgleda da je muška loza zakazala, ali Mesija je ipak rođen od te loze kada je božanski Duh osjenio Marijino krilo da bi se utjelovio Mesija. Marija je Ostatak loze, ali ona je rođena kao jedina Bezgrešna, bez Istočnoga grijeha i živjela bez osobnih grijeha. Ispunjava se proročanstvo o svetom sjemenu Mesijinih roditelja, Bezgrešne Marije i Svetoga Duha Božjega.
Po tom primjeru još bolje vidimo kako je začeće djeteta presudno i važan događaj, makar u tišini i nevidljiv.

Začeće Mesije se dogodilo u gradu Nazaretu.

Navodno po hebrejskoj riječi za izdanak = “ne-tser” ili “neser”, grad u kojemu se dogodilo Naviještenje Gospodinovo i Utjelovljenje Isusa, Sina Božjega su nazvali Nazaret.

Neki još govore da je ime Nazaret naziv za pojam “istina” koju nam Isus objelodanjuje i otkriva.

Dakle, važan čas u povijesti svijeta i važan događaj za Svetu obitelj odvio se u gradu u kojemu je odrasla Marija i u životu u tome gradu susrela pravednoga i prečistog zaručnika svoga, Josipa koji je Mariju uzeo k sebi kada se Anđelovo naviještenje dogodilo. Tako rekoše za Mesiju: zvat će se Nazarećanin.

Moglo bi se reći da je Duh Sveti u tom nazaretskom životu imao veliku i odlučnu ulogu. Sveta obitelj je u Duhu gledala na svoju sudbinu i događaje, to je bilo duhovno osnivanje male obitelji velikoga značaja, u poniznosti i siromaštvu, u skromnosti i malenosti. I u skrivenosti.

Sve dok ne dođe dan popisa stanovništva kada su morali putovati u Josipov rodni grad Betlehem pa Josip tada povede sa sobom svoju dušu Mariju koja bijaše u poodmakloj trudnoći.

Stigao je i taj čas da se Mesija rodi za svijet. Rođenje mu je ulazak u okolinu veće grešnosti i vrlo je neugodno za dijete koje se rađa jer također napušta duhovnost svete obitelji. Iz nevidljivoga prelazi u vidljivo, iz blagoga u grubo, iz duhovnosti u materijalnost, iz duševnosti u tjelesnost, iz savršenstva u nesavršenost, iz rajske idile u zemaljsku poremećenost, iz milosne skrovitosti u nemilosrdnu javnost.

No, svijet bilježi opće poznati važan i povijesni događaj za sve narode:

„A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim,
iz tebe će mi izaći
onaj koji će vladati Izraelom;
njegov je iskon od davnina,
od vječnih vremena.
Zato će ih Jahve ostaviti
dok ne rodi ona koja ima roditi.
Tada će se ostatak njegove braće vratiti
djeci Izraelovoj.
On će se uspraviti,
na pašu izvodit’ svoje stado
silom Jahvinom,
veličanstvom imena Boga svojega.
Oni će u miru živjeti,
jer će on rasprostrijeti svoju vlast
sve do krajeva zemaljskih.
On – on je mir!

Mih 5,1-4a

Davidov grad, Betlehem, Kuća kruha, očekuje svoga Vojvodu, ali nekako kao da nisu svi kontemplirali svoju nacionalnu i vjersku povijest. Nitko nije prepoznao svoj nacionalni čas. Osim stranih kraljeva iz poganskih naroda.

A pastiri, zna se, u siromaštvu, jednostavnosti i skrovitosti doživješe direktnu radosnu obavijest da se Mesija rodio u jednoj štali blizu njih, u Betlehemu.

Kad je već Betlehem toliko važan, kako gledati na tajanstveni Nazaret i Mariju Bogorodicu koja se brine za Piće duhovno u Kani, za narod i za vjernike koji dolaze njezinom Sinu kao Kruhu života?

Mesija i Vojvoda Isus čuva u svome Imenu sve koje mu Bog Otac daje.

Objavljuje se svakome vjerniku u skrovitosti.

A tada odlaze na krštenje u kršćansku Crkvu da bi pronašli duhovnost koja se začela u Nazaretu, a otkriva se u Crkvi kojoj je Isus Glava kao vjera i klanjanje u Duhu i istini. 19.12.2023. 21:43

26 

Navještenje Isusova rođenja

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27 k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28 Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« 29 Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30 No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31 Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32 On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33 i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
34 Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« 35 Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36 A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37 Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
38 Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje. (Lk 1,26-38).

gordanatomljanovic: Ognju neugasivi

gordanatomljanovic: Ognju neugasivi: Sveto, motrim sveto, nedodirljivo kao hladno ljeto; nepomirljivo bilo s čime ova svijeta, bilo s kime, kao osveta; veće od men...

gordanatomljanovic: Nazaretsko Krilo Vječnosti

gordanatomljanovic: Nazaretsko Krilo Vječnosti: 144 Poslušati („ob – audire”) vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njenu istinitost jamči Bog, koji...

Blagoslovljen plod utrobe tvoje

 

Glava 1. ZEMALJSKE SJETVE I BOŽJA SIJANJA

1. Čin nade

Ako i jest istina da sijač mora imati svoj dio uroda i da je idealno ubrati ono što je posijano, ipak često vrijedi poslovica: „Jedan je sijač, drugi je žetelac”. Sijač, dakle, mora imati povjerenja u plodnu zemlju, nadati se vodi s neba, a da pri tom ne misli sebi podvrći te prirodne sile. Neka, dakle, sije ne pazeći na vjetar (Prop 11,4), inače neće obaviti ništa. I najsitnije sjeme može postati velikim stablom, plodno sjeme donosi i stostruk rod. Iako je čovjek aktivni činilac sjetve, on ne smije zaboraviti da sjeme, kad je jednom bačeno u zemlju, „niče i raste, a da on o tome ništa ne zna”. Obveza subotnje godine, kad je prestajala biti na snazi dužnost zasijavati tlo, zahtijevala je čin apsolutnog pouzdanja u Boga koji bi prethodne godine dao dvostruku žetvu. Da bi svoje učenike naučio posvemašnjem prepuštanju providnosti Oca nebeskoga, Isus im daje za primjer ptice nebeske koje ne siju i ne žanju.

To pouzdanje potiče čovjeka da baci sjeme u zemlju kako bi umrlo i donijelo ploda; sijač „sije u suzama”, ali zna da će „s radošću nositi snoplje”. Ta slika opisuje služenje svetima i trud apostola. Napokon, zrno mora umrijeti da bi opet oživjelo, a to isto vrijedi za smrtnog čovjeka koji ima uskrsnuti: „sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti...; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno” (1 Kor 15,42 sl): tijelo predano zemlji uskrsnut će u slavi Kristovoj.

2. Božje sjemenje

Bog blagoslivlja Adama dajući mu da bude plodan. Izraz „sjeme” služi za oznaku potomstva, loze, plemena. Čovjekovu sjemenu, koje se prenosi naraštajima, već se od samog početka kao opreka iznosi loza koja će pobijediti zmiju. Tu će pobjedu ostvariti Isus, izdanak što je iznikao iz ukrštanja dviju loza: Sin Božji te sin Adamov, Abrahamov i Davidov.

S jedne strane, blagoslov je zajamčen Noinu, Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu potomstvu koje će biti brojno kao prah na zemlji, kao pijesak na obali morskoj ili zvijezde na nebu. On je također zajamčen Davidovu kraljevskom potomstvu. To biva snagom saveza, sklopljenog ne samo s pretkom već i s njegovim „sjemenom”.

Bilo da je po srijedi Abrahamovo ili Davidovo potomstvo, nevjera naroda i njegovih kraljeva prisiljava Boga da povuče svoj blagoslov. Jišajevo stablo mora biti sasječeno, ali iz njegova će panja isklijati „sveto sjeme” (Iz 6,13). Bog će, naime, opet biti Sijač koji će ponovno napučiti Judu, taj zlikovački rod, desetkovan kaznom. Bolje reći, to će se sjeme sažeti u jedan izdanak, a Izdanak će biti jedno od imena Mesijinih. „Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati, i on će sazdati Svetište Jahvino” (Zah 6,12 sl). (Dufour, str. 1149).

Glava 2. PLOD

1. Čovjekova uloga

Dok voda zavisi prvenstveno od Boga, izbor i održavanje zemljišta povjereni su čovjeku. Ako se zasije u trnje, zrno ne dospijeva sazreti; ono uglavnom donosi plodove prema kakvoći zemljišta u koje je palo. Ali rast ni u kojem slučaju ne zavisi prvenstveno od čovjekovih napora: „sama od sebe” zemlja donosi svoj rod. Nesumnjivo je bilo potrebno muke da se gaji mudrost, ali ne može se računati na njene izvrsne plodove (Sir 6,19). To je u isti mah pouka o radu uz napor i pouka o strpljivosti u očekivanju ploda.

2. Dobri i loši plodovi

Isus uči svoje apostole i učenike da razaznavaju lažne proroke: „Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?” (Mt 7,16). Općenito, dakle, u čovjekovu srcu postoji dvoznačnost: on može „donositi rod za smrt”, dok je dužan „donositi rod za Boga” (Rim 7,4 sl).

3. Sok Kristov i plod Duha

Ali Krist je dokinuo tu dvoznačnost. On se podložio zakonu donošenja ploda što ga je izricao pred svijetom: „Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod” (Iv 12,24); on je prihvatio čas žrtve i Otac ga je proslavio. Zakon prirode postao je Kristovim posredstvom zakon kršćanskog života. Otac „siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda, a pročiščava svaku koja rađa rod, da rodi više roda” (Iv 15,1 sl); da se donese rod treba, naime, ostati na trsu, to jest biti vjeran Kristu. Sjedinjenje s Kristom mora biti plodno, nesebično. Punu radost će doseći rod pravednosti što ga nosimo po Isusu Kristu na slavu i hvalu Božju.

Plod je pravednikov drvo života. Novi zavjet omogućuje da se točno odredi u čemu se zapravo sastoji plod Duha što ga donosi Kristov sok; on nije mnogostruk, ali se umnogostručuje: on je ljubav što se rascvjetava u svakovrsne kreposti.

Prorok nazire da će se na svršetku vremena obnoviti pravilni slijed godišnjih doba: svakog će mjeseca donositi svoje plodove stabla iznikla na rubu potoka što izvire iz boka Hrama; Otkrivenje povezuje tu viziju s vizijom raja i vidi samo jedno stablo života, ono koje je postalo drvom križa, sposobnim da ozdravi i same pogane. (Dufour, str. 858).

Glava 3. PLODNOST

1. Nalog i blagoslov

Kad poziva, Bog daje i milost odaziva. To je smisao blagolsova koji, proževši biljke i životinje, čini čovjeka i ženu sposobnima „stvarati” bića na vlastitu sliku.

Zakon zaključuje: „Ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ... blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje (Pnz 28,4)”.

2. Plodnost u Kristu

Isus usavršava želju za plodnošću, dajući joj puni smisao.

Krist dolazi na svršetku svete povijesti, kad nastupa punina vremena. Krist je svršetak povijesti jer je on novi Adam kojemu Matej iznosi rodoslovlje. Budućnost je već došla Onomu koji ima doći. Prošlost u njemu nalazi svoj smisao. Isus u jednom duhovnom naraštaju ispunjava zemaljsko prenošenje Božjih blagoslova. Izrael je rastao rađanjem novih čovječjih sinova; Kristovo Tijelo (Crkva) raste duhovnim rađanjem Božjih sinova.

3. Život vjere i djevičanska plodnost

Isus nije smatrao prikladnim ponavljati zapovijed Postanka glede obveze plodnosti; prekida sa židovskom tradicijom koja će jednog dana uskliknuti:”Ne rađati djece znači prolijevati ljudsku krv!”, on čak potiče na dragovoljnu neplodnost (Mt 19,12); štoviše, otkrio je smisao i same plodnosti.

Prvi put to čini u vezi s Marijom. Ne niječe ljepotu njezina majčinskog poziva. Ali ženi što pada u zanos nad tolikom srećom otkriva duboki smisao tog materinstva: „Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!”(Lk 11,27). Marija je sretne jer je uzvjerovala; svojim djevičanskim materinstvom ona je uzor svima koji svojom vjerom bespridržajno prianjaju samo uz Boga.

Isus jasno kaže u kom je smislu vjera duhovna plodnost; on kao da ne želi znati za svoje rođake po tijelu i izjavljuje: „Tko je moja majka? I tko su moja braća?... Tko god vrši volju moga nebeskog Oca, on je moj brat, moja sestra i majka (Mt 12,48 sl//)”. Rađajući Sina, Otac je sve rekao, sve učinio. Vjernik, dakle, koji se sjedinjuje s Bogom dionik je Sinova rađanja. Za duhovnu se plodnost traži djevičanstvo vjere.

(Dufour, str. 862).

Isus je objavio da postoji duhovno materinstvo, plod što je dozrio u djevičanstvu vjere (Lk 11,28 sl). Kroz Mariju žena može postati simbolom duše koja vjeruje. (Dufour, str. 1546).

Glava 4. SAMOĆA

Čovjek je stvoren na sliku Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, Boga koji je preobilna plodnost ljubavi; kao takav čovjek mora živjeti u zajedništvu s Bogom i s ljudima, i tako donositi plod. Samoća je stoga, po sebi, zlo koje dolazi od grijeha; može, međutim, postati izvorom zajedništva i plodnosti ako se pridruži otkupiteljskoj samoći Isusa Krista.

Bog je dao ljudima svoga Jedinorođenca da bi ljudi preko Emanuela našli zajedništvo s Bogom. No, da bi čovječanstvo oteo samoći grijeha, Isus je primio na sebe tu samoću, a ponajprije samoću grešnog Izraela. U pustinji je bio pobjednik Protivnika, molio se u samoći. U Getsemaniju se suočava sa snom učenika koji mu uskraćuju zajedništvo u molitvi i sam se suočava sa smrtnom tjeskobom. Kao da ga je i sam Bog napustio. U stvari on nije sam, Otac je uvijek s njim. Stoga on, kao zrno bačeno u zemlju, ne ostaje sam već donosi ploda; on razasutu djecu Božju skuplja u jedinstvo i sve ljude privlači k sebi. Zajedništvo je pobijedilo.

Sami s Isusom Kristom da bismo bili sa svima – Isus je otpočeo to okupljanje mesijanskog naroda pozvavši učenike da budu s njime. Došavši tražiti izgubljene ovce, on sam uspostavlja razbijeno jedinstvo stupajući u razgovore u četiri oka sa svojim učenicima, s grešnicima. Ljubav što je on traži jedincata je, viša od svake druge ljubavi, slična onoj koju je nalagao Jahve, Bog jedini.

Crkva se, kao i njezin zaručnik i Gospodin, nalazi sama u svijetu kome ne pripada te mora bježati u pustinju, ali odsad više nema istinske samoće: Krist, po svom Duhu, nije učenike ostavio kao siročad u očekivanju dana kad ćemo, pobijedivši samoću koju nameće smrt dragih bića, biti skupa s njima odneseni u susret Gospodinu. (Dufour, str. 1122).

Glava 5. TIJELO KRISTOVO

Prema Novom zavjetu, Tijelo Kristovo ima temeljnu ulogu u misteriju otkupljenja. No, taj izraz poprima više značenja; čas znači Isusovo individualno tijelo, čas njegovo euharistijsko tijelo, čas opet ono Tijelo čiji smo mi udovi i koje je Crkva.

I - Isusovo individualno tijelo

1.Isus u svom tjelesnom životu

Isus je s nama dijelio naš zemaljski život: ta temeljna činjenica javlja se na svakoj stranici Novog zavjeta. Po tijelu je Isus, kaže sveti Pavao, potomak praotaca i iz Davidova potomstva; rodio se od žene. U Evanđeljima se stvarnost njegove ljudske naravi svagdje nameće, a da i nije nužno izrijekom spominjati njegovo tijelo: ono podliježe gladi, zamoru, žeđi, snu, patnji ... Da bi jače naglasio te iste stvarnosti, Ivan radije govori o Isusovoj puti (putenost), bacajući prokletstvo na one koji poriču da je 'Isus Krist došao u put (to jest u tijelu)' – 1 Iv 4,2; 2 Iv 7.

2. Tjelesna Isusova smrt

Ta pažnja prema Isusovom tijelu dvostruko je veća u izvještajima o Muci. Već je na gozbi u Betaniji njegovo tijelo pomazano za ukop. Najzad, ono umire na križu i položeno je u grob. No, taj posve obični kraj, isti kao i kraj svakoga čovjeka, ima ipak naročito značenje u misteriju spasenja: na križu je Isus u svom tijelu nosio naše grijehe; Bog nas je pomirio u njegovom tijelu od puti, predajući ga smrti. Prema tomu, Kristovo tijelo, pravo vazmeno janje, bilo je oruđe našeg otkupljenja; iz njegova probodenog boka potekla je krv i voda. Tako i Poslanica Hebrejima, da bi predočila Kristovu žrtvu, posvećuje naročitu pozornost Kristovu tijelu. Isus se već od svog ulaska u svijet spremao da žrtvuje jer mu je Bog bio 'pripremio tijelo', a najzad nas je upravo 'prinosom svoga tijela jednom zauvijek posvetio'.

3. Proslavljenje tijela Kristova

Međutim, misterij nije završio s tjelesnom Isusovom smrću: on se dovršio njegovim uskrsnućem. U izvještajima o ukazanjima evanđelisti naglašavaju da je tijelo Krista uskrsloga i te kako stvarno, ali i to da ono više nije podložno istim uvjetima života kao i prije Muke. To više nije „tijelo zemaljsko (psihičko)”, to je „slavno tijelo”, „duhovno tijelo”. Time se bjelodano očituje sveti smisao Isusova tijela u novoj ekonomiji što je otpočela s utjelovljenjem: nakon što je uništeno, a potom za tri dana opet sagrađeno, to je tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima (Iv 2,18-22).

II - Sakrament tijela Kristova

1. Ovo je moje tijelo

Poslije uskrsnuća, Kristovo tijelo nema samo nebesku egzistenciju, nevidljivu, Bogu s desne strane; jer, prije no što će umrijeti, Isus je ustanovio obred kojim će se u liku znakova nastavljati zemaljska prisutnost njegova žrtvenog tijela. Izvještaj o ustanovi euharistije pokazuju da je taj obred bio započet u perspektivi sasvim blizog križa, očitujući tako smisao Isusove tjelesne smrti: „Ovo je tijelo moje koje je za vas”; „ovo je krv moja, krv Saveza, koje se prolijeva za vas”. Prema tomu, to što će znaci kruha i vina odsad uprisutnjavati ovdje na zemlji, jest žrtvovano Isusovo tijelo, njegova prolivena krv.

2. Euharistijsko iskustvo Crkve

Doista, taj isti obred što ga Crkva ponavlja, ostaje spomen – činom (sjećanje) Kristove smrti. No, on je sada stavljen u svjetlo uskrsnuća kojim je Kristovo tijelo postalo „životvorni duh”; ono je, nadalje, eshatološki usmjereno jer najavljuje povratak Gospodinov i poziva nas da ga očekujemo. Prema tomu, Crkva tim obredom doživljava iskustvo posebne naravi: „zajedništvo tijela Kristova” omogućuje joj da ponovno proživljava sve bitne vidove misterija spasenja. (Dufour, str. 1348). 18.12.2023. 20:00

„Ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga... blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje” (Pnz 28,4).

Božji naum

 

Uvod

Bog, koji je 'sazdao i ono što je bilo prije, što se zbiva sada i što će biti poslije (Jdt 9,5 sl.), on sve uređuje po broju, utegu i mjeri – Mudr 11,20.

To znači da se ljudska povijest ne odvija tjerana silom nekog slijepog Usuda. Budući da proizlazi iz Božje volje, ona je s kraja na kraj ustremljena prema cilju kome se uputila. Taj je cilj odvijeka postavljen u Božjoj misli i ima dva bitna vida: spas u Kristu, spas svih ljudi. Takva je tajna njegove volje, taj dobrohotni naum što je bio unaprijed u Kristu zasnovao provesti kad se ispuni vrijeme. Taj se Božji naum, za dugih vjekova skriven, nagoviješten u objavi Staroga zavjeta, potpuno očitovao tek u času kad se Krist uključio u ovozemaljsku povijest. Ipak jedinstvenost i shvatljivost sveukupne svete povijesti i Pisma dolazi od tog nauma. Iako se u Starom zavjetu javlja, istina, rijetko tehnički opisan specijaliziranim izrazima, on je tu ipak s kraja na kraj prisutan kao potka teksta.

Bogoštovne ispovijedi vjere

Stari zavjet pruža prve – nepotpune i privremene – obrise Božjeg nauma. Oni se javljaju u raznim književnim strujama koje su odraz različitih stavova Izraelove vjere prema svetoj povijesti.

Deuteronomistička je književnost sačuvala razne bogoštovne tekstove: ispovijedi vjere, katehetske obrasce, nacrte svećeničkih propovijedi, sve građeno prema istom uzorku; svi ti tekstovi pokazuju kako je ideja Božjeg nauma imala središnje mjesto u vjeri Izraela: Izrael je iz nje crpio religiozno shvaćanje nacionalne prošlosti u njezinim glavnim linijama. S Božje je strane uslijedilo izabranje predaka, obećanje potomstva i zemlje, ispunjenje obećanja pomoću providonosnih događaja, s dominantama: Izlazak, sinajski Savez, davanje Zakona, osvojenje Kanaana. Budućnost ostaje otvorena, ali tko bi mogao pomisliti da Bog neće ostvarenje sudbine što je u tim događajima započeta provesti do kraja? Izraelac dakle zna da mu je život sav uključen u dramu koja se odigrava, ali mu je kraj te drame samo djelomice otkriven.

Proročko shvaćanje događaja

Na taj temelj proroci nadograđuju nove elemente jer ništa ne čini Jahve, Gospod, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima (Am 3,7). Prije no što događaji nastupe, već ih je pretekla Božja odluka, Božja zamisao, slobodna odluka njegove volje. To je ona misteriozna stvarnost s kojom proroci upoznavaju Božji narod. Oni naglašavaju njezinu prisutnost u nacionalnoj prošlosti: u vrijeme Izlaska Bog je ushtio podignuti Izraela na čast sina; stvarno ponašanje nezahvalnog naroda valja ocjenjivati u svjetlu te datosti koja od njega traži iskreno obraćenje. Božji, naime, naum dominira i sadašnjom poviješću: ako Nabukodonozor podjarmljuje Izrael i okolne narode, čini to kao Božji sluga, kao oruđe Božje srdžbe protiv grešnih naroda; ako ovaj ili onaj poganski narod zadesi propast, to se događa zbog tako zacrtanog plana i zato da se očituje Božji sud; ako Kir postaje gospodarom Istoka, to je zato da ostvari Božju volju i omogući izbavljenje Izraela. Proroci, napokon, u svojim eshatološkim proroštvima otkrivaju cilj prema kojem je Bog uputio povijest: spasenje; spasenje u kome će zajedno s Izraelom imati dijela svi narodi; spas o kome prošli događaji pružaju neku predodžbu jer oni su mu pralikovi; spas koji će nadići plan vremenitoga jer će dovesti do otkupljenja grešnika u skladu s Božjim naumom. Prema tomu, slika što su je nabacili proroci obuhvaća cjelinu toga plana. Biva dapače da se svi njegovi aspekti sjedinjuju u sintezu, npr. u prispodobi kojom Ezekiel redom evocira prošlost, sadašnjost i budućnost Izraela (Ez 16).

Sinteze povijesti

Ispovijedi vjere i proročko shvaćanje događaja jesu onaj misaoni okvir koji povijesnom rodu daje njegovu osebujnost. Premda je njegova građa u očima moderne znanosti različitog podrijetla i nejednake vrijednosti, sintetička obrada te građe daje tim pokušajima trajnu vrijednost koja nadilazi razinu obične dokumentacije. Vjera objedinjuje povijest da bi se vidio njezin neprekinuti slijed (to vrijedi već za zbirku jahvističkih predaja); otkriva u njoj providnosne zakone koji tumače njezino odvijanje (kao u sintezi Suci 2,11-13). Tako se vidi da su svi događaji uključeni u isti naum spasa. U njima je uvijek prisutna perspektiva univerzalizma, premda je izravno u vidu samo sudbina Izraela. Inače, kako vrijeme odmiče, novi događaji sve jasnije očituju njezine temeljne elemente. Na taj način starim zbirkama predaja – koje će svećenički povjesničar preraditi u skraćenom obliku – deuteronomistički ljetopisci dodaju povijest osvojenja (Jošua), Sudaca (Suci) i monarhije (Samuel i Kraljevi), sve do propasti nacionalnih institucija. Ljetopisac će napokon preuzeti istu potku i popuniti je poviješću židovske obnove (Ljet, Ezr, Neh). Sasvim je očito da se u tome praktički ostvaruje vječni Božji plan koji može osujetiti planove ljudi. Zato te iste sinteze ulaze, takve kakve jesu, u molitvu Izraela. Vjera se hrani znanjem o Božjem naumu koji se otkriva kroz događaje.

Mudrosno razmišljanje

To je također razlog da se, inače izgledom tako izvanvremensko mudrosno razmišljanje, tu nadovezuje na povijest te iz nje izvodi pouke. Ono razmatra Božje putove koji su tako različiti od čovjekovih, tako neshvatljivi grešnicima. U tom složnom razmišljanju upadljivo se izdvaja glas Propovjednika koji ukazuje na vječno vraćanje zemaljskih stvari ili na neshvatljivost svega vremenskoga: duboko prožet osjećajem misterija, on se ne zadovoljava olako suviše brzim rješenjima! Inače je usmjerenje njegove misli sasvim drugačije. Ben Sirah razmišlja o primjeru predaka; pisac Mudrosti otkriva u povijesti praotaca i Izlaska temeljne zakone Božjeg nauma (Mud 10-19): to je dragocjena pouka za ljude koji znaju da su uključeni u taj naum i očekuju da se on vrhunski ostvari.

Apokaliptika

Na spojištu Mudosti i Proroštva apokaliptička struja napokon sintetizira sve što je kasno židovstvo znalo o naumu spasenja, i to u svjetlu starih Pisama nadopunjenih objavom odozgo. Već Iz 25,1 slavi, u propasti Grada opačine, izvršenje Božje odluke. Ali nadasve Daniel uklapa u cjelovit pogled prošlost naroda, njegov sadašnji položaj i eshatološku budućnost prema kojoj je usmjeren. Carstva prolaze; no njihovim se smjenjivanjem priprema nastup kraljevstva Božjega o kome govore stara obećanja (Dn 2;7). Progonilačke sile kuju svoje spletke protiv Božjega naroda; ali one idu u propast dok Izrael ide prema svom spasu. To je misterij čija je srž sadržana već u skrovitom smislu Pisama (Dn 9). Isto se stanje duha susreće i u apokrifnim apokalipsama (Henok); ono je značajka židovstva iz vremena Novog zavjeta.

Tako je tema Božjeg nauma temeljna u svemu Starom zavjetu: sveta povijest jest njegovo ostvarivanje; riječ ga Božja objavljuje. To ne znači da čovjek time dobiva ikakvu vlast nad božanskim misterijima; ali ga Bog u svojoj ljubavi postupno s njima upoznaje, rasvjetljujući ujedno smisao njegova života.

Isus u Božjem naumu

Sav se Novi zavjet utkiva u istu potku; on samo pobliže utvrđuje njezin završni podatak, onaj najvažniji, budući da se u događaju Isusa Božji naum očituje u punini, istodobno dok se njegova svrha uzbiljuje u povijesnom obliku.

Isus vidi samoga sebe u središtu Božjeg nauma,, na završetku njegova pripremnog razdoblja, u punini vremena. Ta Isusova svijest progovara kroz razne obrasce: da je poslan od Oca i došao na ovaj svijet da izvršava Očevu volju i ispunjava Pisma, ili naprosto da je njegova muka nužna, pa kroz nastup njegova časa. Ti izrazi opisuju kritičku situaciju; Isus neprestano djeluje u njezinoj funkciji. Kad propovijeda Radosnu vijest o Kraljevstvu, kad ozdravlja bolesnike i izgoni zle duhove, on to čini da pokaže kako je on onaj koji je imao doći i kako je došlo kraljevstvo Božje. S njim je dakle Božji naum dospio do odlučnog zaokreta. U njemu se ispunjavaju Pisma koja su unaprijed ocrtavala njegov konac: ona osvjetljavaju smisao njegove zemaljske sudbine koja preko križa ulazi u slavu; i obratno: njegova zemaljska sudbina razjašnjava Pisma, pokazujući kako proročanstva imaju postati činjenice.

Na tu objavu putem djela Isus nadovezuje najizričitije usmene iskaze. Prispodobama u kojima su objavljeni misteriji kraljevstva Božjega on pokazuje na kakav će paradoksalan način naum spasenja doseći svoj cilj. Njegova je smrt naime središnja točka tog nauma, da bi 'kamen koji odbaciše graditelji postao ugaonim kamenom'.Dosljedno tomu, vinograd Kraljevstva bit će oduzet Izraelu i povjeren drugim vinogradarima; gozba eshatoloških zaruka, koju su uzvanici Izraela prezreli, otvorit će se bijednicima i grešnicima izvana. Inače, uspostava Kraljevstva na zemlji nipošto se neće zbiti nekim iznenadnim preobraženjem svijeta: riječ što ju je Isus zasijao, polako će klijati u srcima kao zrno bačeno u brazdu, a ona će pored blistavih uspjega doživjeti i poraze. Unatoč svemu Kraljevstvo će najzad prekriti svijet poput stabla izraslog iz sitnog zrna; ono će svijet preobraziti kao što kvasac preobražava tijesto. Trebat će za to mnogo vremena. Stoga Isus predviđa za budućnost nekoliko susljednih zamisli: svoju smrt nakon koje će trećeg dana uslijediti uskrsnuće, zatim svoj povratak u slavi u liku Sina Čovječjega. Isto tako, kad misli na uspostavu Kraljevstva, on razlikuje vrijeme njegova utemeljenja i vrijeme njegova dovršenja. Tako on u proročku eshatologiju unosi vremensku perspektivu na koju dotad nije ništa ukazivalo, pa ni Ivanovo propovijedanje. Božji će naum doživjeti novu etapu između punine vremena i kraja vremena. Predviđajući tu etapu Isus podaje Kraljevstvu oblik vidljive ustanove: osniva Crkvu (usp. Mt 16,18).

Proglas nauma spasenja

Prva je zajednica vjerno prigrlila sveukupnost tih pouka. Evanđelje što ga ona proglašava pred svijetom nije više samo evanđelje o Kraljevstvu: to je evanđelje spasenja koje je došlo u Isusu, Mesiji i Sinu Božjemu, spasenja koje je odsad dostupno svim ljudima koji vjeruju u njegovo Ime. Otkrivajući tako zadnju tajnu Božjeg nauma, apostolska je Crkva u propovijedanju Židovima ipak prisiljena prevladati sablazan Isusova križa: kako shvatiti da je Bog mogao dopustiti da usmrte njegova Mesiju? Međutim, ta je smrt bila upravo predmet dobro promišljenog nauma i prethodnog Božjeg znanja, kako to Pisma obilno pokazuju. Nije posrijedi samo apologetika: kršćansko razmišljanje o paradoksu križa prodire ravno u srce Božjeg nauma: „Krist je, suglasno Pismima, umro za naše grijehe (1 Kor 15,3)”. Nije slučajno što su pisma na više načina slikala lik Pravednog patnika: ona su tako naznačivala na koji će način Sin Čovječji provesti otkupljenje.

Pavao – teolog Božjeg nauma

Sva je teologija svetog Pavla zapravo naviještanje Božjeg nauma u njegovoj cjelini. Tema Božjeg nauma prisutna je u osnovi svih poslanica jer Pavao preuzima i sintetizira ideje prve zajednice, osobito glede paradoksa križa. Ta tema u dva navrata stupa u prvi plan njegova razmišljanja te je formalno izražena. Prvi slučaj jesu sinteze u kojima Pavao sažeto prikazuje sav Božji plan što dosiže vrhunac u Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Za one koje Bog ljubi taj se plan odvija u strogo ulančanim etapama: predodređenje, poziv, opravdanje, proslavljenje. Ta je shema široko razvijena u himnu kojim započinje Poslanica Efežanima: tu se 'dobrohotni naum', stvoren unaprijed i ostvaren u punini vremena, poistovjećuje s tajnom Božje volje, tajnom, što ju je Krist pokazao u punom svjetlu, a kojoj je Pavao postavljen za službenika.

Unutar ovog cjelovitog pogleda Pavao izlučuje jednu pojedinost u kojoj se Božji naum potvrđuje na posebno paradoksalan način: sudbinu Izraela u ekonomiji otkupljenja. Vrlo je začudan ovaj put: da se omogući spas svih ljudi, izdvojiti jedan narod, obasuti ga isključivim povlasticama (Rim 9,4 sl), staviti prividno samo njega na put otkupljenja. Ali što da se kaže kad tom narodu nije dosta odbaciti Isusa, već se i tvrdokorno zatvara propovijedanju evanđelja? Nije li u tome neka vrst sablazni? Zar bi Bog bio odbacio Izrael – on čiji su poziv i darovi neopozivi? Nipošto; ali i sama ta tvrdokornost – Pisma su je predvidjela – jest sastavni dio nauma spasenja. Bog je ushtio sve ljude zatočiti u neposlušnost da bi potom svima iskazao milosrđe (Rim 11,30 sl); htio je privremeno odsjeći neplodne maslinove grane i mjesto njih pricijepiti pogane. Tako se Izraelova povlastica u naumu spasenja pokazuje u svom pravom svjetlu. Po Izraelu je Bog uspostavio svoje veze sa čovječanstvom, po grijehu Izraela je konačno ostvario spas. Sada je vrijeme izdvajanja završeno. Bog hoće obnoviti jedinstvo ljudi u Kristu, izmirujući Židove i pogane u jednoj Crkvi. Toj konačnoj odluci odazvao se samo jedan ostatak Izraela, ali glavnina naroda odazvat će joj se kad pogani u punom broju uđu u Crkvu. Tako povijest Crkve ne izmiče Božjem naumu kao što nije nekoć izmicala ni povijest Izraela: ona otkriva zadnju odredbu tog nauma.

Buduće dovršenje Božjeg nauma

Prikazivanje Božjeg nauma u Starom zavjetu uviralo je u eshatologiju: sveti tekstovi su unaprijed slikali njegov cilj. Novi zavjet je svjestan da je taj cilj sada dosegnut, započet, uprisutnjen usred vremena; ali time on nije posve dovršen. Vrijeme Crkve jest posljednja etapa Božjeg nauma; ali i to vrijeme upućeno je prema svom završetku. Prema tomu ima još mjesta za kršćansku eshatologiju koja sa svoje strane podsjeća na dovršenje svega i u toj perspektivi shvaća povijest koja to dovršenje priprema. Upravo na to se nadovezuje niz tekstova, od sinoptičke apokalipse (Mk13//) do kratkih Pavlovih napomena (Sol, Kor) i Ivanova Otkrivenja u cjelini. Ivanovo Otkrivenje, tumačeći svjedočanstvo starih Pisama u svjetlu Krista i eklezijalnog iskustva, odlučno računa s budućnošću i gleda u lice događajima koji će Božji naum privesti kraju. Antikristovo zavođenje, progonstva, predznakovi posljednjega suda upisani u povijesne nesreće – sve to nije plod slučaja. Bog sve to zna unaprijed i čini da spas ovdje na zemlji prolazi tim putem, sve do Dana kad će se napuniti broj izabranih. Tada će Sin najzad sve moći vratiti Ocu da Bog bude sve u svima. 18.12.2023. 09:20

„...obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji”. Ef 1,9-10

Živi mir

 

Kao grm što gori, ne izgara,

kao carstvo što osvaja, ali tješi,

to je živi mir o kojem slušam

kada Isus sa mnom razgovara,

kad me grijeha svih odriješi

pa mi gori, gori duša.

I kad moram gaziti po svijetu

samo zato da taj čas dokučim,

sveta vatra da me grije,

nađem svaku sudbu kletu.

Izmaći od mlakosti se učim

da mi Tvoju čašu, Bože, srce pije.

Jer mi daješ kao da sam opijena

ludom ljubavlju Ti što ne staje

već se širi u dubine i visine.

Ispod kože, ispod mesa eto stijenja

što treperi živo i u beskraje

radi jasne Riječi što ne mine.

31.01.2021. 20:51