Jednoga
dana, pomislim, samo će prestati,
kao
nekakav blagi poremećaj rasporeda,
curiti
note što bih od sebe mogla još dati
zbog
velika, divna božanska reda.
Jer
nisam dostojna, nisam dorasla istini blata,
siromaštva
i gladi, samotnosti što kosti kosi.
Nitko
nikada, nikada ne smije znati dušu od zlata
koja
u sebi pati, koja svugdje bol svoju taji i nosi.
Jer
svi žele senzaciju, traže igara i krvi, kruha i rata,
jer
takvo je duševno stanje svijeta i nacije svake.
Ne
vide ljudi izgladnjelu sestru, ranjenog brata,
a
ne čuju niti, tupi od grijeha, božanske korake lake.
Teško
je podnijeti ravnodušna lica, a Bog ih zove
i
sveudilj traži to malo milosti ljudske, zaboravljene
jer
bi dao radosno milost svoju, praštanje i prilike nove
kad
bi se trgnula srca za vrijednosti zapostavljene.
Ludi
svijete, nisam dorasla tome da ne možeš priznati
koliko
te mori zavist i preplavljuje neopisivi, veliki strah.
A
sve to krene jer poželiš dalje od istine znati
pa
od slabosti svoje volje polako i sve jače gubiš dah.
A
bolje od Istine nigdje ne postoji takvo mjesto,
mada
znaš da te čeka strah u paklu još trajniji,
pa
opet ubijaš i zavaravaš samoga sebe često,
jer
predmet zavisti rađa se pred tobom i sve je sjajniji.
Ubijaš
ljubav, ubijaš djecu i sebi spremaš smrtnu infuziju
jer
si zaboravio božanske pašnjake svoje mladosti.
Govorili
su svi tada da je sve to laž, da ne gajiš iluziju,
a
sada znaš da si izgubio dušu jer već odavno nemaš radosti.
Ali
ne, to nije sve što ti misliš da ja mogu,
lamentirati,
zdvajati na grobnom kamenu tvome.
Briga
me nije, odlazim sada, okrećem se Bogu,
okrećem
svoje lice jedinoj Istini u životu tome.
21.11.2023.
01:18