Gledanje u Krista

 

Emotivno kršćanstvo

Čovjek bez emocija ne bi bio čovjek jer bezosjećajan uopće ne bi mogao preživjeti.

Čovjek bez Boga također ne bi postojao. Znaju to bezbožnici i oni koji kažu da ne vjeruju u Boga, najčešće zato što gledaju opačine i zlo u svijetu.

Ateisti znaju reći da je vjera sugestija ili umišljaj, da služi kao opijum za narod te da se tako može manipulirati ljudima ako netko na vlasti to želi.

Kršćansko pretjerano emotivno gledanje često više šteti Bogu nego što bi koristilo našoj zajedničkoj stvari, a to bi bilo naviještanje Radosne vijesti, Isusa Krista. Možda će netko reći da je Bog sama Ljubav i da se u ljubavi prema Gospodinu nikada ne može pretjerati, ali u emotivnosti, u količini, često se pretjeruje, a ateistima to zaista izgleda prilično nerealno i ružičasto.

Budući da je kršćanstvo, kako god gledamo, zapravo težak križ, mada i vrlo plodan, nađu se ljudi koji govore da ih boli duša zbog raznih nesreća, ali i vlastitih iskustava. Tu nije poželjna pretjerana emotivnost, štoviše, uopće nije poželjno biti osjećajan. Jer tada boli više i boli i druge ljude i vjernike koji osjećaju sućut. Naravno da je tada najbolja utjeha naručje Isusovo, neizrecivo najbolja i jedina utjeha.

U svojoj osjećajnosti zaboravimo da oni koji preminu odlaze u vječnost i da nas ne mogu pratiti i vidjeti onako kako se gledamo u zemaljskom životu. Tome, između ostaloga i služi vjera kao duhovno gledanje. To nije vremeniti monitoring nego naša je veza Krist u kojega gledamo svi, i živi, i preminuli. I ako Krist hoće objaviti, tada vjernici vide i gledaju u vjerskom duhovnom smislu, što nije nerealno, pa im sama odvojenost između zemaljskoga života i smrti nije prepreka.

No, najčešće se vidi kako dolazi do nesporazuma kada vjernik kaže da ga gleda preminula osoba, a bezbožnik to sluša kao praznovjerje jer nema duhovnoga zemaljskoga iskustva i zato jer su kršćani najčešće pretjerano emotivni, a premalo razboriti u tumačenju svojih stanja i osjećaja. Bez Boga to zaista nema nikakvog smisla, ali u Kristu je moguće.

Tragične su posljedice, kad je vjernik površan i pretjerano emotivan, one okolnosti u kojima ljudi žele više podataka o preminulim osobama, potpuno bezbožnički, pa, da ne duljim, dozivaju duhove. Ateistima je zaista dosta toga, mada i oni dozivaju duhove, zaista je to puko praznovjerje, deklarirao se on kao katolik ili kršćanin, ili ne.

Mač razdora

Mnogi misle i govore da je smrt najgore što se može dogoditi čovjeku.

Isus kaže da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo nego onoga tko može dušu pogubiti u paklu, a taj je Bog jedini.

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10,28).”

Čovjek često gleda sa strahom na smrt, čak i na mirnu i blagu smrt.

Za takvoga nije neobičan Isusov savjet da se zagleda radije u kraljevstvo nebesko i da za to moli Gospodina jer će mu se sve što mu je neophodno na to nadodati.

»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.«
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga (Mt 10,34-39).«

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik (Lk 14,26-27)!«

Voljeti obitelj i ljubiti neprijatelja može se samo u Kristu i to ako je Krist na prvom mjestu. Dakle, ako slijedimo Isusa, zadobit ćemo vječni život, a smrt nam neće biti ono najgore nego će nam prije smetati ravnodušnost i mržnja, zavist i neprijateljstvo uže i šire okoline.

Prema tome, ako želimo ljubiti naše preminule, možemo to jedino u Gospodinu, moleći Boga za njih. Otac naš nebeski će objaviti i nama, i njima sve što moramo znati, to jest sve što nam Isus želi objaviti.

To je kršćansko i vjersko gledanje, gledanje u vjeri, a ne u zemaljsko ili raspadljivo i propadljivo.

Mir Kristov

Zna se da su svi sveti i mučenici u Gospodinu, da su u raju, ali se zna i za čistilište, i za pakao, ali nitko ne zna za većinu preminulih gdje su točno. I kada.

Besmisleno je željeti vječni mir preminulima, a istovremeno očekivati da će samo nas gledati, ovakve grešne i nemirne na zemlji u svakom našem trenutku. A to je upravo ono što mnogi površni vjernici misle i podrazumijevaju, a još i mnogi ateisti govore da ih najmiliji gledaju odozgor. Pokoj vječni imaju i ovi koji su na zemlji, ali nisu savršeni, a mi želimo pokoj i mir preminulima. Prema tome, vjerojatno imaju druge i važnije interese nego pratiti naše grijehe. Dovoljno je da znamo da mole za nas. Da su u Gospodinu. Da mi molimo za njih.

Pretjerana emotivnost može biti znak nevjere. Ako smo u Kristu, u Njemu se i rastajemo na određeno vrijeme. Vrlo je licemjerno u Gospodinu pretjerano patiti zbog tog i tih rastanaka.

Vjernici žele naviještati Krista koji je Ljubav koja ne može, a da se ne naviješta svima, a naročito ateistima kojima nitko ne govori o Kristu lijepu riječ i koji mnoge važne stvari o Bogu, životu i smrti još uvijek nisu čuli. I to je grijeh vjerničkoga licemjerja, odnosno površne vjere, ali najviše premalo razbora, a previše emotivnog pristupa.

Ljubiti Boga koji nas ljubi nije šala i nije nam to uvijek lako i jednostavno.

No, ako to ne uspijevamo, kako ćemo onda ljubiti druge ljude, čak i ljubiti sebe ispravnom ljubavlju? 25.10.2023. 09:58

 „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Fil 1,21

Imati dušu

 

Znanstvenici su jednom davno mjerili ljude neposredno prije smrti, to jest vagali su ih na preciznoj vagi, a poslije, kad bi čovjek izdahnuo, opet su ga izvagali i zaključili tim pokusima da je mrtav čovjek nekoliko grama lakši nego dok je još bio živ, odnosno dok je još disao.

Ako je to bio zaista znanstveni pokus, moglo bi se reći da iz čovjeka izađu posljednje molekule kisika, daha koji inače prebiva neprekidno u čovjeku. Može se reći tako jer znamo da se ljudski dah poslije ljudske smrti vraća Onome tko je taj dah jednom, na početku čovjekova života, udahnuo u čovjeka. Ljudski dah se, dakle, u smrti vraća Bogu Ocu i Stvoritelju neba i zemlje.

No, mnogi vole reći da je taj pokus dokaz da je čovjekova duša besmrtna kao da taj dah predstavlja ljudsku dušu. No, duša vjerojatno nema svoju zemaljsku i vremenitu težinu. Duša je duh, nije materija koju bi se dalo izmjeriti našim zemaljskim i vremenitim instrumentima, ali se može reći za čovjeka da je više ili manje duševan, odnosno duhovan ili produhovljen.

I tako, umremo i ostavimo na zemlji svoju raspadljivost što izgleda zaista zemaljski; zrno pada na zemlju i umre da bi dalo ploda zemaljskoga. A gdje je zemaljsko, tu je i nebeski plod, duhovno i neraspadljivo.

Jer znamo da je tijelo od duše nemoguće odijeliti u životu.

I to je sve što znamo o smrti.

Ali znamo što se događa poslije.

To nam je pokazao Gospodin koji je definitivno umro na zemlji, razapet i izmučen, na svome križu u kojemu je ponio sve naše križeve i koji mu želimo ponijeti mi, zajedno s našim križevima. Poput Šimuna Cirenca koji se vraćao s polja u kojemu je radio, Šimun Cirenac je dobio zadatak od rimskih vojnika da pomogne Isusu nositi taj Njegov križ. To je Šimunu Cirencu došlo kao neki neplaćeni prekovremeni rad pa tako i mi možemo besplatno pomoći drugima nositi križ, a time pomažemo i Kristu, Gospodinu nositi Križ jedinstva i zajedništva jer smo u tom Križu mi, svi ljudi.

Isus je bio neopisivo izmučen i zaista mrtav u naručju svoje i naše bezgrešne Majke Marije kad su Ga skinuli s križa. Oko njih su naricale još neke žene, Marija Kleofina, Marija iz Magdale, pa apostol Ivan, rimski vojnici, svjetina velika.

Vjerni Nikodem i Josip iz Arimateje nosili su tijelo Isusovo do Groba gdje su ga pohranili, mrtvoga Gospodina umotana u tkanine, i žurno otišli nakon što su zatvorili grobni kamen da bi se vratili dan poslije Pashe, koja se imala slaviti sutradan, kako bi pomazali Isusovo tijelo.

Puno je različitih ljudi svjedočilo činjenici da je po našim ljudskim iskustvima i zemaljskim mjerilima Isus zaista mrtav, da je umro mučeničkom smrću, da je zaista onako mrtav kao što su mrtvi i ljudi na zemlji, mada mi kažemo da su rođeni za nebo na dan svoje smrti.

Na Grobu su još postavili rimske vojnike kao stražu da netko ne bi potajice došao i uzeo Gospodina pa pripovijedao da je Isus uskrsnuo kako je rekao.

Na taj način nestajemo iz vidokruga i mi, svi ljudi. Ne znamo gdje su oni koji su umrli, ali molimo za njih. Također zaključujemo da i oni mole za nas.

Znamo da ćemo na kraju svih vremena doći na Posljednji sud gdje možemo „doživjeti” da nas Onaj tko nas može baciti i u pakao, sudi po svome milosrđu i pusti nas k sebi, u svoj božanski život.

Apostoli bijahu prestrašeni i skloniše se u prostoriju Posljednje večere koju su blagovali s Gospodinom.

Isus je bio poslušan svome Ocu i živio je Očevu volju na zemlji.

Bio je siromah, bio je ponizan, ali klanjao se samo Ocu svome.

Nije se nikada osilio, ali je dopustio da mnogi shvate da je On onaj očekivani Mesija, Pomazanik i Kralj, da je Sin Boga i da je i sam Bog te da je u Duhu Svetom u trojstvenom božanskom životu s Ocem.

Tim je veći bio šok i iznenađenje apostola kad se Isus prepustio mukama i smrti.

No, nikada nije klonuo Duhom svojim.

Kad je u Dvoranu dan poslije naišla Marija iz Magdale i rekla apostolima da je vidjela Gospodina živa kod Groba i da joj je rekao neka ode javiti braći da je Isus na putu prema nebu, da je uskrsnuo i da treba uzaći Ocu nebeskome, apostoli su zaključili da je ta vijest nevjerojatna, ali su ipak, jer su znali u dubini duše što im je govorio Gospodin, otrčali Petar i Ivan do Groba koji bijaše prazan.

I povjerovali su da je Isus uskrsnuo od mrtvih taj treći dan nakon svoje smrti, ali i dalje bijahu prestrašeni i vjerojatno u još većem šoku koji je možda bio pomiješan s prvim i tihim naznakama radosti i određene vrste oduševljenja.

Tada je Isus, prošavši kroz zidove Dvorane, posjetio svoje apostole i blagovao s njima.

I pojavio se opet iduće nedjelje i blagovali su zajedno. Tako se Isus pokazao mnogima, svojim vjernicima.

Kako su bili vjernici, tako im je bilo lakše prepoznati Gospodina koji im se, kao i obično, javio i predstavio.

„Ne bojte se, ja sam”, rekao im je. I znali su što im je sve govorio za svojih posljednjih dana prije Muke, a i inače.

Svejedno, Uskrsnuće Isusovo ostalo je do danas tajna i vjersko otajstvo, sakrament Crkve Kristove. Jer Isus je vjerovao i bio poslušan Bogu Ocu i svatko, tko vjeruje u poniznosti, ima bezbroj podataka o činjenici da je Isus uskrsnuo zaista i da se ukazivao svojima te im još pripovijedao, da je uzašao na nebo k Ocu i da su poslali Duha Svetoga na Crkvu kad su vjernici bili okupljeni na zajedničko blagovanje i lomljenje kruha jer ih je Gospodin sam tako naučio.

„A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale (Iv 21,25).”

Kad je Duh Sveti sišao na vjernike i apostole, konačno je nestalo smetenosti i straha, učenicima je postalo sve bistro što im je Učitelj govorio i što je činio na zemlji.

Klasično učenje Katoličke Crkve, koja je najvjerniji tumač Svetoga pisma, uči nas da ima sedam velikih i rasprostranjenih darova Duha Svetoga. To su: mudrost, razum, savjet, jakost ili hrabrost, znanje, pobožnost i strah Božji. No tih darova ima još neizmjerno mnogo.

Najveći dar je vjera, nada, ljubav i pravednost jer izgleda da bez te vjerske pravednosti niti čovjek ne može uskrsnuti na blažen i vječan život. Također prolazi i kroz katarzu i Čistilište, ali može odlutati, završiti tamo gdje je plač i škrgut zubi.

„A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« (Mt 25,40).”

Volja je Boga da svi žive u dioništvu božanske naravi.

Volja je Boga da uskrisi ljude uz određene preduvjete koje mora imati, činiti i živjeti čovjek, a to su vjera i pravednost u vjeri.

Dakle, duša je zaista besmrtna što znači da živi, da je živa.

Nadajmo se da ne spava vječni san i da nije na mukama vječnim.

Imati dušu znači živjeti, živjeti za druge. 24.10.2023. 23:01

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).”

Da Krista steknem

„ Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim,  ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,7-11).”

Ovaj isječak iz Pavlove Poslanice Filipljanima prava je deklaracija za kršćane i katolike, odluka vjere koja se donosi iz dana u dan, iz sata u sat.

Jer tko je Kristov, taj je slobodan u Isusovom otkupljenju, a to je otkupljenje od grijeha što nam ga stekne Gospodin po svome križu; slobodan je u vjerskom stanju, stanju Milosti odozgor.

Kršćanin je postao dionikom božanske naravi, zajedno sa svojim vlastitim vjerskim udjelom, sa svojim vjerskim životom i Euharistijom, s dobrim i milosrdnim djelima koja svjedoče da je vjernik Isusov uvijek sposoban za svako odricanje samo radi svoga jedinoga Boga.

U Poslanici Rimljanima Pavao govori poganima kako će naći cilj svojih čežnji za nepoznatim Bogom, a korisno je reći i mnogim kršćanima, to jest katolicima. Pavao nam govori da nismo pod Zakonom, da smo slobodni od Zakona jer u ljubavi za Krista uvijek ne samo da ispunjavamo slovo i duh Zapovijedi Božjih, već dajemo od sebe sve, dajemo puno više jer smo u Milosti. Dakle, ne pod Zakonom, nego pod milošću Božjom.

Taj život u Milosti jest vrhunac za kojim teži vjernik i, kao katolik svete, apostolske, evanđeoske, univerzalne zajednice Crkve, postiže sve to, ali dobiva puno više svaki dan, svakoga sata.

Tako je vjernik svjestan da je u Milosti i stoga mu je njegov vjerski i sakramentalni život važniji od svega, i važno mu je da u toj Milosti ostane, da se ne posklizne i ne padne u profanost, u teže i lakše grijehe.

Također je svjestan, mnogi su svjesni koliko je taj život ponekad zahtjevan, da će Gospodin zatražiti račun onoga sudnjega dana jer kome je više povjerio, od njega će tražiti veću odgovornost, i više će se od takvoga vjernika iskati, imat će teži križ na sebi, ali i veću nagradu.

Božjom svjetlošću vjernik i molitelj vidi svjetlost, vidi dobro svuda i gotovo uvijek, tamo gdje su drugi slijepi, zavidni, defetisti koji se žale na svoj život i probleme. Vjerniku božanska milost u Duhu Svetom može rješavati probleme ako ih uopće vjernik uoči kao probleme u svojoj poniznosti i poslušnosti jer ne želi drugo nego Krista.

Velik je i slavan onaj tko se Boga boji i tko Boga svoga neprekidno slavi.

A Gospodin štiti svoga vjernika jednom zauvijek i milosrdan je iznad svakog očekivanja. 24.10.2023. 20:10

„Valjda grijeh neće vama gospodovati! Ta niste pod Zakonom, nego pod milošću (Rim 6,14)!”

 

Hvalospjev Judite

 

Bog, stvoritelj svijeta i zaštitnik svog naroda

Slavite Boga moga s bubnjevima, *
    Gospodinu pjevajte s cimbalima,
psalam i pohvalu pjevajte mu u čast, *
    veličajte i zazivajte Ime njegovo!
Jer je Gospod Bog što dokončava ratove, *
    Gospodin mu je ime.

Bogu svom pjevat ću pjesmu novu. †
    Velik si i slavan, Gospode! *
    U sili divan i nepobjediv!
Sva stvorenja tvoja tebi neka služe, *
    jer ti samo reče, i postadoše;
posla duh svoj, i on ih oblikova. *
    I glasu tvome nitko ne odolje.

Planine će se iz temelja s vodama potresti, *
    hridi će se pred tobom kao od voska istopiti,
ali prema onima koji te se boje, *
    ti ćeš i tada milostiv biti.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Jdt 16,2-3. 15-19

Isusov otajstveni dar

Isus Krist je sebe nazivao Sinom Čovječjim.

Znamo da je Isus Sin Boga Oca, da su u Duhu Svetome Presveto trojstvo, ali i da u svoje božanstvo Bog želi uzeti ljude.

Za Gospodina Boga to je posebna titula, zvati se Sinom Čovječjim. Jer biti vječni Bog pa se utjeloviti po Duhu Svetome u krilu Djevice Marije, koja bijaše Njegovo stvorenje, i postati čovjekom, doduše čistim i svetim i bez grijeha, bilo je i ostalo jedinstveno iskustvo. Propovijedati Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom, pozivati sve ljude na obraćenje, pokazati na svome iskustvu i svojim primjerom sve o čemu je govorio, zaista neponovljivo za ljude, ali i nepotrebno ponavljati tako nešto Gospodinu Bogu. Jedinstven događaj, ali također i spasonosan.

I tko bi nazvao sam sebe sinom čovjeka?

Ta, svi smo sinovi ljudski.

Ali Isus je učinio puno kako bismo Mu povjerovali da smo sinovi i kćeri Boga.

„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:
djeca se Božja zovemo, i jesmo (1 Iv 3,1a).”

„Bog objavljuje svoje ime

Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.« Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.« (Izl 3,13-15).”

Dakle, Bog je uvijek tu, prisutan uz nas, smrtnike koji danas jesmo, sutra tko zna.

Isus je htio od početka davati čitavoga sebe svome narodu, svim ljudima.

Također je govorio božanske stvari i zemaljske prispodobe.

Tumačio je na mnoge načine sve što ljudi moraju znati, obratiti se, vjerovati Kristu.

„Isus im nato reče:
»Kad uzdignete Sina Čovječjega,
tada ćete upoznati da Ja jesam
i da sâm od sebe ne činim ništa,
nego da onako zborim
kako me naučio Otac (Iv 8,28)”.

Isusovo predavanje sebe ljudima

- tjeskoba i smrtna duševna borba i tjelesna muka

„A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju (Lk 22,43-44).”

- bičevanje, udaranje tijela željeznim krajevima bičeva, premlaćivanje, veoma bolna tjelesna patnja

„Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne (Mt 27,26).”

- na glavi kruna od trnja i udaranje trskom po glavi, izrugivanje, ponižavanje i moralna patnja

„Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine (Mk 15,16-20).”

- nošenje teškoga križa, naporan tjelesni i duševni rad uz izranjeno tijelo i do krajnjih granica duševne izdržljivosti

„Križni put

Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.
Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?«
A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube (Lk 23, 26-32).”

„Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski.« A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti (Mk 15,24-32).”

„Dioba odjeće

(Mt 27, 35–36; Mk 15, 24–25; Lk 23, 34)
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor do dolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje,
za odjeću moju baciše kocku.
I vojnici učiniše tako (Iv 19,23-24).”

Razapinjanje Isusa je vjerojatno bilo neophodno da se slomi Duh Kristov i polome kosti, ali Zloduhu to nije nikako moglo proći. Isus ostaje duhovno sasvim bistar za čitavo vrijeme Muke, a i u Njegovim riječima se to potvrđuje.

Cjelovita muka i mučenje Isusa sažela se na one sate za kojih je visio razapet na križu. Kažemo da je umro od gušenja, ali Isus je dragovoljno predao život za otkupljenje ljudi od grijeha i ponovo ga uzeo.

„ Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga (Iv 10,17-18).”

„Isusova smrt

(Mt 27, 45–56; Lk 23, 44–49; Iv 19, 28–30)
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«
A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor do dolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15,33-39).”

„Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29)!”

Ilija i Ivan Krstitelj

„Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!  A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći.«
»Tko ima uši, neka čuje.« (Mt 11,11-15).”

Zašto govori Isus o Iliji ima više razloga. Ilija je prorok koji je uznesen na nebo pa je narod očekivao da će se pojaviti opet kao prorok.

Ali Isus proroka Iliju spominje u kontekstu s prorokom Ivanom Krstiteljem. Zajedničko im je to da koriste vodu koja se koristi prilikom krštenja u Crkvi i da spominju krštenje Duhom Svetim i ognjem.

O Krstitelju

„A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate –  onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio (Iv 1,24-28).”

„»Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« (Iv 1,31-34).”

„»Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Mt 3,11-12).”

O Iliji

„Ilija uze dvanaest kamenova prema broju plemena sinova Jakova, kome je Bog rekao: »Izrael će biti ime tvoje!« I sagradi od toga kamenja žrtvenik imenu Jahvinu i iskopa jarak oko žrtvenika, širok da bi se mogle posijati dvije mjere pšenice. Složi drva, rasiječe junca i stavi ga na drva. Tada reče: »Napunite vodom četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva!« Učiniše tako. Zapovjedi im: »Ponovite«, i oni ponoviše. Tada reče: »Učinite i treći put.« Oni tako i treći put. Voda je tekla oko žrtvenika i jarak se ispunio vodom. (1 Kr 18,31-35).”

„I oganj Jahvin pade i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši (1 Kr 18,38).”

Iz Evanđelja po Ivanu, glava 19, redak 28-37:

„Isusova smrt

(Mt 27, 45–54; Mk 15, 33–39; Lk 23, 44–48)
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.
Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
 

Probodeni bok

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.”Iv 19,28-37

Iz boka odmah poteče krv i voda jer Isus dolazi predati sebe za svoj narod, za svoju Crkvu koju je utemeljio kao sakramentalnu, a to su sakramenti Krštenja i Euharistije u smrti Kristovoj na križu.

Kada su mislili da Isus zove Iliju u pomoć, Isus je dozivao Oca nebeskoga citirajući Psalam 22, Patnje i nade pravednika, govoreći početni stih: „Bože moj, zašto si me ostavio”, misleći na nadu koja se javlja zabilježena na kraju toga psalma...

15 Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16 Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17 Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18 sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19 Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20 Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21 Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22 Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23 A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24 »Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25 Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26 Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27 Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

Psalam 22,15-27

Mnogi su bili svjedoci Isusove smrti na križu.

Pravednici su iz grobova ustajali, rimski vojnici su se nalazili također tamo, pa žene i muževi sljedbenici Isusovi, pa razni zeloti (revnitelji u političkom smislu), pa i farizeji i ucviljeni i ostali.

Svi smo svjedoci po evanđelistima Muke i smrti Isusa Krista. 24.10.2023. 05:46

„A ja kad budem uzdignut sa zemlje,
sve ću privući k sebi (Iv 12,32).