Slavni poziv

Sada čini mi se da sam ljubila Te prije

dok mi spoznaja još nije sjela

da me zove Onaj što me ni poznavao nije,

mada znao je za moja djela.

Onog slavnog trena kad sam čula poziv Tvoj

da na njega odgovorim iz sve snage,

već si pripravio moje srce za dom svoj,

već su čvrsto držale me Tvoje ruke blage.

I sad premalo je, Kriste, što od sebe dajem,

premalo za svu tu pažnju i Tvoj trud.

Ti već praštaš kada shvatim da se kajem,

kada dolazi sva Tvoja ljubav mi u grud.

Povremeno u meni bi gorjele te glavnje,

ali uzburkana duša nije razloga dokučila

dok mi nisi otkrio Ti riječi svoje slavne

kada o Tebi sam čula, kada vjeru sam naučila.

Ljubav Tvoja, Bože, u dušama nekim čeka

dok im riječi, djela sva na kušnje stavljaš

da bi gorjelo im srce čitavoga vijeka,

da im praštanjem i strpljivošću sve popravljaš.

23.10.2023. 07:30

 

Prosudba razuma

„A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla (Iv 3,19).”

Biti razuman i razborit znači uspješno povezati uzroke i posljedice.

U svojoj prevelikoj pravednosti naš Otac nebeski nam daje i razum, zdrav razum, i mudrost po vjeri u Krista.

Normalno je, razumno, ali i pravedno spoznati da čovjek stradava ako su mu djela zla, i namisli, i srce. Uzrok je grijeh, posljedica je smrt.

Također je pravedno opraštati grešniku kada god se iskreno pokaje, svjestan zla koje je počinio. Ali kada se grešnici ne znaju kajati, a svjesni su svoje zloće za koju se slobodno odlučuju, bez prisile čine zlodjela, tada bi bilo nepravedno oprostiti zločin i zaboraviti ga.

To je nepravedno prema žrtvama zločina, nepravedno je prema samom zločincu, a nepravedno je i to da zločinac i žrtva žive poslije svega u miru jer božanski mir niti u vjeri ne bi mogli postići – jer je osnovni preduvjet za zločinca da se kaje i obrati, tek tada mu se može praštati.

Inače ostaje među ljudima zla krv, zlo koje se napuhava i širi, koje će jednom puknuti kao mjehur od sapunice.

Pravedno je također da žrtve zločina prije uđu u raj i da jače svijetle, da su nekako više sveti nego neki drugi.

Sveto pismo samo sebe tumači, a Gospodin Isus nam na više mjesta govori o vječnoj kazni, kao i o vječnoj nagradi.

Da nema veze uzrok s posljedicom, ne bi, primjerice, sveti Pavao ovako govorio svojoj braći u Kristu:

„A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.

Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,18-20).”

Također možemo reći da je uzrok vjera koja se uračunava u pravednost, a posljedica je vjere vječni život u Bogu.

Razborito je također da je Bog istinit i dobar, ne zato što je pravedan i milosrdan, nego je pravednost i milosrđe moguće jer sam Bog JEST istina, pravednost i milosrđe te kada vjernik živi u Gospodinu, razumno je da mu se ta vjera poistovjećuje s pravednošću.

To ne znači da su svi vjernici pravednici, ima i licemjernih vjernika, ali ovdje se govori o istinskoj vjeri i povjerenju.

Drugačije čovjek ne može misliti i govoriti o Bogu jer On je jedan i sve drugo je bez Njega ništavilo, ništa. Tko ne vjeruje jedinome Gospodinu, ne može činiti pravedna djela, imati čisto srce jer se klanja svemu i svakome, i nije istinit. Ne može to ni biti bez Boga čije misli i puti su daleko od ljudskih grijeha pa Boga ne možemo bolje vidjeti nego u vjerskom iskustvu, u dijalogu s Njim, u molitvenom i sakramentalnom životu. I to ne zato što su sakramenti magični nego zato što je Bog tako uredio i pripremio za čovjeka, jer nam je Gospodin Isus tako rekao, rekao je da će tako biti i tako jest. Jer kad god je rekao, tako je bilo. A sve je tako jer jedini Bog tako želi.

Bilo bi nerazumno reći da Bog želi da žrtve pate, da ljudi umiru, o tome i tumači čitava Biblija. Kad bi to ljudi vjerovali, ne bi nikada bilo zločina i žrtava, ne bi bilo takvih smrti za koje znamo danas.

I to što je onaj Pali anđeo Zavidnik na djelu, jest upravo zato jer Gospodin Bog ne uništava, nego dopušta i strpljivo nagovara ljude da se obrate. Vrlo jednostavno. Veoma razumno.

Umro je u mukama na križu, a poslije je uskrsnuo. Što bi više bilo potrebno jednom homo sapiensu? Ta, što bi ljudi još htjeli?

Bog je dao svoga Sina da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje, već da ima život vječni.

Ne da spasi čovjeka kao neku marionetu jer je pravedno da je čovjek odlučan u slobodi izbora.

Jer kada čovjek ne bi sam o sebi odlučivao, ne bi bio čovjek, niti homo sapiens, čak niti životinja koja misli. Kamenje bi propovijedalo obraćenje i Radosnu vijest, a čovjek bi bio luda nerazumna. 22.10.2023. 22:40

„Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;

i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu (2 Kor 5,14-15).”

 

Stope tvoga Kralja

 

Srce smjelo kroči prašnjavim stazama,

s tobom hoda popločanim dvorovima velikana

i zaustavlja se često, zastaje oazama

ili stoluje ti tamo gdje se daruje i dijeli Mana.

Stope tvoje kao da ti nemaju ni malo mira,

a u tebi mir je, caruje u onoj pravednosti

gdje ti stoluje tvoj Kralj na čelu svaka pira

kojem predaješ ekstrakte svoje odanosti.

Nikom drugome ne predaješ toliku pažnju,

ali ipak sve su one duše tvoja draga djeca.

Njima nosiš, za njih imaš riječi i poruku snažnu

od koje se raduje im srce ili od ganuća jeca.

Gledaš duše kako traže, tražiš gdje su vjerne

da bi mogao im pružiti bar samo jedan znak.

Nalaziš ih u bojažljivosti ili ponizne i smjerne,

pališ svijeće da bi zahvatio svakoga od svjetlosti trak.

I Gospodin kazuje ti sve što moraš znati,

od napora tvojih svoju nagradu ti stvara,

pripravlja ti mjesto gdje će posinkom te zvati;

nudi i gorčinu, i blaženstvo zbog svetih ti dara.

21.10.2023. 15:46

Otac istinske vjere i duhovnosti

 

Abraham nije imao srce kameno, srce slijepo za milosrđe.

Naprotiv, mada bijaše živio u izobilju i bogatstvu, u plodnosti stočarstva i zemaljskih polja, on je svom svojom dušom i snagom tražio nešto što bi ispunilo njegovo srce, što bi ga zaista učinilo istinski sretnim i zadovoljnim.

To nešto očigledno nije bilo samo bogatstvo. Abraham u svome izobilju nije otvrdnuo.

Volio je Saru, i ona njega, imali su veliku obitelj, pleme, ali nisu imali svoje potomstvo koje su žarko željeli. To je bilo u prastara vremena. Nije bilo 'pro choice' ideologije, već je postojalo obilje života.

Bog ne dade Abrahamu ni sina, ni kćerku. No, Abraham nije zbog toga očajavao, mada bijaše s godinama sve više tužan i sve više se mirio s tom činjenicom da neće imati nasljednika. Volio je samo Saru i nije htio nikoga drugoga, niti jednu drugu ženu. Tako ostariše Abraham i Sara, ali im srca bijahu meka i milosrdna.

U plemenu se vjerovalo mnogim bogovima, ali niti jedan ih nije zaista usrećio. Poslije se vidi, Abraham je bio velikodušan, nije se srdio i nije jadikovao. Volio je svog nećaka Lota i njegovu obitelj.

Čovjek se osjeća kao mrtav kada mu vene nada koja, kažemo, umire posljednja. Ta, i Sara bijaše već starija nerotkinja.

Abrahamova čežnja za potomstvom je sigurno otvorila mnoga pitanja o drugim ljudskim težnjama, vjerojatno se Abraham pitao zašto ima sve, a ništa mu toliko ne znači koliko bi mu značilo da Sara i on postanu roditelji. Vjerojatno se pitao o nepoznanicama života, o smrti, o svim tim božanstvima.

Tako ljudsko srce postaje više otvoreno za tuđa srca. Čovjek upozna sebe, a na taj način upozna i druge ljude, zavoli ljude, razumije ih, naročito u nevoljama. Kao da se čovjeku nakon dugih godina posebno razvije istančan sluh u srcu.

I ako čovjek ne nađe odgovore na svoja velika životna pitanja, postaje osjetljiv, osjećajan i kao bolestan od čežnje.

Tada je Abraham konačno čuo i Božji glas, glas Boga nad bogovima, jednoga i pravoga Boga.

„Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u krajeve koje ću ti pokazati.
2 Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličati,
i sam ćeš biti blagoslov.
3 Blagoslivljat ću one koji te
blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati.« (Post 12, 1-3)”.

To je bilo prvi puta da se Gospodin objavio nekome radi utemeljenja i poziva samo izabranih u svoj narod. Prvi bijaše Abraham, otac naroda koji hoda u vjeri u jednoga i jedinoga Boga.

Tako je započela istinska vjerska povijest čovječanstva.

Abraham je hodao i živio s Gospodinom i nakon toga upoznavanja sklopi Bog savez s našim prvim vjernikom i ocem buduće kršćanske vjere.

„Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: »Ne boj se, Abrame,
ja sam ti zaštita;
a nagrada tvoja
bit će vrlo velika!«
2 Abram odgovori: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? 3 Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« 4 Ali mu Jahve opet uputi riječ: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« 5 Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« 6 Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. (Post 15,1-6)”.

Tada, po svojoj vjeri i po svome vjerskom sluhu, sluhu za Boga, i po svome gledanju, odnosno svome svjetonazoru Abraham bijaše dostojan Božjih obećanja, onih o potomstvu do kojega je Abrahamu bilo jako stalo. No, ipak je bila za takvu vjeru potrebna i hrabrost, to jest duhovna čistoća, čistoća života, čistoća srca.

Gospodin je ispunio svoja obećanja sve do sada, od Sare i Abrahama razvio je vjersko potomstvo koje je sam sebi namijenio i vjerski izabrani narod kojega je Bog sebi stekao.

Na taj način vjera u jednoga Boga opravdava čovjeka koji, mada grešnik, postaje po svojoj vjeri pravednik pred Gospodinom. U tom slučaju Bog postaje hridina i uzdanica svakom vjerniku, više nego bilo kome drugome i bolje od bilo kojega zakona, čak i Božjeg zakonskog okvira što ga je Bog sam svome narodu postavio.

„U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo (Rim 4,18)”.

Ogromno je potomstvo Abrahamovo, ne samo zbog te njegove početne vjere već zbog toga što Gospodin izvede svoj izabrani narod, a iz toga naroda izvede svoga jedinorođenoga Sina, Isusa Krista da ne pogibaju grešnici koji povjeruju u Njega nego da se po Kristu u Duhu Svetome spase i zadobiju vječan i blažen život u božanskom izobilju.

Svaki kršćanin i katolik zna da je Abraham otac i početnik naše vjere koja nas čini pravednicima i u kojoj možemo Krista moliti za čisto srce jer to je preduvjet i posljedica istinske duhovnosti i vjerskoga života. 21.10.2023. 02:49

„Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide (Heb 11,8)”.

Izgubljene riječi

 

Svi ratovi ova svijeta

nose svoju mladost

u dubine i provalije.

I za tiha ili mirna leta

gdje se hvali radost,

događa se što se ne smije.

Naš je zborio nam Stvoritelj

da je svima nama ista Žrtva,

Bog nam sve živote platio.

Sjećaj se da je Upravitelj,

da je bio kao zemlja mrtva,

da je za tu našu djecu patio.

Tamo gdje i teror vlada,

Bog te kuša, tmina provocira,

a ne čovjek, neba vrijedan.

Riječ je Boga naša nada,

obećanje koje duše dira,

Osvetnik je samo jedan.

Eh, da nisi bio tako dugo mlak,

ne bi bio potrebit sva spasa,

ne bi sada gledao što gledaš.

Da si studen kao zimski zrak,

ne bi narod ostao bez glasa

što mu pravi primjer ne daš.

I sad, kada vatre plamte,

ti još uvijek tu ne goriš

od te borbene ti snage.

Stope tvoje zlo ne pamte,

okolišaš umjesto da progovoriš

da sačuvaš duše drage.

Bog nam uskrsnuće sprema,

nekima se hoće smilovati,

zato nam je posudio Ime.

Ali mlaka što čistoće nema

brzo daleko će ispljunuti

da se pomiri sa svime.

Smiluj nam se, blagi Bože,

i nauči kako da te moli

svatko čije srce Tebe traži,

kako milosrđe biti može,

kako gori onaj tko Te voli,

kako pravda duše snaži.

20.10.2023. 16:38

Isusovi pravednici

Katolička Crkva je narod koji živi u vjeri i od vjere kršćanske i katoličke, Isusove, opće i univerzalne, apostolske i svete, jedne i evanđeoske. Po toj vjeri i u toj vjeri njezini pripadnici slave sakramente kojih ima sedam.

Katolička i kršćanska vjera, vjera u Gospodinu Isusu Kristu jest ona koja uči vjernika razboritosti i promišljanju, više šutnji i molitvi nego dugačkom pripovijedanju te takvom načinu života, prema tome i djelima koja se čine u dubokom uvjerenju u Boga i Sina Njegova u Duhu Svetom.

Vjera o kojoj se govori je živa vjera, ispunjena životnošću i životnom dubinom i razlozima, ona je život veći od života, to jest vjerski život koji nije kao zemaljski već je nešto dublje i više od toga, više život, više ljubav i nada.

Katolici vjeruju da su grešnici, ispovijedaju svoje grijehe Bogu koji im grijehe oprašta te ih na taj način opravdava po vjeri i vjerskom načinu života i po sakramentalnom životu. A tako opravdani od Boga, katolici uvijek počinju svoj novi život ispočetka u svakodnevnom obraćenju od grijeha i prema svome Bogu. Tako su i posvećeni za nebeski život i tako ih Isus vodi do uskrsnuća poslije smrti, i to do uskrsnuća na vječan život koji je blažen upravo zato što su pravednici koji su to postali zahvaljujući svome vjerskom životu, odnosno vjeri u Isusa Krista.

Zato sveti Pavao tumači u svojoj poslanici Rimljanima:

„Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu?

Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti — ali ne pred Bogom.

Ta što veli Pismo?

Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.

Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug.

Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost,

kao što i David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djelâ” Rim 4,1-6

Ovdje Pavao lijepo i sažeto tumači da dobra djela bez vjere u Isusa Krista ne mogu biti dovoljna za spas jer su vjera i sakramentalni život spasenje vjernika. Ne mora čovjek biti ništa posebno i ne mora učiniti ništa veliko da bi se spasio i dospio u slavu Boga. Kao vjernik, živi od toga da bude ponizan kako bi samo svoga Boga slavio jer kad slavi Gospodina, vjernik dobiva slavu na dar, i milosrđe, i pravednost.

Pitanje ostaje zašto Pavao veli da se plaća zemaljska računa kao dug. Bez obzira kako zaradio svoju zemaljsku plaću, ona vjernika ne može dovesti u nebo, u blažen život. Također, ako netko radi za plaću, on je i zaslužuje, ali ako radi zbog svoje vjere, plaća ga čeka obilna na nebesima. Tako za vjernika koji zaradi svoju plaću to nije vjerski dobitak pa stoga daje milostinju ako mu ostane, a ako nema dovoljno pa ipak daje milostinju, tada opet nije dužan Bogu nego ga čeka obilna nebeska plaća za čovječnost.

To milosrđe ne može se samo tako naučiti, ono se čini iz uvjerenja i s uvjerenjem da se čini božansko dobro jer Gospodin je učinio toliko dobroga vjerniku koliko mu vjernik ne može nikada uzvratiti, ali ga Bog posvećuje za nebeski život jer živi i radi po svojoj vjeri u Isusa Krista i, kao takav, pristupa sakramentu Euharistije i ostalim sakramentima.

To što se vjera uračunava u pravednost, ne znači da čovjek smije ljenčariti već to samo znači da se nikakvim dobrim djelima ne može kupiti vječni život.

Ako vjernik ima dvojbi u svom vjerskom životu, on to rješava molitvama i razgovorom s Gospodinom gdje mu Isus otkriva više nego što bi vjernik mogao sam dokučiti i spoznati, bez Božje pomoći u Duhu Svetomu. Tako se vjernik i za svoje licemjerje može ispovjediti u sakramentu Pomirenja ako sumnja da nije dovoljno dobar, čist ili iskren. 19.10.2023. 22:12

"Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju." Rim 4,8

 

Hosana

 

Volim taj trenutak

kada Te blagujem

jer to traje i postaje veće.

U srcu mi vrutak

što ga oplakujem

suzom radosti i sreće,

neopisivim ganućem

kao obilnom poplavom

koja bešumno i lako klizi

po mom duhu vrućem.

Oduševljena tom pojavom,

odmah gubim razlog brizi.

I ne mogu tada žuriti,

mada ovo vrijeme leti,

u svoje me jasle vraća,

a ne želim samo juriti.

I ništa mi ne prijeti,

to je tako slatka plaća

za to malo praštanja

i naklonosti drage.

Ljubim Tvoje težnje

protiv najvećih maštanja,

a te Tvoje oči blage

bude moje vječne čežnje.

Dušo Krista moga,

Ti mene posveti

svojom pažnjom.

Snagom Duha svoga

zlobu osujeti,

rastavi me s kaznom.

Tijelo Isusovo, spasi

u visinama i dolje,

svakog dana i minute.

Jakim zovom se oglasi

gdje mi slušno polje

da Ti čujem skute

pa da odanost obećam

i da kleknem

u tom času bajnom,

Križa da se sjećam

i da sve Ti reknem

u trenutku tajnom.

19.10.2023. 18:44