Dan i noć

 

Moji snovi nestali su kao tren,

nisu bili jaki, ali su mi korisni

sada kad ni noći nije mjesec njen,

kad su koraci nam svjetlilima ovisni.

Redovna sam noćima svih ljeta,

osvježavajući duh me budi sroku

jer sam danju kao neka ptica speta;

život nije podložan mi nekom roku.

Molitva me u nebesa nosi

i ne želim brzo silaziti;

ovdje nema traga blagoj rosi,

niti želje svijetu prilaziti.

Gore nađem te u svetome općinstvu

kao postojano svjetlo, iskru ili sjaj

jer sam oduševljena posinstvu,

mada rekli bismo da je tome kraj.

Ne vrijedi za nebo ono što je tu

gdje sad nema nade i vjetrovi ruše,

gdje se gubi pojam o dobru i zlu,

gdje su mnogi ostali bez duše.

Dugi dani, pakao razvlači

svoje užarene pipke

i moždane vriju, sa svih strana tlači

da bih uvidjela milosrđe ove noćne zipke.

Ne pitaj me za to moje ime,

stradava mi dobra volja.

Danju moram se prekrižiti sa svime,

noću odlazim u život, puno bolja.

23.07.2023. 04:21

Srce nebeskoga grada

 

Gradovi daleki,

možda poput Babilona,

naraštaji prijeki

kao djeca Krona

bez bitne razlike

od grada moga.

Iste su mi slike

kada gledam Boga.

Ali grad je Neba

puno više, sasvim moj,

taj nas treba

i naš nespokoj.

Noć je svima ista,

rado gledamo u Dan

kada pohodimo Krista

jer je prestao nam san,

a nabujala realnost,

kao kišna rijeka,

uskrsna je stvarnost

koja sve nas čeka.

Nikad ne bih vjerovala

da ćemo se sresti

da mi nije ljubav djelovala

što bih je na radost svesti.

Slavit ćemo jubileje,

pravde sve se nasititi,

usred slavne Galileje

čudima se nakititi.

Neki će se prepoznati

kao prijatelji davni

i po srcima će znati

da li Istini su ravni.

23.07.2023. 01:02

gordanatomljanovic: Krila povjerenja

gordanatomljanovic: Krila povjerenja: Željela sam tebe, sveti stvore, čuvala ti svoja polja, more sinje da upravljaš poput starih vitezova. Bog mi dao pustinje, visove i ...

Čovječnost

 

„Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati,
i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima.
Kad kažete: ‘Kako ćemo ga goniti?
Koji ćemo razlog protiv njega naći?’,
mača tad se bojte: grijehu mač je kazna.
Saznat ćete tada da imade suda! (Job 19,25-29).”

Bog nas naziva bogovima, svojom djecom, svojom slikom.

Ali želja je Njegova da budemo ljudi, da svaki pojedinac bude istinski čovjek, da bude zaista čovječan, to je izraz koji označava razboritost i mudrost, senzibilitet prema ugroženima i ostalim ljudima.

Puno je ljepše kad se čovjeku dogodi da mnoge ljude ljubi nego da ga zadesi križ Isusa Krista jer niti jedan čovjek sam ne može ponijeti na sebi čitavo čovječanstvo. Čovjek zapravo nikada ne želi biti bog kada shvati da u Bogu i Njegovom srcu postoje velike i nepodnošljive muke.

No, mnogi žele biti onakvi kakva je slika koju imaju o Bogu, žele moć, slavu i sjaj. Misle valjda da je Bogu lako gledati nevjeru i patnje grešnika, da Mu je lako suditi i presuditi ljudima. A Bog uopće ne donosi presude već ljudi koji su pokvarljivi, koji se odlučuju biti nečovječni, koji brinu samo o sebi pa iskorištavaju ostale, svakoga časa iznevjere ukazano im povjerenje Boga i ljudi. Na svoju štetu.

Ljudska duša sama sebi sudi.

Biti čovječan znači vidjeti duše oko sebe, vidjeti ih u svjetlu ljubavi Božje i snagom svoje vjere.

Mnogi već dobro vide druge duše, ali ih vjetrovi raznih ljudskih i društvenih utjecaja odnose u zablude. Zbog takvih ljudi Krist nam je navijestio svoju krvavu Radosnu vijest, da se svi spasimo.

Ali prema govoru u prispodobi o kukolju Isus vrlo jasno tumači da ima ljudi koji ostanu zli, štoviše, što je Bog više milosrdan prema njima, to su oni sve gori jer su u stvari sjeme koje je posijao sam Sotona. Ne, ne zna se tko je tko i tko je kakav, ne možemo svi vidjeti dobro srca i bubrege drugih ljudi kao što to može Gospodin Bog.

Zato zlo još postoji na svijetu, ali ono je kušnja iz koje čovjek izlazi opravdan, uskrsava na vječnu sreću. Tek na Posljednjem sudu odijelit će se loši plodovi zloga sjemenja kako bi oni dobri zasvijetlili svojim pravedničkim životom. 21.07.2023. 19:41

„Tada Isus otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.«

On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji.

Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga.

Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli.

Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta.

Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike

i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.

Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.«»Tko ima uši, neka čuje!« (Mt 13, 36-43).”

gordanatomljanovic: Plače crkva

gordanatomljanovic: Plače crkva:   Plače crkva, velebno je zdanje, jednostavno, lijepo u svom Bogu koji mu namijeni da tu časti Janje što je ovdje kao u svom logu. ...

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

 

Mislio je da ću reći "Zbogom"

našem prijateljstvu, našoj nadi

kojima sam opijena kao drogom.

Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,

da mi Te kroz dušu prostrijet'

istom nadom s onim žarom trajnim

kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,

u Tvom praštanju još tugom zanositi

svakom notom ove krasne sne

pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega

kao tihi lahor, kao tren,

kao pokraj lanjskog snijega,

kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu

jer ja drugo nemam, samo žuđ

da doživim srcem Ti mirinu

radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti

u toj lađi koja nema kraj,

da me mogneš dragim zakloniti

pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao

kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu

i moj život tad bi stao

na tom osunčanom i Nebeskom pragu.

‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Proskineza

 

Praštanje je Tvoje, Kriste

velika mi, jaka izjava

i riječ u grlu stoji.

Tvoje su mi ruke čiste

daleko od zaborava,

preda mnom su grijesi moji.

Ali pouka je vedra, jasna,

nikada je ne bih znala.

Sumnja grize kao crv,

a uz mene Duša časna

i bez daha sad sam stala,

moždanima navrla je krv.

Da me nije ljubav Tvoja ukorila,

zar bih mogla ikad zamisliti

da sam u Tebi se našla sva?

Ničime se nisam za Te izborila,

ni tu čežnju nikad neću namiriti,

a još nisam dovoljno povjerljiva.

Srce tuče, pritisak me vuče prema tlu,

poginjem se u svom zagubljenom duhu.

Još se smiluj, Ljubavi od pamtivijeka,

daruj meni sve za novu snagu tu

da prebivaju mi senzori u sluhu;

dah Tvoj tražim, jedno zrno ista lijeka.

I nauči mene nosit svoga dostojanstva

jer ja nisam sama, Ti u mome srcu biješ.

Praštaj, tolike su objede na meni.

Hvala Ti za kušnje ogromna tajanstva,

nitko drugi ne zna da nada mnom bdiješ,

da si Hrast u čijoj dišem sjeni.

21.07.2023. 12:01