Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

 

Mislio je da ću reći "Zbogom"

našem prijateljstvu, našoj nadi

kojima sam opijena kao drogom.

Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,

da mi Te kroz dušu prostrijet'

istom nadom s onim žarom trajnim

kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,

u Tvom praštanju još tugom zanositi

svakom notom ove krasne sne

pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega

kao tihi lahor, kao tren,

kao pokraj lanjskog snijega,

kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu

jer ja drugo nemam, samo žuđ

da doživim srcem Ti mirinu

radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti

u toj lađi koja nema kraj,

da me mogneš dragim zakloniti

pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao

kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu

i moj život tad bi stao

na tom osunčanom i Nebeskom pragu.

‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Proskineza

 

Praštanje je Tvoje, Kriste

velika mi, jaka izjava

i riječ u grlu stoji.

Tvoje su mi ruke čiste

daleko od zaborava,

preda mnom su grijesi moji.

Ali pouka je vedra, jasna,

nikada je ne bih znala.

Sumnja grize kao crv,

a uz mene Duša časna

i bez daha sad sam stala,

moždanima navrla je krv.

Da me nije ljubav Tvoja ukorila,

zar bih mogla ikad zamisliti

da sam u Tebi se našla sva?

Ničime se nisam za Te izborila,

ni tu čežnju nikad neću namiriti,

a još nisam dovoljno povjerljiva.

Srce tuče, pritisak me vuče prema tlu,

poginjem se u svom zagubljenom duhu.

Još se smiluj, Ljubavi od pamtivijeka,

daruj meni sve za novu snagu tu

da prebivaju mi senzori u sluhu;

dah Tvoj tražim, jedno zrno ista lijeka.

I nauči mene nosit svoga dostojanstva

jer ja nisam sama, Ti u mome srcu biješ.

Praštaj, tolike su objede na meni.

Hvala Ti za kušnje ogromna tajanstva,

nitko drugi ne zna da nada mnom bdiješ,

da si Hrast u čijoj dišem sjeni.

21.07.2023. 12:01

Zaručnica u krvi

 

1. KULTNA UPOTREBA KRVI

Savez između Jahve i Njegova naroda zapečaćen je krvnim obredom: polovica krvi od žrtava baca se na žrtvenik koji predstavlja Boga, a polovica na narod. Mojsije tumači taj obred: „Ovo je krv Saveza koji Jahve sada s vama uspostavlja...”. Time je uspostvaljena neraskidiva veza između Boga i Njegova naroda.

U žrtvama krv je također bitan element, a u pashalnom obredu janjeta poprima drugu vrijednost: njome se škropi nadvratnik i oba dovratnika kuće da se kuća sačuva od biča zatornog (Dufour, str. 465).

2. IZLAZAK

Riječ „eksodos” znači „put za izlaz”, a odatle „radnja izlaženja, polazak”. U Bibliji ona posebno označuje izlazak Hebreja iz Egipta ili se šire uzima kao oznaka za ono dugo četrdesetgodišnje putovanje što ih je iz Egipta kroz pustinju dovelo u Obećanu zemlju.

Taj je događaj za židovsku i kršćansku misao postao likom i jamstvom za sva izbavljenja što ih je Bog izveo na dobro svog naroda.

Prvi izlazak je značio pravo rađanje Božjeg naroda koje se dogodilo u krvi, to je čas kad je Bog rodio Izrael i kad je za nj, još više od Abrahama, postao Ocem koji je pun ljubavi i skrbi. Kao znak Božje ljubavi, izlazak je samim tim i zalog spasa: nakon što je jednom izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva, Bog će ga spasiti u vrijeme asirske ili babilonske pogibli (Dufour, str. 379).

3. PASHA

Pasha i izlazak, veliko proljeće Izraela jest ono u kojem ga Bog oslobađa iz egipatskog jarma nizom providonosnih zahvata kod kojih je najveličajniji zahvat u okviru desetog egipatskog zla: pomor egipatskih prvorođenaca. Pasha, blagovanje pečenog janjeta na brzinu, mazanje dovratnika janjećom krvi u noći zatornikova pohoda na prvorođence, poklapa se s izbavljenjem Izraelaca: ona postaje spomen-čin izlaska gdje je Bog poštedio svoj vjeran narod. Pasha jest prolazak Jahve koji je prošao iznad izraelskih domova dok je udario egipatske (Dufour, str. 829).

4. SUBOTA

„Trganje klasja u subotu

1U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti.

2Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.«

3On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci?

4Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?

5Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su?

6A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!

7I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive.

8Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« (Mt 12,1-8).”

Naziv subota u Svetom pismu označuje prekid rada iz religiozne pobude u vremena počinka, veselja i bogoštovnog sastanka. Subota je počinak sedmoga dana po uzoru na Boga koji je počivao sedmoga dana nakon šestodnevnog stvaranja svijeta.

Zakon je shvaćao subotnji počinak vrlo strogo: zabranjivao je ložiti vatru, kupiti drva, pripremati hranu. To su bili uvjeti za ostvarenje eshatoloških obećanja.

Isus izrijekom ne dokida zakona subote: na taj dan on posjećuje zbornicu i koristi tu prigodu da navješćuje evanđelje, ali okomljuje se na formalistički rigorizam farizejskih učitelja: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”(Mk 2,27). Dužnost ljubavi ima prednost pred materijalnim održavanjem počinka. Osim toga Isus pripisuje sebi vlast nad subotom: Sin Čovječji je gospodar subote (Dufour, str. 1287).

5. POST

Post se sastoji u lišavanju svake hrane i pića, ponekad i spolnog općenja, jedan ili više dana od jednog sunčeva zalaza do drugoga.

Smisao posta je u tome da su duši potrebni čini i stavovi tijela dok je post uvijek popraćen prošnjama i molitvama te služi kao izraz poniznosti pred Bogom: postiti znači isto što i poniziti svoju dušu.

Mada hranu čovjek obilježava kao Božji dar, kad se čovjek uzdržava od jela cijeli jedan dan, to je lišavanje religiozna gesta kojoj je potrebno ispravno shvatiti pobude.

Čovjek se obraća Gospodinu u stavu ovisnosti i posvemašnjeg prepuštanja: prije nego poduzme neku tešku zadaću ili pak zato da zamoli oprost zbog nekog prijestupa, da postigne neko ozdravljenje, da iskaže žalost kod ukopa, uslijed neke nesreće, radi otvaranja Božjem prosvjetljenju, radi milosti da se ispuni neko poslanje, kao priprava na susret s Bogom i slično (Dufour, str. 934).

6. ZARUČNIK

Mudrost koja je rođena od Boga i koja rado boravi među ljudima, nije samo duhovan dar; ona se javlja u tijelu: to je Krist, Mudrost Božja; i upravo u misteriju križa, ludosti Božjoj, On do kraja objavljuje Božju ljubav prema Njegovoj nevjernoj zaručnici, spasava i posvećuje suprugu kojoj je On glava.

Tako se otkriva misterij sjedinjenja koji u Starom zavjetu simboliziraju nazivi zaručnik i zaručnica. Važno je za čovjeka da ima zajedništvo u životu Trojstva, da se sjedini sa Sinom Božjim kako bi postao djetetom Oca nebeskoga: Zaručnik je Krist, i to raspeti Krist. Upravo je u Njegovoj krvi zapečaćen novi Savez i upravo zato Otkrivenje ne naziva više Jeruzalem Božjom zaručnicom, već Zaručnicom Raspetoga – Janjeta. (Otk 21,9).

Kristova Crkva je zaručnica novoga Saveza. Ona više nije Jeruzalem, sluškinja koja predstavlja narod staroga Saveza, već slobodna žena, Jeruzalem odozgo. Otkad je došao Zaručnik, za koga je svjedočio Preteča, Njegov prijatelj, čovječanstvo predstavlja dvije žene, znamenja dvaju duhovnih gradova: s jedne je strane „bludnica”, prauzor Babilona koji se klanja kumirima, a s druge je strane zaručnica Janjetova, prauzor ljubljenoga grada, svetog Jeruzalema koji silazi s neba, jer izvor njezine svetosti jest njezin Zaručnik.

To nisu samo svi izabranici već su i rođeni od iste majke Crkve; oni su posvećeni Kristovom milošću i postaju djevičanska bića, dostojna svoga zaručnika Krista, zauvijek sjedinjeni s Janjetom (Dufour, str. 1507).

7. GOZBA GOSPODINOVA

Posljednja je večera kao neka završna priprava na onu mesijansku gozbu na kojoj će se Isus opet naći sa svojima nakon skore kušnje. „Pashalnu večeru”, ali i „novo vino” što će ih s njima „kušati” u kraljevstvu Božjem On pripravlja na ovoj posljednjoj gozbi, dajući da kruh i vino budu znakom nove stvarnosti Njegova tijela i krvi.

Kad Isus kruhu i vinu daje nov smisao, On ih ne tumači, već ih pretvara. Ne razlaže, već odlučuje i naređuje.

„Ovo je moje tijelo”, „Ovo je moja krv”, to jest: odsad će biti. Glagolska spona „biti” - koje zasigurno nije bilo u aramejskom izvorniku – ne bi sama po sebi bila dovoljna da opravda taj realizam; ona može izražavati samo slikovito značenje: „žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli”. Neoslabljen smisao zahtijeva ovdje sama situacija. Isus ne iznosi prispodobu u kojoj bi konkretni predmeti potpomagali da se shvati neka apstraktna stvarnost; On predsjeda gozbi na kojoj obredni blagoslovi pridaju jestvinama vrijednost drugačijeg reda. A kod Isusa se ta vrijednost odlikuje nečuvenom širinom i realizmom koji joj dolaze od stvarnosti što se tu angažirala: otkupiteljska smrt koja kroz uskrsnuće uvire u eshatološki život (Dufour, str. 243). 21.07.2023. 08:57

„Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove.” Heb 12,22-24

Ljubav svijeta

 

Bog i Sin Čovječji, Isus Krist, drugačiji je od svega zamislivoga, a tako je intimno blizak sa svim ljudima koji su ikada postojali na ovom svijetu, koji i danas žive na Globusu i šire te sa svima koji će tek postojati u budućnosti.

Svetac je, Svetac koji ljubi ljude, ljubi svaku dušu pojedinačno.

Jer ne može, a da ne ljubi sve ljude kao što niti jedna ljudska osoba ne može, a da ne ljubi barem jednu osobu u svom jedinstvenom životu. Htjeli mi to priznati ili ne, osoba koju ljubimo također nekoga ljubi pokraj nas.

Ljubav nam daje volju za pozitivnost, želimo se takvi afirmirati, očitovati, izjasniti, potvrditi u svakom trenutku. Pozitivan biti je važna osobina onoga koji ljubi, takva osoba uglavnom teži za mirom i pravednošću od kojih je ljubav te dotične osobe puno veća, izobilnija.

Ako ljubiš nekoga, vidiš bolje i druge ljude, lakše ih razumiješ, razvijaš empatiju. Tako i ti, i osoba koju ljubiš imate krug ljudi oko sebe koje ljubite i razumijete, neke više, neke manje, drugačije.

Čak i one beznadežne osobe koje nikoga ne ljube svjesne su svoga života, sebe samih jer njih ljubi barem Svetac Božji ako nitko drugi. I takva osoba će odmah prepoznati drugu osobu koja joj prilazi s ljubavlju.

Ispada da svatko na svijetu nekoga ljubi, makar samoga sebe, a ni to ne čitava života.

Ispada da ona osoba koja ljubi želi drugoj osobi uvijek sve najbolje; u svakom slučaju ne želi, ne zaista, uništenje ili smrt osobe koju ljubi.

Ispada da nema niti jednog čovjeka u povijesti čovječanstva koji bi bio izvan čovječanstva jer smo svi našim ljubavima slabije ili jače povezani.

Svi smo, dakle, čovjek, Adam koji stoji u nekoj relaciji sa svojim Stvoriteljem.

Ako ništa drugo, Stvoritelj i Svetac je ljudski početak, početak čovječanstva. Samo Bog nema početka, ni kraja pa, prema tome, svi ljudi imaju definitivno i početak, i kraj. No, Svetac u svojoj ljubavi za ljude daje ljudima ono što si ti sami ljudi nikada neće moći priuštiti, a to je da, mada imaju početak, ne moraju nikada imati kraj. To je čudo neviđeno. Bogu je sve moguće, taj naš Svetac će od konačnoga načiniti nešto beskonačno, nešto što je nalik životu, postojanju i prisutnosti Boga, a da čovjek ipak ne mora postati bog, može zauvijek biti ono što u biti jest, čovjek. Vječan čovjek s početkom u Bogu.

Ljubav čovjekova potiče od Boga. Bog je Ljubav i svatko tko ljubi, u Bogu je, zajedno s osobom koja ljubi njega. Toga su svjesni mnogi, naročito oni koji imaju neka iskustva u traženju i nalaženju ljubavi.

Koliko samo ima usamljenih duša koje osjećaju i proživljavaju ljubav kao potrebu da pronađu nekoga nalik sebi u tom osjećaju i proživljavanju! Možda nisu svi svjesni, ali to je Svetac u njima.

Oni koji su svjesni ljubavi u sebi, u dijalogu su s Isusom Kristom, u njima prebiva Svetac, Riječ Božja. Budući da takav dijalog i takav suživot Boga i čovjeka obiluje božanskim neizmjerjem i beskonačnošću, čovjek doživljava čak i prisilnu potrebu priopćavanja svoje ljubavi drugim ljudima.

Jer ta ljubljena osoba, što je ljubi sam Stvoritelj u dijalogu, iznad svega prima puno više ljubavi nego što misli da joj je potrebno, više nego što može podnijeti ukoliko se ne prilagodi još obilnijem primanju, ukoliko se ne otvori preko svih granica, ukoliko se ne pusti razapeti Bogu.Ljubljena osoba olakšava si život kada daje ono što na taj način prima, kada ulazi u dijaloge sa svijetom, sa svim ljudima, s čitavim društvom, s prirodom i svemirom.

Podrazumijeva se da takav dijalog čovjeka s Bogom drastično mijenja svaku osobu koja se osposobljava primiti izobilje ljubavi od Boga. U prvom redu takav čovjek se vraća na svoje izvore, k sebi samome, vraća se Stvoritelju koji mu ukazuje na to da će biti beskonačan te tako čovjek kojega ljubi Svetac u dijalogu počinje zaista poštivati i voljeti sebe samoga, bez pretjeranih zahtjeva, a s puno dobre volje i altruizma i sa sve većom poniznošću. Jer čovjek tada postaje svjestan čovječanstva čiji je dio. Nije mu do slave jer nosi slavu Kristovu pa se utapa u moru ljudi gdje čini dobra djela dobre volje. 21.07.2023. 06:02

„Ako želite promijeniti svijet, idite doma i ljubite svoju obitelj”, Majka Tereza

VIDI JOŠ

gordanatomljanovic: Da se prigne svako koljeno

gordanatomljanovic: Da se prigne svako koljeno: 9 Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 10 da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebes...

gordanatomljanovic: Kristova sloboda savjesti

gordanatomljanovic: Kristova sloboda savjesti: Isuse, kada duša vidi koliko je malena pred Tobom, kako je neznatna sa svim dobrim namjerama svojim, ta njena malenost dolazi ...

gordanatomljanovic: Biblija, pismo ljubavi

gordanatomljanovic: Biblija, pismo ljubavi: 1. SVETO PISMO "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek ...