Struktura kršćanstva

Što zaista znači „biti kršćanin”?

Kazalo:

1. Pojedinac i cjelina;

2. Princip „biti za”;

3. Zakon neznatnosti i skrivenosti;

4. Zakon viška, obilja;

5. Definitivnost i nada;

6. Prvenstvo primalačkog stava u odnosu na pozitivne datosti kršćanstva;

7. Bit kršćanstva: vjera i ljubav.

1. POJEDINAC I CJELINA

„Doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima (2 Tim 4,3)”.

Bog nam se priopćava putem vanjskih uređaja: kroz Crkvu, sakramente, dogme, pa i putem naviještanja (kerigme).

No, je li Bog zaista tamo, u institucijama, događajima ili riječima? Vječni Bog dotiče se svakoga od nas iznutra. Bog se i neposredno brine za spas svakog pojedinca. Nije Mu potreban posrednik da uđe u dušu pojedinca jer je svakoj duši bliži nego što je ona sama sebi. Ništa ne može dublje i intimnije od Boga prodrijeti u čovjeka jer Bog dotiče stvorenje u njegovoj suštini.

No, polazište kršćanske vjere nije atomizirani pojedinac nego spoznaja da pojedinac u stvari niti ne postoji, štoviše, da je čovjek istovjetan samom sebi tek kad je uključen u cjelinu, to jest u čovječanstvo, u povijest, u kozmos jer to je čovjeku, kao „duhu u tijelu” svojstveno i bitno.

Tijelo nas dijeli, ono kao prostorni lik ne dopušta da jedan čovjek bude potpuno u drugom; tijelo predstavlja razdvojnu crtu koja znači odstojanje i granicu; tijelo nas udaljuje i zbog toga je ono princip razjedinjavanja.

No, u biti tjelovitosti nužno uključuje povijest i društvo.

Ljudi žive jedan od drugoga u svojoj povijesnosti, i u fizičkom značenju koje se proteže od podrijetla do mnogostrukih načina uzajamne brige za život.

Čovjek se, dakle, očituje kao biće koje može postojati samo tako što potječe od drugoga. 'Čovjek, kao biće koje trajno postoji u relaciji, ne postaje istovjetan sa samim sobom sam od sebe, ali ni bez samog sebe (Mohler)'. Također bi bilo besmisleno 'izvoditi spoznaju Boga i spoznaju svih ostalih inteligencija i neinteligencija iz samospoznaje, to jest samosvijesti, kao i svu ljubav 'iz ljubavi prema sebi (von Baader)'. Time je beskompromisno odbačeno Decartesovo misaono polazište, koji je zasnovavši filozofiju na samosvijesti (cogito, ergo sum: mislim, dakle jesam), bitno utjecao na sudbinu novovjekog duha sve do suvremenih oblika transcendentalne filozofija. Kao što ljubav prema sebi ne predstavlja praoblik ljubavi nego njezin izvedeni oblik i kao što je u suštinu ljubavi moguće zaći jedino tako da se ona shvati kao odnos, to jest kao nešto što potječe od drugoga, tako se i ljudsko spoznavanje ostvaruje jedino kao biti spoznat, kao bitak doveden do spoznaje, dakle kao nešto što je opet od drugoga.

Zbiljski se čovjeka ne može otkriti ako isključivo istražujem samoću njegova „ja”, njegove samospoznaje. Time isključujem ishodište koje uvjetuje mogućnost da čovjek nađe sam sebe, a time ga lišavam onoga što mu je najosobnije. Stoga je Baader svjesno i s pravom preinačio Decartesov „cogito, ergo sum” u „cogitor, ergo sum”: ne 'mislim, dakle jesam' nego 'netko o meni misli, zato jesam'. Čovjeka i njegovu spoznaju može se shvatiti jedino uz pretpostavku da je on već spoznat.

Biti čovjekom znači postojati s drugim, u svim vremenskim vidovima te u svakom čovjeku moraju biti nazočne i prošlost i budućnost čovječanstva.

Dodajmo da naš duhovni život prolazi kroz medij jezika, a jezik nije od danas. Jezik kroz povijest ulazi u nas, našu sadašnjost i kao njezina bitna komponenta. Također, čovjek je biće koje živi u budućnosti, u egzistencijalnim brigama za svoj bitak prerasta raspoloživi čas.

Crkva i kršćanstvo usmjereni su prema čovjeku koji je društveno biće te kao takav postoji samo u kolektivnim spletovima što potječu iz principa tjelesnosti. Crkva i kršćanstvo postoje radi povijesti, radi složenih kolektivnih zbivanja koja stvaraju ljudski lik. Oni služe povijesti kao povijesti, to im je smisao, da razbiju kolektivne okvire ili da ih promijene. Prema Poslanici Efežanima, Kristovo spasiteljsko djelo sastojalo se upravo u pobjedi nad moći i vlasti.

Prema Origenesu, kolektivne snage koje obuzimaju čovjeka, a te su snaga sredine i narodne predaje, to je ona anonimna snaga koja čovjeka guši i uništava. Kategorije poput iskonske krivnje, uskrsnuća tijela, suda svijeta itd mogu se shvatiti jedino odatle.

Sjedište iskonske krivnje može se potražiti upravo u toj kolektivnoj mreži. Posljednji sud odgovor je kolektivnim spletovima. Uskrsnućem se želi pokazati kako čovjekova neumrlost može biti zbiljska i shvatljiva jedino u zajedništvu ljudi, u čovjeku kao biću zajedništva. Pojam otkupljenja ima svoj smisao samo na ovoj razini.

Otkupljenje se ne odnosi na neki izolirani i zatvoreni udes pojedinca. To je na razini povijesnosti čovjeka. Kršćanstvo, s obzirom na svoje temeljno opredjeljenje, nije individualna nego društvena karizma.

Kršćanstvo se, u krajnjoj liniji, zasniva potpuno na jednom pojedincu, na čovjeku Isusu iz Nazareta kojega je razapela sredina, javno mnijenje i koji je na svom križu skršio ovu bezličnu snagu, snagu anonimiteta što čovjeka zarobljuje. Nasuprot toj snazi nalazi se ime ovog pojedinca – Isusa Krista koji poziva čovjeka da Ga slijedi, da i on uzme svoj križ i, pustivši se da bude razapet, nadvlada svijet i sudjeluje u obnovi povijesti.

Poziv kršćanstva radikalno je upućen pojedincu upravo zbog toga jer on hoće čitavu i cjelovitu povijest. Baš zato ono se u cijelosti i zasniva na pojedincu i Njegovoj jedincatosti (tj. na Isusu iz Nazareta) jer je On izvršio prodor iz ropstva snaga i vlasti.

Ili, drugim riječima: budući da je kršćanstvo usmjereno k cjelini i jer se može shvatiti isključivo na temelju zajednice i u odnosu na zajednicu, budući da ono nije spasenje za izolirana pojedinca (njega uzima u službu ZA cjelinu, odakle niti može, a niti smije pobjeći), upravo zato ono ima krajnje radikalnu spoznaju o principu izraženom riječju „pojedinac”. Nečuveni skandal je što se vjeruje da je pojedinac, Isus Krist, Spasitelj svijeta ovdje radi svoje nutarnje nužnosti. Pojedinac je spasenje cjeline, i cjelina prima svoje spasenje jedino od pojedinca koji uistinu JEST to spasenje i koji upravo time prestaje biti zatvoreni i izolirani pojedinac.

Mnogi drugih vjeroispovijesti ne mogu si priznati nekog drugog pojedinca koji bi u krajnjoj liniji bio neophodan za njegovo spasenje. Tim opredjeljenjem obezvrijeđena je cjelina, ali je u isti mah obezvrijeđen i pojedinac jer nedostaje egzistencijalni „ZA” kao kategorija.

2. PRINCIP „BITI ZA”

Riječju „za” izražen je bitni i temeljni zakon kršćanske egzistencije.

Kršćanska vjera obraća se sa zahtjevom pojedincu, ali ga želi za cjelinu, a ne za se. Zato se egzistencija Isusa Krista unutar glavnog kršćanskog sakramenta, koji je središte kršćanske službe Božje, tumači kao egzistencija „za mnoge” - „za vas”, kao otvorena egzistencija koja omogućuje i stvara međusobnu komunikaciju sviju preko komunikacije s Kristom To je razlog zbog kojeg se Kristova egzistencija dovršava i ispunjuje u Njegovoj otvorenosti na križu kao egzemplarna egzistencija. Zato On može reći: "Idem i vratit ću se k vama” (Iv 14,28). To znači: time što ja idem srušit će se okvir moje egzistencije koji me sada ograničava. Ovo što se zbiva zaista je moj povratak kojim ostvarujem svoju pravu bitnost.

A Njegova je bitnost u tome što sve privodi k jedinstvu svog novog bivstva. Krist nije granica nego jedinstvo.

Kršćansko postojanje prijelaz je od egoizma k altruizmu, od bivstva, isključivo orijentirana prema sebi i svojim interesima, u bivstvo zajedništva. Tako pojam 'odabranje, izabranje' označava preuzimanje zajedničkog zadatka.

Prema tome, temeljno kršćansko opredjeljenje očituje se u tome što čovjek, prihvaćajući stil kršćanske egzistencije, ne uzima više za središte svoj „ja” nego se priključuje egzistenciji Isusa Krista koja je okrenuta prema cjelini. Na to se odnose i riječi o nasljedovanju križa. One nisu privatna pobožnost nego su srodne misli da čovjek napušta samoga sebe, odričući se svoje odvojenosti i svoga privatnog mira, da bi mogao slijediti Raspetoga i biti drugima na raspolaganju.

Sjetimo se Izlaska gdje se slika i misao razvija počevši od Abrahama. Ova je misao glavna odrednica egzistencije Božjeg naroda kao i svih onih koji mu pripadaju, koji su pozvani na trajni egzodus, na neprekidno nadilaženje sebe samoga. Isto je u slici Pashe; tu kršćanska vjera ističe povezanost misterija križa i uskrsnuća sa starozavjetnom idejom izlaska.

Ono što ovdje navodimo kao temeljnu strukturu kršćanskog života predstavlja u stvari bitni biljeg same stvorenosti: „Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo; ako li umre, rodi velik rod” (Iv 12,24). Pravi život otvara se i rascvjetava tek nakon što čovjek na se preuzme ulogu pšeničnog zrna, nakon što bude žrtvovan, rastvoren i izgubljen sebi.

No, svako vlastito čovjekovo nadilaženje sebe samoga ne može nikada dostajati. Onaj tko samo želi dati, a nije spreman primiti, onaj tko je samo za druge, a ne priznaje da i on živi od neočekivanog i neiznuđenog „za”, neiznuđenog dara drugih ljudi, taj ne shvaća osnovne zakone čovještva te će neminovno uništiti pravi smisao onog „za” koji je sazdan na međusobnom darivanju i žrtvovanju. Svaki put kada čovjek prevlada i nadiđe samog sebe služeći drugom i žrtvujući se za nj potrebno je, želi li da njegova akcija bude uistinu plodna, da on i od drugih ljudi prima, da prima od onog Drugog koji je zaista drugi u odnosu na čitavo čovječanstvo, ali koji je i potpuno jedno s njim, a to je Bogočovjek Isus Krist.

3. ZAKON NEZNATNOSTI I SKRIVENOSTI (INKOGNITA)

„Za” je osnovni princip ljudskog bitka, sjedinjen s principom ljubavi te postaje najizvornije mjesto na kojem se pojavljuje božanska zbilja u svijetu.

Čovjek spoznaje da je Bog potpuno drugačiji, neraspoznatljiv.

No, ipak čovjek može Boga doticati i promatrati kao raspetog. Posljedica te činjenice da se Bog, koji je Prvi, Alfa svijeta, prikazuje kao Omega, posljednje slovo u abecedi stvorena svijeta, kao najneznatnije stvorenje u njemu.

Kada je Isus stvarno tako nastupio, tj. posve drugačiji, nevidljiv i nespoznatljiv obzirom na svoje božanstvo, onda to nije bio onaj oblik njegove različitosti i neobičnosti što smo ga mi predvidjeli i proračunali te Ga zato dosita i nismo prepoznali. Bog je STVARNO potpuno drugačiji.

Bez sumnje, Bog se najprije očituje kroz kozmičke snage. Logos svijeta, koji beskrajno nadilazi i obuhvaća naš um, upućuje na onoga kojeg je svijet ideja, na onoga pred kojim su narodi 'kao kap iz vedra', 'kao prah na tezulji' (Iz 40,15). Stvarno, kozmos ukazuje na svog Stvoritelja.

No, ovo je samo jedan način Božjeg izražavanja u svijetu. Drugi znak koji je izabrao, a koji Ga zapravo zastire, pokazuje istinskije u svojoj izvornosti da je to znak neznatnoga, onoga što je prema kozmičko – kvantitativnim mjerilima posve beznačajno i ništavno. Primjerice: zemlja – Izrael – Nazaret – križ – Crkva. Zemlja jest beznačajna stvar u kozmosu, a treba sačinjavati ishodište Božjeg djelovanja u kozmosu. Izrael ne predstavlja ništa u usporedbi s drugim snagama, a trebao bi biti ishodištem Božjega očitovanja u svijetu. Nazaret, isto tako, unutar Izraela, ne predstavlja ništa, a trebao bi biti mjesto na kojem se Bog definitivno pojavio. Konačno, i križ na kojem je oibješen jedan čovjek, jedna propala egzistencija, treba biti mjestom gdje Bog doslovce postaje opipljiv. Na kraju, Crkva, problematična povijesna tvorevina koja prisvaja pravo da bude trajno mjesto Božje objave, a zapravo postaje Božji inkognito. Tako stvar, u kozmičku i svjetovitu vidu neznatna, predstavlja istinski znak Boga.

Ono što je u kozmičkom vidu ništa, u stvari je sve i jedina vrijednost jer je egzistencijalni „za” jedini pravi božanski biljeg.

4. ZAKON VIŠKA, OBILJA

Napetost između milosti i etosa, između posvemašnjeg praštanja i krajnje obvezatnosti čovjeka, između činjenice da je čovjeku sve poklonjeno – jer on sam po sebi ne može ništa postići – i zahtjeva da se čovjek mora potpuno darovati: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). Unutarnja veza je višak i obilje, to jest. Milost i zahtjev. To omogućuje zajednički unutrašnji kontinuitet.

Iz Govora na gori, u Mt 5,20, zaključujemo kako nema te pravednosti koja bi dostajala te ispunjavala zahtjev potpune pravednosti. Ljudi pate od trajnog nesavršenstva. „Ne ubij. Ne čini preljuba. Ne krši prisege” - u prvi mah kao da i nije teško da se čovjek osjeti pravednim. No, čovjek ipak sve to čini kada se ljuti, kada mrzi, kada ne prašta, kada je zavidan i kada daje maha požudi. Ta prividna pravednost je isprepletena s nepravdom svijeta. Također postaje jasno iz Govora na gori kako ljude nije moguće grupirati metodom crno – bijele tehnike već se svi pretapaju u sivilo općeg sumračja.

Tako tu nema govora o višku pravednosti.

Nitko po tome ne može ući u nebesko kraljevstvo, stupiti na područje zbiljske i potpune pravednosti. To je utopija sve dok isključivo ovisi o dobroj volji ljudi.

Tragedija je čovječanstva što nema ono malo dobre volje.

Granica ljudske pravednosti, ljudskih mogućnosti uopće, za snagu čovjeka je znak da je čovjek usmjeren na poklonjenu ljubav koja mu se nudi bez računa te ga tako čini sposobnim da ljubi. Na taj način čovjekova „pravednost”, koja dopušta darivanje njega samoga, postaje zakonom Božje pravednosti. Isus Krist je višak i preobilje te pravednosti. U Njemu je zaista, bez ikakve vlastite računice, prekipjela Božja pravednost, daleko nadmašujući ono neophodno; On je utjelovljena upornost neizmjerna viška Božje ljubavi kojom Bog predusreće i poništava ljudske promašaje.

Usprkos svemu ipak vrijedi imperativ kojim smo pozvani na višak, i onaj koji želi izračunati gdje završava dužnost i gdje se može domoći viška zasluga, taj je farizej, a ne kršćanin. Biti kršćaninom znači biti čovjek koji koji je svjestan da u svakom trenutku živi od milosti Božje i da se sva njegova pravednost sastoji od toga da i on bude milostiv ili kao prosjak koji je zahvalan za ono što je primio pa to velikodušno dijeli dalje.

Ljudska pravednost može se obistiniti samo ako odustanemo od vlastita zahtjeva i samo ako budemo velikodušni prema čovjeku i Bogu. To je pravednost na koju treba misliti kada molimo „oprosti kao što smo i mi oprostili”. Ova molba očituje se kao jedini pravi model kršćansko – ljudske pravednosti. Ona se sastoji u praštanju jer sam i sam primio oproštenje i živim od toga oproštenja.

Čudo umnoženja kruha (Mk 8,8): spominje se „višak” od sedam košara. Srž ovog izvještaja je upućivanje na ideju i zbilju suvišnoga i na postojanje mogućnosti da se učini i nešto više od onoga što je samo potrebno.

Pretvorba vode u vino na gozbi u Kani (Iv 2,1-11): tu nema riječi „višak”, ali je zato to prisutniji njezin smisao. Vino, na čudesan način nastalo od vode, predstavlja neobičnu količinu od 480-700 litara! Prema nakani evanđelista, oba izvještaja imaju u vidu središnju stvar kršćanskog kulta, Euharistiju. Prikazuju se kao božanski višak koji beskrajno nadmašuje sve ljudske potrebe baš kao i sve pravedne zahtjeve.

One upućuju na samog Krista koji je očevidni dokaz Božje rasipnosti. Ovi principi navode na strukturalni zakon prirode u kojoj život rasipa milijune klica da bi spasio jedno živo biće.

Priroda rasipa čitav jedan svijet da bi duhu, to jest čovjeku, pripravila mjesto.

Obilje i višak biljeg je i trag Božji u prirodi koju je On stvorio.

Na obilju se zasniva povijest spasenja. Bog je neshvatljivom rasipnošću potrošio jedan čitav svijet i sebe samoga da bi priveo spasenju zrnce prašine, čovjeka.

Ludost ljubavi može razumjeti jedino onaj koji ljubi. Njezin je zakon rasipnost, a pravo spokojstvo preobilje. Ukoliko je istina da se priroda hrani i živi od preobilja, ako je istina da je čovjek biće kojem je suvišnost života potreba, kako se onda možemo čuditi što je i objava suvišnost, i upravo zbog toga životna potreba, nešto božansko, ljubav u kojoj se ispunjuje smisao svijeta?

5. DEFINITIVNOST I NADA

Kršćanska vjera uči da je u Kristu obistinjeno spasenje ljudi, da je u Njemu neopozivo započela prava čovjekova budućnost koja je na taj način i prošlost i dio naše sadašnjosti. Ova izjava u sebi uključuje princip definitivnosti koji je od najvećeg značaja za kršćansku egzistenciju, odnosno za egzistencijalno opredjeljenje kršćanina.

S Kristom je završena Božja objava ljudima.

Razgovor Boga s čovjekom i Božja briga za svijet dosegli su svoj cilj u čovjeku Isusu, koji je Bog. Bogu je stalo do toga da riječju izrekne samoga sebe. Nakana razgovora je ispunjena kada se kroz riječ očituje ljubav i kad se u njoj susretnu dvije osobe. Smisao razgovora se nalazi u samim partnerima. Razgovor znači sjedinjenje. Tako je u Isusu Bog definitivno izrekao samoga sebe. Isus JEST Božja riječ i Bog. Riječima Karla Rahnera: „ Ništa se više novo ne kaže jer je sve rečeno i dano u Sinu ljubavi u kojem su Bog i svijet postali jedno.

Također je činjenica da je u Kristu postignut cilj objave i cilj svijeta, u kojem se dotiču božanstvo i čovještvo, i taj cilj predstavlja otvoren prostor.

Sjedinjenje koje se zbilo u jednoj prostorno – vremenskoj točki, u Isus iz Nazareta, mora obuhvatiti čitav svijet, čitavog „Adama”, čovječanstvo, i pretvoriti ga u „Kristovo tijelo”. Ono što se zbilo u Isusu Kristu početak je i kraj dok se ne postigne ova cjelokupnost. Svijet ionako ne može dospjeti dalje i postići nešto više nego što je Krist jer Bog je nešto najdalje i najviše; svaki napredak koji Ga prividno nadmašuje, pad je u prazno. Svijet Ga ne može nadmašiti i stoga je Krist kraj; svijet mora ući u Nj – zato je On stvarni početak.

Bog se već definitivno opredijelio za čovjeka.

U povijesti postoji nešto definitivno i to ne isključuje budućnost nego je otvara i omogućuje. To definitivno mora postojati i u životu čovjeka. Pouzdanje da definitivno već postoji, te da se baš u tome čovjeku nudi otvorena budućnost, karakteristično je za opći kršćanski stav prema stvarnosti. Za kršćanina ne vrijedi aktualizam već je on uvjeren da povijest korača naprijed. Napredak iziskuje definitivnost pravca i to je upravo razlika prema aktualističkom kruženju kojem nema kraja. Vjera je svjesna svoje otvorenosti prema budućnosti.

Vjera čovjeku predstavlja definitivan zahtjev. Ona ima razna razdoblja i stupnjeve i na taj način predstavlja trajni temelj ljudskog bitka koji je samo jedan.

To je i razlog da je vjera kadra dati i definitivne izjave (DOGMA i SIMBOL) kojima artikulira svoju unutrašnju definitivnost. Čovjek mora uvijek iznova učiti da razumije vjeru.

Bog je kroz Krista sklopio brak s čovječanstvom. Bračna zajednica stoji i pada s ovom vjerom. Izvan vjere brak postaje toliko nemoguć koliko je i neophodan tamo gdje vjere ima.

6. PRVENSTVO PRIMALAČKOG STAVA U ODNOSU NA POZITIVNE DATOSTI KRŠĆANSTVA

Čovjek se otkupljuje križem; Raspeti, koji je savršena otvorenost, pravo je čovjekovo otkupljenje. U ovoj postavki, u njezinoj strukturi izraženo je prvenstvo primalačkog stava u odnosu na činjenje i vlastiti uspjeh. U tome je možda i najveća razlika između kršćanskog principa nade i marksističke preinake ovog principa. Marksistički princip počiva na ideji pasiviteta utoliko što je proletarijat koji trpi i strada otkupitelj svijeta. No, trpljenje proletarijata koji putuje u besklasno društvo, mora poprimiti stvaran oblik u aktivnoj klasnoj borbi i jedino tako može doći do oduzimanja vlasti vladajućoj klasi i jedino se tako može postići jednakost svih ljudi. Ako je Kristov križ trpljenje „za”, patnja proletarijata je borba „protiv”. Ako je križ bitno djelo pojedinca za cjelinu, patnja proletarijata bitna je stvar partijski organizirane mase za nju samu. Tako ovi putovi idu suprotnim pravcima.

Za kršćansku vjeru vrijedi sljedeće: čovjek ne dolazi samom sebi onim što čini nego po onome što prima. On mora čekati poklon ljubavi, a ljubav nije moguće primiti nego samo kao poklon. Ljubav nije moguće „činiti” bez drugoga; čovjek mora čekati ljubav: ona je dar. Čovjek ne može na drugi način postati potpunim čovjekom nego tako da biva voljen i da se dade voljeti. Činjenica je da ljubav predstavlja najvišu mogućnost i najdublju čovjekovu nužnost koja znači najveću slobodu i nešto što se ne može iznuditi. A sve ovo znači da čovjek, s obzirom na svoj spas i sreću, ovisi o primanju. Ako to čovjek odbija, uništava sam sebe.

Djelatnost koja apsolutizira samu sebe i koja čovještvo želi ostvariti isključivo vlastitim snagama u suprotnosti je sa samim ljudskim bićem. Luis Evely je ovu spoznaju veličanstveno formulirao: „Čitava je povijest svijeta u bludnji zbog krive predodžbe koju je Adam imao o Bogu. Htio je biti poput Boga. Nadam se da u tome nikada niste gledali Adamov grijeh... nije li ga sam Bog na to naveo? Ali Adam je imao krivu predodžbu o UZORU. Mislio je da je Bog neovisno i autonomno biće, dostatno samo sebi. Da bi Mu postao nalik, pobunio se i postao neposlušan. No, kad se Bog objavio, kada je htio pokazati tko je, onda se pokazao kao ljubav, nježnost i izljev sebe sama, beskrajno zavoljevši ljude. Naklonost, ovisnost. Bog se pokazao poslušnim, poslušnim do križa. Vjerujući da će postati poput Boga, Adam se potpuno udaljio od Njega. Povukao se u samoću ne shvativši da je Bog ipak zajedništvo.”

Sve ovo predstavlja relativizaciju djela i činjenja. U tom svjetlu valja razumjeti i borbu svetog Pavla protiv „opravdanja iz djela”. Moramo dodati da se ljudski rad oslobađa upravo time što ga shvaćamo kao predzadnju veličinu.

Ljudska djelatnost moguća je jedino u mirnoći, opuštenosti i slobodi.

Naglašavajući prvenstvo primalačkog stava, ne želimo čovjeka potisnuti u pasivnost. To prvenstvo ne znači da čovjek može skrstiti ruke, kako nam to zamjera marksizam. Naprotiv, tek nam ovaj stav omogućuje da, u duhu odgovornosti ali opušteno, vedro i slobodno obavljamo poslove ovoga svijeta i da ih stavimo u službu ljubavi koja oslobađa.

Prvenstvo primalačkog stava uključuje pozitivne datosti kršćanstva i otkriva njihovu unutrašnju nužnost. Čovjek svoju najveću vrijednost ne može ostvariti vlastitim snagama; ona mu mora biti u slobodi poklonjena. Naš odnos prema Bogu ne može se zasnivati prema našem vlastitom projektu, na spekulativnoj spoznaji, nego on predstavlja pozitivnu datost onoga što nam stoji nasuprot, što nam dolazi kao nešto pozitivno, kao nešto što možemo primiti.

Ono što je slučajno i izvanjsko, za čovjeka je nužno; unutrašnja vrijednost toga postaje nam dostupnom tek kada nam ono dođe izvana.

Unutrašnja nužnost prividne povijesne slučajnosti kršćanske zbilje i neminovnost njezina pozitiviteta; slučajna činjenična istina ili nužna razumska istina.

Božji inkognito u ljudskom, povijesnom liku je „neminovan” - neophodan u smislu nužnosti slobode ljudske.

7. SAŽETAK: „BIT KRŠĆANSTVA”

Šest principa predstavljaju unutrašnju strukturu kršćanske egzistencije i formulu za suštinu kršćanske zbilje, to jest ovi principi u skraćenom obliku sačinjavaju „bit kršćanstva”.

Time je protumačen i smisao apsolutnosti kršćanstva. Ono što se pod time misli, dolazi na vidjelo u principima „pojedinac”, „za”, „definitivnost” i „pozitivitet”. U ovim temeljnim iskazima očituje se osobitost zahtjeva koji si kršćanska vjera postavlja i mora postaviti u odnosu na povijest religija, želi li ostati vjerna samoj sebi.

U spomenutih šest principa na neki smo se način upoznali s elementarnim česticama kršćanske zbilje iza koje se krije jedno jedincato i jednostavno jezgro te zbilje: poslije svega što je rečeno, bez opasnosti da izreknemo sentimentalnu frazu, možemo kazati da se ovih šest principa svode na jedan princip ljubavi.

Pravi kršćanin nije konfesionalni stranački drug nego onaj koji je kroz svoje kršćanstvo postao zaista čovječnim.

Pravi kršćanin nije onaj koji se ropski pridržava nekakva sistema normi a isključivo mu je stalo do sebe samoga nego onaj koji se toga oslobodio u korist jednostavne ljudske dobrote.

Ako je ljubav doista autentična, onda ona uključuje i vjeru. Samo tako princip ljubavi može biti potpun.

Gdje nema vjere, ljubav postaje proizvoljnim činjenjem.

A vidjeli smo kako je vjera izraz neminovna primalaštva čovjeka i izraz nedovoljnosti njegovih napora. Ljubav bi, inače, time što bi se pretvorila u samodopadnu pravednost, poništila sama sebe.

Dakle, vjera i ljubav međusobno se uvjetuju i traže.

Unutar principa ljubavi prisutan je i princip nade koja traži cjelinu nadilazeći pojedinačni trenutak.

Na kraju nas naše razmišljanje, samo po sebi, navodi na riječi kojima je Pavao označio temeljne stupove kršćanske zbilje: „Sada ostaje vjera, nada i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav” (1 Kor 13,13).

Tako je nekada govorio sadašnji papa Emeritus, Benedikt XVI u svojim predavanjima. „Uvod u kršćanstvo”, str. 218 do 245., Joseph Ratzinger, predavanja o apostolskom vjerovanju, KS Zagreb 1993. godine. 05.11.2020. 20:24

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!”

Mt 7,7