Puče moj koji voliš često
prebivati u predrasudi,
podno tebe munje blješću.
Reci gdje je tvoje mjesto
da te porodim iz grudi
daleko od ruku koje plješću.
Nevina si kao nitko nikada,
ali velika za tebe sad je jagma,
prilagođavaju tebe svijetu.
Domovino gorka, kućo slada;
svakoga sad zahvaća ti magma,
ali misle slaba si u letu.
Svak u tebi sasvim svoj,
to su čuda neviđena,
i erupcije ti neprekidne.
Drugo ne znaš nego boj
kao da si nerođena,
dok oluje su ti nepredvidne.
Gubiš svoja silna blaga,
sreću tražiš kao da si skitnica,
neću ugledati tvoje vrijeme,
snažna Duha, trnovita praga.
Sama sebi još si upitnica,
ali dobro čuvaj svoje sjeme.
Tako mlada, tako drevna
ne poznaš ni svoje snove
kojima se drugi bave.
Plamti tiho i ostani revna
za sve tvoje dane nove,
da poništiš nametnute zaborave.
U tvom srcu leži spas
i u tome ti si Boga plam
koji straža je vulkanima
što na ruke sviju nas
baca dare, grije kam
u svim budućim ti danima.
Prisjeti se svog rođenja,
kako prihvatila ti si objeručke
Krista, Kraljevinu, sveto tlo.
Kako predala si zavjet obraćenja
kad su napadali na te mučke,
kako Bog je tebi pobijedio zlo.
Prisjeti se historijskih fakta,
uvijek nosiš osobinu istu,
čitav globus tebe nosi,
ali nitko nema toga akta
gdje se biljeg daje Kristu
koji zlo pokosi, tebe Duhom rosi
kojim stoluješ u nebeskom gradu
da se sva okreneš k svome srcu,
da se vjeri svojoj uvijek vratiš.
Njeguj ljubav, iskrenost i nadu
kao što u svome svakom grču
uskrsavaš kada god prepatiš.
21.06.2023. 23:21