Ti, veliki Grade
moje obitelji,
svatko ti krade
i plaču ti žitelji.
Te slatke metropole
neću li naći
gdje ljudi svi mole
i grijehe bi smaći?
Oluje ti navrle,
nagla stihija,
dvojbe ti namrle
jer to ti je misija.
Razne nestašice,
lijekovi krivi,
električne žice
i kablovi sivi.
I nećeš se dati,
al' te ne pušta
taj što bi znati
za sjećanja pusta
od kojih ti teče,
u venama vrije
krv što ti reče
da bura brije
iznad tih krovova,
antena, terasa.
Iz takvih je rovova
teško do spasa.
Nisu za slabe
takvi testovi,
kušnje Barabe
i loši snovi.
Po nama prebireš
dvorištima, parkovima,
za sebe izabireš
tko snagu ti prima.
I tko sam ja u svome ruhu
da molim za svoje stvari?
Hrana je moja u tvome duhu
gdje volja se tvoja uvijek ostvari.
08.06.2023. 22:58