Nema Riječi o kojoj sad visim,
nema Smisla, niti staze koja vodi
bilo kamo, prema predjelima tišim,
ili da bar morem ova lađa brodi.
Sada pobjeći ću Kristu svome,
svojoj Majci što me lako tješi
i bez sličice na brodu tome,
da mi sada te probleme riješi.
Moje strofe banalne su sve to više
što se manje u Bogu odmaram
od svih jada, boli, sunčanice, kiše,
jer mi vile ne daju da stvaram,
ne daju mi od ta dostojanstva
što ga samotnosti spremam,
čekajući zajedništva i poznanstva
što ih u životu puno nemam.
Žele da se predam, da popustim;
one lude su i bezumnice smiješne
jer ih nikada ne vodim oblacima gustim
gdje bi sakrile si halje, tako grešne.
Ja se Tebi, Kriste, divim, hvalim Ti na svemu,
i za ove vilenjake što mi kušaju svu snagu.
Ne znaju o nama mnoge činjenice, a i čemu
kad je volja Boga Oca Tebi slati dušu dragu?
U Tebe se, Gospodine, uzdam jer to znam,
jer me uvijek podučavaš baš u tome,
jer Ti žeđaš onoga što radije je sam
nego da se petlja srcem svojim blatu zlome.
28.04.2023. 22:11