Radost i nada

 

"Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” Mt 10,38-39

24. Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su, naime, stvoreni na sliku Boga, koji je „izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj (Dj 17,26)”, te su svi pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu samomu.

Zbog toga je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu prva i najveća zapovijed. A Sveto nas pismo uči, da je ljubav prema Bogu neodjeljiva od ljubavi prema bližnjemu:

„... i ako ima koja druga zapovijed, sadržana je u ovoj riječi: 'Ljubi bližnjega kao samoga sebe!'... Ljubav je ispunjeni Zakon” (Rim 13,9-10; 1 Iv 4,20).

To je pak od veoma velike važnosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o drugima, i za svijet, koji se danomice sve više ujedinjuje. To više, Gospodin Isus, kad moli Oca „da svi budu jedno ... kao što smo i mi jedno (Iv 17,21-22)”, otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe. (Dok.2.vatikanski sabor, GAUDIUM ET SPES, 24: 'Komunitarni karakter čovjekova poziva u Božjem planu'.)

25. ....

Društveni život nije čovjeku nešto pridodato. Zato on, u povezanosti s drugima, uzajamnim uslugama i dijalogom s braćom razvija sve svoje sposobnosti i može odgovoriti svome pozivu.

.....

No, ako se ljudska osoba obilno okorišćuje društvenim životom da bi ispunila svoj poziv, pa i vjerski, ipak se ne može zanijekati da se ljudi, zbog društvenih prilika u kojima žive i u koje su od djetinjstva uronjeni, često odvraćaju od dobra i potiču na zlo. Sigurno je da neredi, koji su tako česti u društvenom životu, djelomično dolaze od napetosti koje nastaju zbog ekonomskih, političkih i društvenih struktura. No dublji njihovi korijeni jesu ljudska sebičnost i oholost, koje kvare također i društvenu sredinu. Tamo gdje je sama stvarnost iskrivljena posljedicama grijeha, čovjek, od rođenja sklon na zlo, nalazi opet nove poticaje na grijeh; i on ih, bez velikih napora i milosti, ne može nadvladati. (GS 25, 'Uzajamna ovisnost čovjekove osobe i ljudskog društva.)

32. Kao što je Bog stvorio ljude ne da žive pojedinačno nego da formiraju društvene zajednice, tako se njemu također 'svidjelo... da posveti i spasi ljude ne izolirano, neovisno od svake veze među njima, nego da učini od njih jedan narod, koji će ga priznavati u istini i sveto mu služiti'. Izl

Već od početka povijesti spasenja Bog je izabirao ljude ne samo kao pojedince nego kao članove određene zajednice. Bog je te izabrane, objavljujući svoju zamisao, nazvao „svojim narodom” (Izl 3,7-12) s kojim je, povrh toga sklopio i savez na Sinaju.

Taj zajedničarski značaj usavršen je i dovršen djelom Isusa Krista. Sama je naime utjelovljena Riječ htjela biti dionikom ljudske zajednice. U Kani je Krist prisustvovao svadbi , svratio je u Zakejevu kuću, blagovao s carinicima i grešnicima. Navodeći najobičnije socijalne elemente i služeći se izrazima i slikama iz običnog svakidašnjeg života, on je objavljivao Očevu ljubav i uzvišeni čovječji poziv. Posvetio je ljudske veze, u prvom redu obiteljske, koje su izvor društvenog života. Svojevoljno se podložio zakonima svoje domovine. Htio je živjeti životom radnika svoga vremena i svojega kraja.

U svom je propovijedanju jasno naložio sinovima Božjim da se jedan prema drugome ponašaju kao braća. U svojoj je molitvi molio da svi njegovi učenici budu „jedno”. Štoviše, sama je sebe, sve do smrti, prinio za sve, kao Otkupitelj sviju. „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Apostolima je pak svojim zapovijedio da svim narodima naviještaju evanđeosku poruku da bi ljudski rod postao Božja obitelj u kojoj bi punina zakona bila ljubav.

Prvorođenac među mnogom braćom, ustanovio je poslije svoje smrti i uskrsnuća, po daru svojega Duha, među svima koji ga s vjerom i ljubavlju primaju, novu bratsku zajednicu, naime u svome Tijelu, što je Crkva; da se u tom Tijelu svi, kao udovi jedan drugome, međusobno pomažu već prema različitim darovima koji su im dani.

Ta solidarnost treba neprestano rasti sve do onog dana kad dođe do svoje punine: - tada će ljudi, milošću spašeni, kao obitelj ljubljena od Boga i Krista, njihova brata, dati savršenu slavu Bogu. (GS 32, 'Utjelovljena Riječ i ljudska solidarnost').10.07.2022. 16:06

„Tada Petar prihvati pa upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?«

Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.

I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.« Mt 19,27-29

„A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.” Rim 15,13

Bog od križeva

„Kad je čovjek zdrav i sretan,

tada može puno postići.

Mora biti potpun i kompletan

da bi zvijezde sjajne dostići”,

vele ljudi klasičnoga kova.

Što bi rekli umjetnici propali,

da li huknula bi na to sova,

kome bi se takvi, grešni dopali?

Što bi rekli bolesnici

i svi nesposobni od rođenja

koji nisu nalik ovoj slici,

koji gledaju u priviđenja?

A svi pišu knjigu od života

i od ravnopravnosti pred rajem

što ga je zaslužila zigota

ili svaki tko se tuče zmajem.

Svima dopalo je milosrđe,

al' svi nemaju ga s onim sjetom,

prokušanim kad navali srđe,

jakim kad se susreću sa svijetom.

Od čega je čovjek stvoren,

zar od same ideale?

Još kada je zmaj oboren,

duše Boga križeva su izdale.

Same sebe ne poznaju,

niti druge duše, niti Krista.

Ni za gladne nikad ne znaju,

željne Krvi, Vina čista.

Nečiste se savjesti razbacuju

novčanicama, darovima,

lijepe riječi svi nabacuju,

a ne znaju gdje Boga ima.

Siromasi, kraljevstvo je vaše

u kojega pravednici ući neće.

Gorke trave obilate ispaše

jedine dovedu čovjeka do sreće.

O, da si studeni ili vruć,

ali ti u zabludi se valjaš.

Kada svima će pred oči puć'

magla duša koja se pomalja?

Uskoro, uskoro nam dolazi

Bog od križeva da spasi

svakoga tko nesretnike gazi

i tko tinj od svijeće gasi.

Morat će iskusiti na svojoj koži

što je prekaljena istinska vrlina

da na teži način križu se podloži

gdje je rajska blažena milina.

10.07.2022. 07:37 

Patnik u svijetu ljubavi

 

U evanđelje trpljenja organički pripada usporedba o milosrdnom Samarijancu. Tom usporedbom Krist želi odgovoriti na pitanje:

„Tko je moj bližnji?”

Doista, među trojicom prolaznika na putu iz Jeruzalema u Jerihon gdje je na zemlji polumrtav ležao čovjek kojega su razbojnici opljačkali i izranili, upravo je Samarijanac (stranac) pokazao da je onom nesretniku usitinu „bližnji”, a to znači onaj koji ispunja zapovijed ljubavi prema bližnjemu.

Druga dvojica prođoše istim putem: jedan bijaše svećenik, drugi levit, no svaki od njih „vidje i prođe” Međutim, Samarijanac „kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, ... zavi mu rane”, zatim ga „odvede u gostionicu i preuze za nj brigu” Lk 10,33-34

A kad je odlazio, povjerio je skrb za patnika gostioničaru, s nakanom da navrati jer bijaše trgovac koji je putovao onuda češće.

Usporedba o milosrdnom Samarijancu pripada, dakle, evanđelju trpljenja. Ona naznačuje kako se svaki od nas mora odnositi prema bližnjem patniku. Ne smije se „proći” ravnodušno, nego se moramo „zaustaviti” uz njega.

Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji se ZAUSTAVLJA KRAJ PATNJE DRUGOG ČOVJEKA, kakva god ta patnja bila. To zaustavljanje ne znači znatiželju, nego raspoloživost gdje se otvara unutarnje raspoloženje srca.

Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji je OSJETLJIV NA TUĐE TRPLJENJE, čovjek koji se „sažali” nad nesrećom bližnjega.

(Znamo da mnogi prosjače sažaljenje, ali ako smo sami iskusili trpljenje, vrlo ćemo lako prepoznati trpećega čovjeka u nevolji kada osobno naiđemo na takvu osobu).

Ako Krist, poznavalac čovječje unutarnjosti, ističe suosjećanje, znači da je ono važno za cio naš pristup tuđem trpljenju. Treba u sebi gajiti osjećajnost srca koja svjedoči SUOSJEĆANJE s patnikom. Ponekad to suosjećanje ostaje jedinim i glavnim izrazom naše ljubavi solidarnosti s čovjekom patnikom.

Ali milosrdni se Samarijanac iz Kristove usporedbe ne zaustavlja na samom sažaljenju i suosjećanju. To za njega postaje poticaj na djelovanje koje ide za tim da ranjenom čovjeku pomogne. Milosrdni Samarijanac jest napokon ONAJ TKO U TRPLJENJU DONOSI POMOĆ kakva god ona bila, pomoć koja je, koliko god je to moguće, djelotvorna. U nju unosi svoje srce, ali ne štedi ni materijalna dobra. Može se reći da dariva samoga sebe, svoje osobno „ja” otvarajući to „ja” drugomu. Tu smo na ključnoj točki sveukupnoga kršćanskog poimanja čovjeka. Čovjek ne može „potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” - Gaudium et spes 24. Milosrdni Samarijanac upravo je čovjek SPOSOBAN ZA TAKVO SEBEDARJE.

Može se reći da je trpljenje, koje je u toliko različitih oblika prisutno u našem ljudskom svijetu, u tom svijetu prisutno također radi toga DA U ČOVJEKU OSLOBODI LJUBAV, upravo to nesebično darivanje osobnoga „ja” u korist drugih ljudi, u korist patnika. Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno doziva drugi svijet, svijet ljudske ljubavi. A tu nesebičnu ljubav koja se budi u njegovom srcu i u njegovim djelima, čovjek u izvjesnom smislu duguje trpljenju.

Čovjek „bližnji” ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugog čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora „zaustaviti”, „ganuti se”, postupajući kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe. Ta prispodoba izriče u sebi istinu koja je u sebi duboko kršćanska, ali je također nadasve općeljudska. Ne zovu se bez razloga i u svakidašnjem govoru djelima „milosrdnog Samarijanca” svi pothvati u korist ljudi koji trpe i kojima treba pomoći (liječnici).

...

To pokazuje i dokazuje da se suvremeni čovjek sve pozornije i pronicljivije zaustavlja uz patnje svojih bližnjih, da ih nastoji sve određenije shvatiti i spriječiti. Čovjek posjeduje i sve veću specijaliziranost i sposobnost na područjima patnje drugih ljudi.

Imajući to sve pred očima, možemo reći da je evanđeoska usporedba o Samarijancu postala jedna od BITNIH SASTOJNICA MORALNE KULTURE I OPĆELJUDSKE CIVILIZACIJE.

...

OSNOVNE MORALNE VRIJEDNOSTI, KAO ŠTO SU VRIJEDNOST LJUDSKE SOLIDARNOSTI, VRIJEDNOST KRŠĆANSKE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU, TVORE OKVIR DRUŠTVENOGA ŽIVOTA I MEĐULJUDSKIH ODNOSA, SUZBIJAJUĆI NA TOM PODRUČJU RAZLI ČITE OBLIKE MRŽNJE, NASILJA, OKRUTNOSTI, PREZIRA PREMA ČOVJEKU ILI NAPROSTO BEZOSJEĆAJNOSTI, ODNOSNO RAVNOSUŠNOSTI PREMA BLIŽNJEMU I NJEGOVOJ PATNJI.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu svjedoči da se Kristova objava spasenjskog značenja patnje nipošto ne poistovjećuje s pasivnim stavom. Upravo suprotno, evanđelje je nijekanje pasivnosti pred trpljenjem.

Krist je sam na tom području nadasve djelatan. Na taj način ostvaruje mesijanski program svojega poslanja prema proročkim riječima:

„Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao.

Poslao me da donesem radosnu vijest siromasima,

da navijestim oslobođenje zarobljenicima

i vraćanje vida slijepima,

da oslobodim potlačene,

da proglasim godinu milosti Gospodnje” Lk 4,18-19; usp. Iz 61,1-2

Krist preobilno ispunjava mesijanski program svojega poslanja, On prolazi „čineći dobro” Dj 10,38, i Njegova je dobrotvornost osobito izražena kad je suočena s ljudskim trpljenjem. Usporedba o milosrdnom Samarijancu u najdubljem je skladu s ponašanjem samoga Krista.

Ta će usporedba napokon ući svojim bitnim sadržajem u potresne riječi o Posljednjem sudu što ih je Matej zabilježio u svome Evanđelju:

„Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni” Mt 25,34-36

Pravednicima koji će se pitati kad li su to baš sve Njemu učinili, Sin će Čovječji odgovoriti: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće” Mt 25,40

Suprotna će osuda pogoditi one koji su se drukčije ponašali: „Ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih”. Mt 25,45

Prvi i drugi dio Kristove izjave na Posljednjem sudu nedvojbeno označuju koliko je u nadi u vječni život svakom čovjeku važno „zaustaviti se”, kao što je to učinio milosrdni Samarijanac, pred trpljenjem svojega bližnjega, s tom patnjom „suosjećati” i napokon pomoći. U mesijanskom Kristovu programu, koji je ujedno program Kraljevstva Božjega, patnja je prisutna u svijetu da bi oslobodila ljubav, da bi potakla rađanje djela ljubavi prema bližnjemu, da bi svu ljudsku civilizaciju preobratila u „CIVILIZACIJU LJUBAVI”.

U toj se ljubavi do dna ostvaruje spasenjsko značenje trpljenja, postižući svoje konačne razmjere. Kristove riječi o Posljednjem sudu omogućuju da to shvatimo u svoj evanđeoskoj jednostavnosti i pronicavosti. 09.07.2022. 19:21

Te riječi o ljubavi, o djelima ljubavi što su povezana s ljudskom patnjom, još nam jednom omogućuju da u osnovici svih ljudskih patnja otkrijemo samu otkupiteljsku Kristovu patnju.

Krist reče: „Meni ste učinili”.

Krist je onaj koji u svakome doživljava ljubav.

Krist je taj koji prima pomoć kad je pomoć pružena svakom patniku bez izuzetka.

Krist je sam prisutan u tom patniku budući da je Njegova spasonosna patnja jednom zauvijek otvorena svakom ljudskom trpljenju.

I svi oni koji trpe jednom su zauvijek pozvani da postanu sudionici „Kristovih patnja” (1 Pt 4,13) baš kao što su svi pozvani da osobnim trpljenjem „dopunjaju ono što nedostaje Kristovim patnjama” Kol 1,24

Krist je istodobno poučio ČOVJEKA DA ČINI DOBRO TRPLJENJEM I DA ČINI DOBRO ONOME KOJI TRPI.

S tog dvostrukog polazišta Krist je do dna razotkrio smisao trpljenja.

Ivan Pavao Drugi Sveti: poglavlje o milosrdnom Samarijancu (VII) u Apostolskom pismu „Salvifici Doloris”, dokumenti 70, KS ZAGREB 2003

Ljudske tajne

Tajna (misterij, otajstvo) je ono što se nikomu ne smije reći, ono što mora ostati skriveno, ono što je nepoznato i neotkriveno, ono što je nedostupno spoznaji, ono što se ne priča, ono što se ne objavljuje.

Čovjek živi okružen tajnama.

Čovjeku je tajna čitav svemir, zemlja i zemaljska flora i fauna.

Čovjeku je tajna drugi čovjek.

Čovjeku je tajna Bog Stvoritelj.

No, moglo bi se reći da čovjeka ne zanima previše otkrivanje svih tih tajni. Čovjek još i namjerno stvara nove i nepotrebne tajne. A čovjeka je i strah otkrivati tajne da ne bi netko otkrio njegove „jako važne i dobro sakrivene tajne”.

Čovjek je ipak pun pitanja na koja dobiva odgovore s kojima nije zadovoljan. A postavlja i nezanimljiva i nepotrebna pitanja.

Kako da se obogatim?

Kako da sakrijem leš?

Kako vladati ljudima?

Kad je smak svijeta?

Reklo bi se da je čovjekova sudbina u rukama tajanstvenih sila, u rukama svega onoga što je čovjeku tajna, a budući da čovjek nije niti zainteresiran previše za otkrivanje tajni, vjerojatno je i zaslužio da mu se tajne ne otkriju.

Možda bi bolje bilo pitati:

Zašto neke stvari ne znam?

Zašto mi se ne otkrivaju odgovori na pitanja koja neprekidno ponavljam?

Zašto sam tako nespretan, zašto nisam savršeniji?

Zašto se Bog ne ponaša bolje prema meni?

Ili bi čovjeku bilo bolje da zaboravi tajne koje sam izmišlja i posveti se stjecanju saznanja o bitnim životnim pitanjima i trajnim vrijednostima:

Što je evolucija?

Što je energija?

Kako je nastao svijet?

Kako su ljudi postali ljudi?

Ima li štogod poslije smrti?

Što bih morao činiti u svom životu?

Kako mogu doznati odgovore na svoja pitanja?

Očigledno je da priroda i svemir, a naposljetku sam Bog, nemaju tajni koje imaju ljudi. Zašto je ljudima tako teško proniknuti tajne?

Čovjeka ne zanimaju odgovori na pitanja koja postavlja.

Njegova motivacija je prolazna i privremena, najčešće postavlja jako važna pitanja kada želi skrenuti s teme o svojoj nesavršenosti, kada želi nešto sakriti, kada stvori neku svoju tajnu.

I kada čuje ili pročita neki sadržaj koji donosi djelić odgovora na sva ljudska pitanja, čovjek nema strpljenja, niti vremena otkrivati o čemu se zapravo radi.

Druga prepreka je što čovjek misli da dobro zna, da bolje zna od svih drugih ono što mu pokušavaju otkriti.

Ali ako temeljito i savjesno definiramo pojmove koje tako dobro znamo, uvidjet ćemo da smo pogrešno shvatili odgovor na svoje pitanje i da pravi i točan odgovor ne znamo zaista dobro kako bismo mogli nastaviti s pitanjima i potpitanjima.

Bogu ništa nije tajna.

Bog o sebi čovjeku govori sve jer se objavljuje takav kakav jest – sav za čovjeka.

Čovjek je taj koji nema dovoljno strpljenja, umišljen je i oholo se ponaša, a poslije čak ne može dobro niti razumjeti. Ako ipak neki ponizan čovjek strpljivo uči odgovor na svoje pitanje, on na kraju odgovorom nikako nije zadovoljan jer ne vjeruje da je dobio točan odgovor na svoje pitanje. Na taj način ostaje u neznanju i zabludi svojom vlastitom krivnjom.

Čovjek s tajnama ne bi smio odgovoriti nepovjerenjem onome kojega je zatražio da mu otkrije tajnu jer se tada postavlja pitanje: kakvi su to ljudi koji do detalja i strpljivo slušaju, čitaju i uče kako bi pronašli odgovor na pitanja, kako bi riješili i otkrili neku tajnu, a kada sve to dobiju što su tražili, odbijaju onoga od koga im je otkrivenje tajne došlo do srca?!

09.07.2022. 09:01

Zašto Isus govori u prispodobama

(Mk 4, 10–12; Lk 8, 9–10)
I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« 11 On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. 12 Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. 13 U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.«

14 »Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori:
Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti;
gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti!

15 Jer usalilo se srce naroda ovoga:
uši začepiše,
oči zatvoriše
da očima ne vide,
ušima ne čuju,
srcem ne razumiju
te se ne obrate
pa ih izliječim.

16 A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. 17 Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.« Mt 13

 

Križ u vremenu

 

Ponekad se nađem

u velikoj spoznaji

i teško se snađem

jer truba zataji

koja bi morala

najaviti sveč,

pjesmu korala,

presvetu Riječ.

Postanem svjesnija

značaja Tvog,

beskrajno sretnija

od trenutka tog.

Ti si mi tijelo

u kojem Te slavim,

putovanje cijelo

u kojemu starim,

sretna zbog slavlja

nedovršivog,

zbog tajne zdravlja

od Boga živog.

Ti si mi puno više

u klasičnoj mjeri

nego jesenske kiše

u povijesnoj vjeri.

Ti više mi značiš

od jednoga daha,

Ti kroz mene zračiš

kao sunčana zraka.

Ti si tradicija

u najboljem tonu,

za dušu delicija,

uže si zvonu.

I s vremenom postaješ

nekako snažniji

jer uvijek mi ostaješ

Čovjek najvažniji.

Dok vrijeme teče

i prolaze ljeta,

pamtim što reče:

do kraja svijeta.

Volim Te, Gospode Kriste,

ta Tvoja nebeska djela.

Tajne Ti uvijek iste,

a mijenja se zemlja cijela.

09.07.2022. 05:12

Dušom u Dušu

 

Tebi je potrebno more mojih suza

koje za svetim gledanjem čeznu.

Tebi je zgodno naći buket mojih ruža

što padnu iz mojih ruku na tratinu nježnu.

Ti želiš moje srce kompletno,

s puno kušnji što rađaju stanje

u kojem živi se plodno i sretno

da potom podijeliš mi sveto zvanje.

Tebi je najdraži plamen moje svijeće

što prenosi moje molitve preko zida.

Ti šalješ mi ptice da svaka prelijeće

moju tužnu baladu što u sebi rida.

Ti izazivaš moje kajanje zbog slaboće,

a tada me grliš Križem i riječima svojim.

Tvoja je škola usmjerena sva ponad zloće,

Tvoje su misli bliske mukama mojim.

Ti čekaš me uvijek početkom i krajem,

sredinom i srži svih mojih djela.

Ti uzimaš uvijek sve što Ti dajem,

zbog mene je Tvoja čežnja zauvijek vrela.

08.07.2022. 21:50