Moje crvene su koprive u cvatu
što je preuzeo na se boju purpura
i nijansom plava neba prošarana.
Bogataši uvijek su u nekom ratu,
a siromah sretan život gura
dok još nije opći požar dana.
Nije meni što Te žele utihnuti,
ništa novo na toj cičoj zimi,
već su nezgodni ti nervi starosti
koji su mi u genome utisnuti,
koji cvatu na polarnoj klimi
kao gubitnici uslijed silne jarosti.
Kada pukne link na svjetskoj mreži,
čitava se zemlja svome domu vraća
kao što je duša moja vratila se k meni
gdje ju čeka Vitez koji nikada ne bježi,
koji sve račune tuđe plaća,
mada često gleda zločine u sjeni.
Ti si meni dao da uzraste moja kob
gdje svi kažu da to nikada ne boli
kad preuzimaju profiteri vlast.
„Živi dobro, daleko joj grob,
neprekidno blebeće i moli,
i ometa svima zdravi rast”,
govore mi zlodusi u glavi.
Bože, zašto pjesnikinjom me učini
ako ne zbog ljubavi u letu?
Brata sunce čekam da se javi
dok me čegrtuša ganja u pličini,
dok se riječi sapliću i pletu.
Da mi ljubavi te Tvoje nema,
boljelo bi puno češće, puno jače.
Gledala bih, čula puno gore zvuke.
Proganja me k tome još i anatema
što je zlodusi ti za mene zakvače
da ja spoznam kaplju Tvoje Muke.
Ti si Onaj koji prati moje duhe,
koji cvate pustinjačkim latima,
koji za me kreće radosno u boj.
Taj si koji poji moje klijetke suhe
da se tope raznobojnim cvatima,
Viteže od neba, Bože moj!
03.10.2021. 23:03
