Situacija
U
Evanđelju je Kristovo preobraženje smješteno u odlučan trenutak
kad su učenici prepoznali u Isusu Mesiju i kad im On objavljuje da
će se sada dovršiti Njegovo djelo; Njegovo će proslavljenje biti
uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Upravo taj
kontekst daje ovom prizoru njegovo značenje u Kristovom životu i
njegovu plodnost u životu kršćanina. Isus se tu pojavljuje kao
Onaj koji ispunjava Pisma i njihova proročanstva o Mesiji, Sluzi
Božjem i Sinu Čovječjemu.
Misterij
Za
svjedoke tog događaja Isus izabire one koji će biti svjedoci
Njegove smrtne borbe: Petra, Jakova i Ivana.
Prizor
podsjeća na teofanije kojima su Mojsije i Ilija bili svjedoci na
Božjoj gori (Sinaj – Horeb). Bog ne očituje samo svoju prisutnost
govoreći iz oblaka i ognja nego se Isus i ukazuje učenicima, u
prisutnosti Mojsija i Ilije, preobražen Božjom slavom.
Ta
slava izaziva u njima stravu – religiozni strah pred nečim što je
božansko, ali ona pobuđuje Petra i na sugestivno razmišljanje: on
izražava svoju radost pred slavom Onoga komu je priznao mesijanstvo;
Bog će se nastaniti među svojima, kao što su proroci navješćivali
za mesijanska vremena.
Ipak,
to nije slava posljednjega dana; ona samo obasjava Isusu odjeću i
lice, kao što je nekad zračila s Mojsijeva lica. To je sama
Kristova slava, slava Sina ljubimca, kako to obznanjuje glas što se
čuje iz oblaka. Taj glas ujedno potvrđuje objavu koju je Isus dao
učenicima i o kojoj razgovara s Mojsijem i Ilijom: objavu o onom
„izlasku” kojemu će Jeruzalem biti polazište, o tom prolasku
kroza smrt koji je potreban za ulazak u slavu jer Božji glas nalaže
da se sluša Onaj koji je Sin, Izabranik Božji.
Riječ
što odjekuje na novom Sinaju objavljuje da će nekoć dani Zakon
biti zamijenjen Novim zakonom; ta riječ podsjeća na tri
proročanstva Starog zavjeta:
jedno
koje se odnosi na Mesiju i Njegovo božansko sinovstvo,
drugo
koje se tiče Sluge Božjega, Izabranika Božjega,
treće
u kojem se navješćuje novi Mojsije: „Proroka kao što sam
ja...podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; Njega slušajte (Pnz 18,15;
usp. Iv 1,17 sl.)”.
Njega
slušati znači zapravo slušati Riječ koja je postala tijelom, u
kojoj vjernik vidi slavu Božju.
Svrha
i plod ovog događaja
Preobraženje
potvrđuje priznanje kod Cezareje i posvećuje objavu Isusa, Sina
Čovječjega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće
ispuniti Pisma.
Preobraženje
otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji
posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju
kao Novi zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja
koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i
sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu
da podrži učenike u času kada budu dionici misterija križa.
Krštenjem
vjernici postaju dionicima misterija uskrsnuća, kojem je
preobraženje pralik; oni su stoga već ovdje na zemlji pozvani da
sve više budu preobražavani djelovanjem Gospodina (2 Kor 3,18), u
očekivanju da to budu do potpunosti, zajedno sa svojim udioništvom
u Kristovim patnjama, svaki pravi susret s Gospodinom Isusom ima u
neku ruku istu ulogu u podupiranju njihove vjere kao i preobraženje
u podupiranju vjere učenika. PdS (Dufour, str. 985).
Napomene:
BIJELA
BOJA - PREOBRAŽENA BIĆA
Kao
nebeska Kristova boja, bjelina se za Njegova zemaljska života javlja
samo u sasvim izuzetnom trenutku preobraženja kada i same Njegove
haljine „postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti
niti jedan bijelilac na zemlji (Mk 9,3//).
Bjelina
je jednako i boja preobraženih, svetih, koji su očišćeni od svoga
grijeha, obijeljeni u Krvi Janjetovoj, i tako imaju dio u slavnom
Božjem biću. Oni su bijela pratnja pobjednikova, nepregledno
mnoštvo slavljenika što viče svoju radost u vječnom blagdanu
svjestlosti: Janje se sjedinjuje sa Zaručnicom odjevenom u blistav
čist lan (Knjiga Otkrivenja 7 i 19).
Krsna
se liturgija oduvijek služila bijelim lanom kao odjećom (usp. Lev
6,3); ona polaže bijelu krsnu haljinu na novokrštenika koji je po
Milosti dionik slave nebeskog stanja, kao i nedužnosti i radosti što
ih ono uključuje. GB (Dufour, str 49).
GORA
U
religioznom smislu, kod svih religija, gora kao najviše mjesto na
zemlji dodiruje najbrže nebesa, ali s Kristom se više ne klanjamo
Bogu na ovom ili onom brdu, već u duhu i istini.
Sinoptici
različito gledaju na ulogu gora u Isusovom životu. Oni se slažu
pokazujući kako se Isus rado povlačio u gore na molitvu, a osama
što je traži u pustinji nesumnjivo je utočište pred bučnom
razglašenošću.
Jednako
su složni u tom što ne spominju brdo Sion, a spominju Maslinsko
brdo i goru preobraženja, samo im je gledanje pri tom različito.
Za
Mateja su galilejska brda povlašteno mjesto Spasiteljevih
očitovanja. Život Isusov uokviren je dvama prizorima na gori; na
početku Sotona nudi Isusu vlast nad čitavim svijetom; na kraju Isus
na jednoj galilejskoj gori predaje učenicima vlast što ju je primio
od Oca.
Između
ova dva prizora Isus k tome, na ovoj ili onoj gori, poučava mnoštvo,
ozdravlja unesrećene i dariva im čudesni kruh. Najzad, pokazuje se
preobražen.
Pisma
su se ispunila na „svetoj gori” (2 Pt 1,16-19):
„Ta
nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista
slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova
veličanstva. 17 Od Oca je doista primio čast i slavu kad
mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo
je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! 18 Taj
glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj
gori.
19
Proročka
riječ
Tako
nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju
prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok
Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim
.”
Isus
ne utvrđuje svoju poruku na nekom mjestu na zemlji, već u svojoj
osobi.
Za
Luku uzlazak u Jeruzalem predstavlja put slave po križu; nije više
po srijedi naprosto hodočašće što ga poduzima pobožni Izraelac
već je svečano putovanje koje zaključuje jedno razdoblje Isusova
života.
Luka
ne zna za galilejske gore koje su čule Isusove govore i vidjele
Njegova čudesa; on svoju pažnju usredotočuje na Maslinsko brdo
gdje se završava Isusovo putovanje u Jeruzalem i gdje Mu svečano
kliču, ali gdje ima podnijeti smrtnu borbu, a, najzad, odatle je
imao i uzaći na nebo.
Sinaj
je u pavlovskoj polemici izjednačen s kućom ropstva (Gal 4,24 sl.)
ili pak služi kao suprotnost brdu Sionu, kojemu je sad moguće
pristupiti (Heb 12).
U
tom smislu Otkrivenje prikazuje Janje kako na kraju vremena stoji na
Sionskoj gori (Otk 14,1), ali inače temeljito kudi to sveto mjesto:
gora više nije kao u Ezekielovom viđenju mjesto na kojem stoji
sazidan Grad, ona je samo promatralište s kojega se vidi gdje
Jeruzalem silazi s neba. XLD (Dufour str. 266/7).
ODJEĆA
Krist
zaodjenut slavom
Da
bi Izrael bio tako okićen, potrebno je da Krist, kao istinski Sluga,
bude lišen svoje odjeće, podvrgnut parodiji kraljevske investiture,
da postane čovjek bez ikakve oznake, lišen zakonske pripadnosti.
Ali
taj je čovjek Sin Božji i slava Mu je neraspadljiva. Već u
preobraženju u odsjevu odjeće Njeovo se tijelo pokazalo slavnim.
Poslije
uskrsnuća, kao i anđeli što su ga navijestili, Gospodin zadržava
od odjeće samo ono što je bitno: odsjaj kao znak svoje slave, a
ipak još neotvorene oči Marije iz Magdale ili putnika u Emaus vide
u prvi mah samo vrtlara ili putnika: slava se očituje samo punoj
vjeri.
Kršćanin
vidi Krista kako bije žestok boj srdžbe, zaogrnut plaštem s
natpisom „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”.
No,
pri Euharistijskom slavlju kršćani vide i u manjoj vjeri, i u punoj
vjeri slavu Kristovu, anđeosku pratnju i sve svete na Oltaru, u
Čitanjima, u svećenicima, u molitvi i u pjesmi, i u prisutnim
vjernicima (opaska blogr.) EH (Dufour, str.764/5).
SLAVA
U
hebrejskom jeziku slava ne znači samo čuvenost koliko stvarnu
vrijednost, mjerenu njezinom težinom. Slava uključuje i blistanje i
sjaj.
Čovjeka,
kao kralja stvorenja, Bog je slavom okrunio (Ps 8,6).
SLAVA
U KRISTOVOM ZEMALJSKOM DJELOVANJU I U MUCI
Slava
se Božja očitovala, između svega, i u životu, djelovanju i smrti
Isusovoj.
Slava
izbija, kod Luke, u silasku Duha Svetog nad Mariju, kod Isusova
rođenja slava Gospodnja obasja pastire; kod krštenja Isusova i kod
preobraženja Njegovoga, u Njegovoj riječi, u Njegovim čudesima, u
eminentnoj svetosti Isusova života i smrti. Smrt nije tek predvorje
koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znaci kojima je ona popraćena
otkrivaju u Raspetome Gospodina slave:
„Navješćujemo
mudrost Božju, tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti
predodredi na našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova
ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave
razapeli... (1 Kor 2,8)”.
Ivan
pokazuje da se objava slave Gospodinove u životu i smrti Isusovoj
pokazuje
još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu
prebiva i objavljuje se slava jedinorođenoga Sina Božjega od prvoga
znaka na dalje. Naročito u Muci Isusovoj Njegova slava nadasve
blista. Muka je za Isusa Njegov čas, najviša među svim
teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno
svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena.
Slobodno daje svoj život iz ljubavi prema svojima.
Križ
biva preobražen i postaje znakom uzdignuća Sina Čovječjega.
Kalvarija predočuje svima misterij Isusovog božanskog JA JESAM .
Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti
Njegove smrti, tog izvora života: takva je slava Isusova. DM
(Dufour, str. 1184/5).05.08.21. 18:00
„Preobraženje
(Mt
17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom
Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i
preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne,
bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako
izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu
s Isusom.
5 A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju,
dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju
jednu i Iliji jednu.« 6 Doista nije znao što da kaže jer
bijahu prestrašeni.
7 I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz
oblaka se začu glas: »Ovo je Sin
moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I
odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa
sama.
9 Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne
pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne
ustane. 10 Oni održaše tu riječ, ali se među sobom
pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« (Mk
9,2-10)”.