Kao list na vjetru mijenjam smjer,
poput pera čekam neku stopu,
ali povratku se radujem.
Ova soba postala je neboder ,
mada nisam dobro čula tu sinkopu;
prema sebi opet putujem.
Čekao si, Kriste, da se smjestim,
strpljivo si pripravio mi raspeće
moje slabe volje i povodljive
da se bolje obavijestim
kako doći ću do sreće,
ali ne zavodljive.
Udara me ta sparina
kao da me sve u moždane tuče
dok se oblak ne prolomi.
Zemlja je k'o razvalina
pa me k sebi vuče
da nebesa mi odlomi.
Znam da imaš posla, Bože,
kao što ja ispjevati moram
svoje duše padove i skok.
Misli sve se manje množe,
zašla sam u Tvoje dvore,
da iznjedrim neki srok.
Nemoćna sam u tom svijetu
od kojeg sam povukla se davno.
Razlozi su nedokučivi.
Griješim u svom letu
kao što je, Kriste, mučio Te javno
narod nepodučivi.
Stara navika je kao kobra,
cilja nepogrešivo do srca
kao da mi duša od malena
nije bila vrijedna ili dobra
pa u starosti još grca
kao duša lijena, snena.
Čovjek to se više gordi,
što ga više gazi
jadan splet okolnosti.
Tebe prepuštam toj hordi,
koja Te ne mazi,
mjesto da potopim osti.
Hvala, Isuse, za ovo drvo,
bliskiji si meni sada,
još te jače ljubim.
Jadan puk sam, kao prvo,
ali cvate moja nada
da Te putem ne izgubim.
04.08.2021. 20:33
