Ispunilo se vrijeme

 

"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"

(Evanđelje po Marku, glava 1, redak 15)

UTJELOVLJENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi po Djevici Mariji, silazi nam s nebesa utjelovljenjem po Duhu Svetom od Djevice Marije koju zovemo kraljicom neba i majkom Crkve. Vjera se uprisutnjuje u meni.

Marijino majčinstvo je dragovoljno, to jasno proizlazi iz prikaza navještenja (Lk1,26-38). Pred neočekivanim pozivom što joj ga anđeo navješćuje, Marija u Lukinom izvještaju brižno nastoji shvatiti Božji zov. Anđeo joj otkriva da će djevičanski začeti. Kad je do kraja prosvijetljena, Marija prihvaća; ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija i proroka; njezino je služenje sloboda kao i njihovo, samo još u većoj mjeri (Dufour, str. 518).

Kad je rodila Isusa, Marijina zadaća, kao i zadaća svake matere, tek počinje: ona mora Isusa odgajati. Zajedno s Josipom, koji je dionik njezinih odgovornosti, nosi dijete u Hram da ga prikaže Gospodinu, da izrazi ono predanje za koje još nije sposobna njegova ljudska svijest. U Isusovo ime Marija prima od Šimuna navještaj Isusova poslanja (Lk 2, 29-32.34 sl). Ona je za Isusa odgojiteljica, svjesna svog autoriteta (Lk 2,48), a Isus joj bio poslušan, kao i Josipu (Lk 2, 51) - vidi: Dufour, str. 518.

Mesijina majka. Već praevanđelje navješćuje da je Marija majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Post 3,15). Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice-majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isusu Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl), vidi: Dufour, str.525.

Zaruke između Boga i Njegova naroda. Tako je Preteča nastupao kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i Njegova naroda, koja je također priprema na kršćansko djevičanstvo. Proroci doista više puta nazivaju osvojeni kraj imenom djevice (Iz 23,12; 47,1; Jr 46,11), naročito Izrael (Am 5,2; Iz 37,22; Jr 14,17; Tuž 1,15; 2.13), a to zato da bi požalili gubitak njegova teritorijalnog integriteta; ali kad narod oskvrnjuje Savez, Jeremija ga također oslovljava kao 'djevicu Izraelovu (Jr 18,13)' da ga potsjeti kakva je trebala biti njegova vjernost. Stoga se isti naslov raća u kontekstu obnove kad se između Boga i Njegova naroda opet uspostavlja odnos ljubavi i vjernosti (Jr 31,4.21) Za Izaiju (Iz 62,5) je ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje mesijanskih zaruka između Boga i Izraela. Gospodin je svojim isključivim zahtjevima pripremao vjerne da Mu pridrže svu svoju ljubav (Dufour, str.202).

"Kao što se mladić ženi djevicom,

tvoj će se graditelj tobom oženiti;

i kao što se ženik raduje nevjesti,

tvoj će se Bog tebi radovati." Iz 62,5

POHOĐENJE MARIJINO

Marija odmah odlazi u pohode rodici Elizabeti te se njih dvije prepoznaju po velikoj novosti, po utjelovljenju vjere u njima kao kraljevstva nebeskoga. Moja se vjera odmah očituje u skrovitosti.

U Isusu se Bog odaziva pozivima svoga naroda. Isus naglašava spasiteljsku narav tog pohođenja i njegov univerzalan aspekt. No, iako se to pohođenje nudi svakom tijelu (puti; Lk 3,6; usp. 1 Pt 2,12), njega će primiti samo čista srca koja će ga prepoznati. (Dufour, str.882).

Prije posljednjega Isusovog pohođenja, anticipiranog u 'radosnom ulasku' Isusovu na Cvjetnicu, Kristovo se djelovanje nastavlja u Crkvi apostolskim poslanjem i poslanjem Duha. I sam Gospodin uvijek nastupa u životu Crkve (Otk 3,19) koja mora bdjeti (Mt 24,42 sl; 25,1-13) i moliti sve do onog, svima nepoznatog dana, kad će se Isus drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje (Heb 9,28); vidi: Dufour, str. 883.

ROĐENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi na za Njega grubi način u svijet, rođenjem u skromnosti štale i na oštroj slami jaslica, ali u velikoj vjeri i ljubavi Josipa i Marije, u velikoj počasti mudraca s istoka. Vjera u meni je krhka u odnosu na moju svjetovnu i vremenitu grubost.

"Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je (Iv 3,6). Prirodnom čovjekovom rođenju Novi zavjet suprotstavlja nadnaravno rođenje: njegovo je počelo Riječ ili Duh Božji, a ostvaruje se po vjeri i krštenju.

Bog je rodio svoj narod kad ga je izveo iz Egipta (Pnz 32,6.18 sl), a život u pustinji bio je kao neko rano djetinjstvo (Pnz 1,31; 32,10; Hoš 11,1-5) gdje narod dobiva Zakon. U Novom savezu Bog će urezati zakon u srce svakog čovjeka, u njegovu najprisniju nutrinu (Jr 31,31-34; Pnz 30,10-14). Duh je taj koji ima doći da obnovi čovjekovo srce (Ez 36,26 sl), a to će biti novo rođenje, izvor nečuvene radosti, one koja 'otvara krilo' Jeruzalemu, bogato ga obdarujući djecom (Iz 66, 7-14); vidi: Dufour, str. 1114.

PRIKAZANJE ISUSA U HRAMU

Za Mariju je prikazanje Isusa Bogu u Božjem hramu donositelj jednog teškog proročanstva: mač će joj probosti dušu. Moja vjera se očituje pred Bogom u Crkvi gdje saznajem da mi je slijediti Isusa.

Dvoznačnost znaka hrama. U doba kraljeva, mada ima tu bitnu ulogu u bogoštovlju Izraela, znak hrama ipak nije bez neke dvoznačnosti. Za ljude površna religioznog osjećaja ceremonije što se u njemu odvijaju sklone su da postanu prazne kretnje. Bog se upravo u Hramu objavljuje Izaiji u prvom viđenju (Iz 6), ali Izaija, Jeremija i Ezekiel kao da se natječu u optužbama protiv površnosti bogoštovlja što se ondje obavlja ( (Iz 1,11-17; Jr 6,20; 7,9sl) pa čak i protiv navika idolopoklonstva što se u nj uvlače (Ez 8, 7-18). Najzad smatraju da će Bog napustiti to prebivalište koje je bio odabrao. Nepatvorenost Izraelova bogoštovlja uistinu je važnija od materijalnog znaka uz koji je Bog bio neko vrijeme vezao svoju prisutnost (Dufour, str. 308).

Zaista, slava Božja napušta kasnije svoje obesvećeno prebivalište (usp. Ez 10,4.18), ali Hram ima značajno mjesto u budućnosti. Izaija je u njemu vidio buduće religiozno središte svega čovječanstva, izmirenog u štovanju pravog Boga (Iz 2,1-4). Ezekiel je do u tančine predvidio njegovu ponovnu izgradnju u vrijeme nacionalne obnove (Ez 40-48). Kult se u tom drugom Hramu zaista i nastavlja, on je opet znak Božje prisutnosti među ljudima; k njemu se hodočasti. Kasnije ćem ga i Herod Veliki raskošno obnoviti. Ali važnija je od ovoga vanjskog sjaja iskrena pobožnost što uzima slobodnog maha u njegovim obredima (Dufour, str. 308/309).

Unatoč ovoj privrženosti hramu od kamena, s krajem proročkog razdoblja počinje jačati nova misaona struja. Jeremijine prijetnje protiv hrama (Jr 7) pa razorenje hrama te naročito iskustvo izgnanstva - sve je to pridonijelo uočavanju potrebe jednog duhovnijeg kulta, u skladu sa zahtjevima 'religije srca (Pnz 6,4 sl; Jdt 31,31)'. U izgnanstvu se bolje shvaća da je Bog prisutan jednako svugdje gdje kraljuje, svugdje gdje Mu se klanjaju (Ez 11,16), očituje svoju slavu (Ez 1). To je poslije i doba kad apokrifne apokalipse opisuju onaj hram u nebu koji nije napravila ljudska ruka: tamo Bog boravi i upravo će se taj hram pojaviti na kraju vremena ovdje na zemlji da bude Božje prebivalište u 'budućem svijetu (Mudr 9,8)'; Dufour, str.310.

Kao i proroci, Isus iskazuje najdublje poštovanje starom hramu. Ondje Ga Marija prikazuje (Lk2,22-39), onamo polazi kad su svečanosti kao na mjesto susreta s Ocem (Lk 2,41-50; Iv 2,14; itd.). Odobrava tamošnje bogoštovne običaje. Hram je za Isusa kuća Božja, kuća molitve, kuća Njegova Oca... u času posljednjeg Isusova daha razdire se zastor svetišta nad svetištima; to je znak da staro svetište gubi svoje sveto obilježje; prestao je vršiti ulogu znaka Božje prisutnosti. Uistinu, tu ulogu odsad vrši jedan drugi znak: samo Isusovo Tijelo. Eto, dakle, novog i konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom; u njemu Riječ Božja uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (Iv 1,14) kao nekad u šatoru Božjega naroda. Hram Isusova tijela bit će razoren i ponovo sagrađen kad Isus umre i uskrsne, to je volja Njegova Oca (Iv 10,17 sl; 17,4sl). Nakon uskrsnuća ovo će Tijelo, kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, doživjeti novo preobraženo stanje koje će Mu omogućiti da bude prisutan na svim mjestima i u svim vremenima: u svetkovanju Euharistije (Dufour, str.310/311).

NAŠAŠĆE ISUSA U HRAMU

Kad je Isus prošao dob za inicijaciju, Josip i Marija Ga nalaze u hramu kako poučava o vjeri. Moja vjera se uvijek ispočetka obnavlja na misnim slavljima.

Isus vrši volju svoga Oca. On sam govori o 'volji Onoga koji me poslao'. Ta Božja volja jest poslanje. Njome se Isus hrani (Iv 4,34) i samo nju traži (Iv 5,30) jer On čini sve što je po volji Onomu koji Ga je poslao (Iv 8,29). A ta volja jest da svima koji k Njemu dolaze daje uskrsnuće i vječni život (Iv 6,38 sl) pa ako Mu se ta volja predstavlja i u obliku 'zapovijedi (Iv 10,18)', On u njoj vidi prije svega znak da Ga 'Otac ljubi (Iv 10,17)'. Posluh Sina je zajedništvo volje s Ocem (Iv 15,10); Dufour, str.1454.

KRŠTENJE ISUSOVO

Isus se očituje javnosti svojim krštenjem u rijeci Jordan. Dobivam neizbrisiv pečat svoje vjere na krštenju i u pomazanju Duhom Svetim.

Isus, Jaganjac Božji uzima grijeh svijeta na sebe (Iv 1,29.36) i navješćuje i pripravlja Njegovo 'krštenje smrti (Lk 12,50; Mk 10,38)' pa je tako Njegov javni život uokviren dvama krštenjima. To isto želi reći i evanđelist Ivan kad izvješćuje da je iz boka probodenog Isusa potekla voda i krv (Iv 19,34 sl) i kada tvrdi da su Duh, voda i krv prisno sjedinjeni (1 Iv 5,6-8). Priznanje Očevo Isusa Sinom najavljuje posinaštvo vjernika kao udioništvo u Isusovu sinovstvu i kao učinak Duha (Gal 4,6); Dufour, str. 457.

ISUS U SINAGOGI

Isus dolazi 'službeno' se očitovati u sinagogu gdje propovijeda da se Pismo ispunilo. Moja vjera se definitivno utvrđuje u svojim osnovama. Postajem moliteljica i uslišanja Božja me počinju ispunjavati sve većim povjerenjem u Isusa.

"Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano (Lk 24,44)"; treba da se ispune Pisma (usp. Mt 26,54). Bog ne govori u prazno (Ez 6,10) i Njegovo se Pismo 'ne može ukinuti (Iv 10,35)'. Isus je svečano posvetio vrijednost Pisma, sve do najsitnijeg pismenog znaka (Mt 5,18) i utvrđuje njegov smisao: Pismo se ne može izbrisati, ono ostaje. Postoji Duh koji oživljuje, a postoji i slovo koje ubija (2 Kor 3,6). Krist vodi od slova k Duhu (2 Kor 3,14); upravo prepoznajući Krista kroz Izrelova Pisma crpi se iz njih vječni život (Iv 5,39); Dufour, str.857.

ISUS U PUSTINJI

Isus ponovo dolazi u naše čovještvo odlaskom u pustinju gdje odolijeva kušnjama. Moja vjera se utvrđuje iako sam podložna sumnji.

Krist je ushtio proživjeti različite etape Božjega naroda. Zato Ga, kao nekoć Hebreje, Duh Božji vodi u pustinju da ondje bude kušan (Mt 4,1-11//). Isus nadvladava kušnju i ostaje vjeran svome Ocu, odlučujući se radije za Božju riječ negoli za kruh, za pouzdanje u divno čudo, za služenje Bogu radije negoli za ma kakvu nadu u zemaljsko gospodstvo. Kušnja koja se bila završila neuspjehom u vrijeme Izlaska sada dobiva svoj smisao: Isus je prvorođeni Sin u kome se ispunjuje sudbina Izraela (Dufour, str 1048).

IZABRANJE APOSTOLA

Isus konačno bira apostole. Moja vjera traži Isusa u Crkvi, među kršćanima.

Izbor Dvanaestorice pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom 'one koje odabra (Mk 3,13sl)'. Oni predstavljaju oko Njega dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora (Lk 6,13; Iv 6,70) što potječe iz izbora Očeva (Iv 6,37; 17,2), a nastaje djelovanjem Duha (Dj 1,2). Na početku Crkve, kao i na početku Izraela, stoji Božji izbor (Dufour, str. 372/373).

ČUDO U KANI

Marija potiče Isusa na svadbi u Kani da načini čudo pretvorbe vode u vino čime se očituje čitavom svijetu. Moja vjera postaje nalik ovisnosti o pohađanju misnih slavlja.

U Novom zavjetu 'novo vino' jest simbol mesijanskih vremena. Isus izjavljuje kako Novi savez, uspostavljen u Njegovoj osobi, jest novo vino od kojega pucaju stare mješine (Mk 2,22//). Ista misao proizlazi iz Ivanova izvještaja o čudu u Kani: svadbeno vino, to dobro vino na koje su čekali 'do sada', jest dar Kristove ljubavi, znak radosti koja je ostvarena Mesijinim dolaskom (Iv 2,10; usp. 4,23; 5,25). Izraz 'novo vino' susreće se najzad i u Mt 26,29 da se dočara eshatološka gozba što ju je Isus pripremio svojim vjernima u kraljevstvu Očevu: tada se upravo navršuju mesijanska vremena. Spominjanje vina nije tu puki simbol; na nj navodi izvještaj o ustanovi Euharistije. Prije no što bude pio novo vino u kraljevstvu Očevu, kršćanin će se za svojih dana napajati vinom koje je postalo krvlju što ju je Gospodin prolio (usp. 1 Kor 10,16). Uživanje vina nije, dakle, za kršćanina samo razlog zahvaljivanja (Kol 3,17; usp. 2,20sl) već i prigoda da se potsjeti na žrtvu koja je izvor spasenja i vječne radosti (1 Kor 11,25 sl); Dufour, str. 1417.

ISUSOVO PROPOVIJEDANJE

Isus počinje propovijedati narodu, dolaze Mu sljedbenici, ali nailazi na sve više otpora i neodobravanja. U svojoj vjeri se mijenjam i ponekad doživljavam čuđenje i sablazan okoline.

Isus nam sve očitije pokazuje svoje Bogosinovstvo čudesnim ozdravljenjima. Moja vjera postaje čvršća i ozbiljnija.

Propovijedanje je misterij po sadržaju poruke; ono je to i oblikom u kojem se ta poruka navješćuje: misterij propovijedane Riječi, misterij propovjednika koji navješćuje tu Riječ.

Ako propovijedanje ima vrijednost čina, i ako zahtijeva obraćenje, to je zato što je ono i samo čin Božji. Propovijedanje, naime, prema Pavlovu svjedočanstvu, prenosi ljude u prisutnost navješćivanog misterija. Tako se iz propovijedanja može roditi vjera (Rim 10,17). Slušalac biva stavljen pred Krista umrloga i uskrsloga, pred Krista koji je postao Gospodin povijesti, koji dijeli darove Duha onima koji primaju Riječ, a srdžbom prijeti onima koji je odbijaju (1 Sol 1,10). Propovijedanje, kao navještaj glasnika koji proglašuje i označuje početak kraljevstva Božjega (Iz 40,9), jest Božji čin koji znači početak Kristova gospodstva nad svijetom. Ne podliježe provjeravanju slušatelja već iziskuje poslušnost - vjeru (Rim 1,5), i tako sve do svršetka svijeta (Mt 24,14); Dufour, str. 1020/1021.

PREOBRAŽENJE ISUSOVO

Isus se preobražava i pred trojicom izabranih apostola objavljuje svoju božansku slavu. Moja vjera glasno viče s krovova ono što čuje u intimnosti od Boga.

Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje u Mk 8,29:

"On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« ".

Preobraženje posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma. Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao novi Zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu podržati učenike u času kad budu dionici misterija križa (Dufour, str. 986).

MUKA I SMRT ISUSOVA

Slijedi Isusova tjeskoba u Getsemaniju, bičevanje, trnova kruna, Golgota i smrt na križu. Muka me Kristova krijepi u mojim nevoljama.

Isus je sašao nad pakao. Svoju vjeru očitujem svakome, bez obzira je li tko nevjernik ili slično.

Evanđelja nisu Isusovi životopisi po načelima sadašnje povijesne znanosti. Njih su pisali vjernici da probude i ojačaju vjeru tako da ona sređuju sjećanja koja su bila obasjana i preobražena uskrsnom vjerom, no omogućuju da se pouzdano dosegne Isus iz Nazareta (Dufour, str.349).

Razjašnjenja o misteriju Isusa iz Nazareta ne mogu se svesti na jedinstven sustav, ali očituju jedinstveno usmjerenje: volju da se za određenu sredinu aktualizira prisutnost Isusa koji je živio i umro za nas. Pravovjernost se mjeri čvrstinom veza (Nominativ: vez) koji kršćansko tumčenje sjedinjuje s događajem Isusa: "Svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u tijelu', od Boga je (1 Iv 4,2)". Da se izrazi i saopći prva je vjera pozajmljivala od raznolikih kultura svoga doba: tako od palestinskog judaizma, od dijaspore ili okolnoga helenizma. Prilagođujući se tako raznim civilizacijama, Crkva daje poticaj i pralik svakoj budućoj interpretaciji. Poslije Novog zavjeta, njezin hod prati hermeneutika; ona npr. dolazi do toga da govori o Isusovoj 'savjesti', o 'naravi' i osobi, a da time ne misli zauvijek fiksirati interpretaciju; ona se još i danas mora primjenjivati u različitim kulturama u kojima se izražava vjera u Isusa Krista (Dufour, str. 362/363).

SLAVNA OTAJSTVA

Isus je uskrsnuo. Postajem zrelija kršćanka, znam kome sam povjerovala.

Isus uzlazi k Ocu. Moja vjera postaje duševnija, realna i mistična, u meni živi Krist.

Događa se poslanje Duha Svetoga na Crkvu, uznesenje Marijino na nebo i njena krunidba u nebesima. Moja vjera počinje donositi rod i djela su mi plodnija.

Prisjetimo se Otkrivenja; na stjecištu brojnih strujanja i liturgijskog života, Otkrivenje prikazuje Krista živoga, Gospodina koji vodi Crkvu i njome ravna (Otk 1-3). Nadasve prevladava lik Janjeta: Ono nosi tragove muke koju je podnijelo (Otk 5). Osigurava pobjedu nad neprijateljima Crkve (6,15; 17,14) i na kraju utvrđuje svoje zaruke s njome (19,7 sl; 21,9). Kao Gospodin ljudske povijesti, On je Prvi i Posljednji, (1,17), Početak i Svršetak (22,13), Alfa i Omega (1,8; 21,6), Amen (3,14), Pomazanik Božji, najzad Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, komu pripada svaka čast i slava (19,19; 17,14); Dufour, str.362.

Otajstvo svjetla

Isusa redovno susrećem u slavlju Euharistije gdje me On dočekuje s radosnim vijestima.

utorak, 9. siječnja 2018. 19:18:17

Duša i Ljubav

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

Duša koja traži,

koja stalno čeka,

nestrpljivo tinja.

I tada se snaži,

i sasvim je meka

jer tu je svetinja.

Ako Bog joj hoće reći

riječ o svome imenu,

i sebe tad spozna

jer u ljubavi će steći

svu otpornost krimenu.

Kao trešnja pozna

slatka joj je srča

od božanske slasti.

Ipak ostaje tajna

i tko bi joj do srca

što milinom časti

nevinost je sjajna?

Samo ljubav sva

u svojoj snazi

može duši stići,

u poklonstvu da se da

kada vatru spazi

što je hoće skriti.

Samo dodir jedan,

samo jedno slovo

dovoljno je tu za spoj.

Tad zaiskri pogled čedan,

razvija se nešto novo

što je nepoznato njoj.

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

18.06.2021. 16:25

 

Stats

 

SABLAZAN KRIŽA KRISTOVOG

 

Glava I

UVOD

Prema Rječniku stranih riječi riječ „sablazan” je imenica ženskog roda koja ima raznoliko značenje:

1. to je ono što izaziva javno negodovanje i moralno ogorčenje; skandal;

2. to je nakaza, rugoba;

3. to je ono što navodi na grijeh; iskušenje.

Riječ „sablazan” kao pridjev se odnosi na onoga koji izaziva sablazan; sablažnjiv (npr. sablažnjiv postupak ili čin).

Glagol „sablazniti” znači skandalizirati, šokirati, izazvati sablazan, a znači također i „biti smućen, zaveden sablažnju.

Pridjev „sablažnjiv” upućuje na ono što ili tko izaziva sablazan i koji sablažnjuje, sablažnjujući, a također i na onoga koji se može sablazniti, sklon da se sablazni;

Sablažnjavati se može nekoga drugoga, taj subjekt je sablažnjujući.

Sablažnjivo kao prilog znači „na sablažnjiv način, tako da sablažnjuje, sablazno”.

„Sablažnjivost” je svojstvo onoga što je sablažnjivo.

Ova je riječ slična riječi „sablast” tj. priviđenje, utvara, nakaza, rugoba.

U praslavenskom jeziku znači „zavoditi”:

Prema Biblijskom rječniku „sablazan” znači izazivati pad, biti povodom nečijeg posrtaja. Sablazan je, konkretno, zamka što je netko postavlja na put svom neprijatelju da ga obori. Ima više načina na koje se netko može „oboriti” na području morala i religije: napast koja dolazi od Sotone ili od ljudi, kušnja kojoj Bog podvrgava svoj narod ili svoje dijete, sve su to „sablazni”. No uvijek se radi o vjeri u Boga.

Glava II

KRIST SABLAZAN ZA ČOVJEKA

1. Već Stari zavjet pokazuje kako Bog može biti povodom sablazni za svoj narod: „On će vam biti zamka i kamen spoticanja, i stijena posrtanja...mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se (Iz 8,14sl.)”. Svojim načinom postupanja Bog podvrgava kušnji vjeru svog naroda.

Tako se i Isus pojavio pred ljudima kao znak protivljenja. Jer, On je poslan na spas svima, ali je i povod tvrdokornosti mnogih: „Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti (Lk 2,34)”. U Njegovoj osobi, u Njegovu životu sve izaziva sablazan. On je sin tesara iz Nazareta, hoće spasiti svijet, ali ne nekim osvetničkim mesijanstvom, već po Muci i Križu; i sami Mu se učenici usprotivljuju poput Sotone te, sablažnjeni, napuštaju svoga Učitelja. Ali uskrsli ih Isus okuplja.

2. Ivan ističe sablažnjivu stranu evanđelja: Isus je čovjek u svemu sličan drugim ljudima, smatraju da Mu znaju podrijetlo i ne mogu shvatiti Njegov otkupiteljski naum po Križu i Uzašašću. Slušatelji se svi spotiču o objavu trostrukog misterija Utjelovljenja, Otkupljenja i Uzašašća; ali neke od njih Isus pridiže dok se drugi ne daju poučiti: njihovu grijehu nema isprike.

3. Pojavivši se pred ljudima, Isus ih je doveo u položaj da se opredijele za Nj ili protiv Njega: „Blago onomu tko se zbog mene ne sablazni (Mt 11,6//)”. Stoga je apostolska zajednica primijenila osobno na Isusa proroštvo iz Izaije 8,14 koje je govorilo o Bogu. Mesija je „kamen spoticanja” i istovremeno „ugaoni kamen”. Krist je u isti mah izvor života i uzrok smrti.

4. Pavao se morao suočiti s tom sablazni u grčkom kao i u židovskom svijetu. Uostalom, nije li to i sam iskusio prije svog obraćenja? Otkrio je da je Krist, ili ako radije hoćemo, Križ „ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo je sila Božja (1 Kor 1,18)”. Jer, raspeti je Krist „sablazan za Židove, ludost za pogane”. Ljudska mudrost ne može shvatiti da Bog hoće spasiti svijet po Kristu poniženome, patniku, raspetome. Tek Duh Božji daje ljudima SNAGU da se izdignu nad sablazan Križa, ili bolje. DA U NJEMU SPOZNAJU VRHUNAC MUDROSTI.

5. Stoga se ista sablazan, ista kušnja vjere nastavlja kroza svu povijest Crkve. Crkva je u svijetu uvijek znak protivljenja, te su mržnja i progonstvo mnogima povod otpadu, mada ih je Isus najavio da Njegovi učenici ne bi podlegli.

Napomena:

„Bolno se osjeća ćudljivost kojom smrt neočekivano pogađa ljude najrazličitijih položaja. Još je gora sablazan pravednikove smrti i dugovijekost bezbožnika. Ovaj je svijet pravo rasulo pravednosti. Zaključujemo da ni priroda, ni slučaj, ni sudbina čovjekova života, ni pogubno razmnožavanje grijeha, ni prokletstvo, ni sam Sotona – ne izmiče Božjoj svemoći, tako da je i sam Bog sudbonosno u pitanju. Proroci ne mogu shvatiti sreću bezbožnika i nesreću pravednih, i progonjeni se pravednici nužno osjećaju zaboravljenima. No, unatoč najtežim nesrećama i nakon svake parnice čovjeka s Bogom, pesimizam nije u Izraelu nikad prevladao. Izgleda da sva Biblija odiše još nejasnim PREDOSJEĆAJEM POBJEDNIČKOG USKRSNUĆA.

Mrvljeni patnjom, ali nošeni svojom vjerom, proroci i mudraci sve više ulaze u taj misterij. Otkrivaju OČISTITELJSKU VRIJEDNOST PATNJE, slične ognju što rastavlja kovinu od njene troske; njezinu ODGOJNU VRIJEDNOST, sličnu vrijednosti očinskih opomena, a najzad u brzu nastupu kazne vide UČINAK BOŽJE DOBROHOTNOSTI. Privikavaju se iz patnje očitavati objavljenje Božjeg nauma koji nas zbunjuje, ali može razjasniti preranu smrt pravednika koji je SMRĆU ZAŠTIĆEN OD GRIJEHA, blaženstvo neplodne žene i uškopljenika (Mudr 3,13sl.). Patnjom i progonstvom MOŽEMO OKAJATI GRIJEH. (vidi: Dufour, str 843.)”.

Glava III

ČOVJEK ČOVJEKU SABLAZAN

Čovjek je sablazan za svoga brata kad ga nastoji odvratiti od vjernosti Bogu. Tko zlorabi slabost svoga brata ili vlast nad njim koju je primio od Boga, da ga odvrati od Saveza, kriv je pred svojim bratom i pred Bogom. Bog se gnuša vladara koji su odvratili narod da slijedi Gospodina. A tako i onih koji su htjeli povući Izrael na stranu helenizacije, van prave vjere. Dostojni su, naprotiv, hvale oni koji se odupru sablazni i čuvaju vjernost Savezu.

Isus je, dovršavajući Božji zakon, usredsrijedio na sebe ljudsku silu sablazni; valja dakle da se Njegovi učenici ne sablazne. „Jao onome tko sablazni jednoga od ovih mojih malenih što u mene vjeruju: bilo bi mu bolje da mu se objesi o vrat mlinski kamen i da se utopi u dnu mora (Mt 18,16)”. No, Isus zna da su te sablazni neminovne: lažni učitelji ili zavosnici uvijek su na djelu.

Ta sablazan može doći i od samog učenika; stoga Isus snažno i neumoljivo zahtijeva odricanje od svega što bi moglo biti zaprekom kraljevstvu Božjemu.

Slijedeći Isusa koji nije htio smućivati ljude ovoga svijeta, Pavao traži izbjegavanje sablažnjavanja slabih i nedostatno poučenih savjesti: „Ali pazite da vaše služenje slobodom slučajno ne postane slabima povod pada! (1 Kor 8,9; Rim 14,13-15.20)”. Kršćanska je sloboda nepatvorena ako je prožeta ljubavlju, vjera je prava samo ako podržava vjeru braće (Dufour, str. 1119.).

Umjesto zaključka:

„Misterij križa

Isus, a za Njim i učenici, nisu ublažili sablazan križa kojemu je davao smisao skrovit misterij. Njegovu je dužnost koja proizlazi iz posluha volji Božjoj, ustvrdio sam Isus prije Pashe. A poslije Duhova, učenici, prosvijetljeni slavom Uskrsloga, i sami naglašavaju tu nužnost postavljajući sablazan križa na pravo mjesto u Božjem naumu. To što su Mesiju razapeli, što su Ga objesili na križ na sablažnjiv način, to se bez sumnje zbilo zbog MRŽNJE NJEGOVE BRAĆE. Ali u svjetlu proročanstava taj događaj dobiva novu dimenziju: njime se ispunjava sve što je o Kristu pisano. To je razlog da se evanđeoski izvještaji o Isusovoj smrti toliko pozivaju na psalme: trebalo je da Mesija pretrpi sve što su Pisma govorila, kako će Uskrsli razložiti dvojici na putu u Emaus (Dufour, str 452.)”. 18.06.2021.12:14

„ A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” 1 Kor 1,23

Moja barka

Moja barka, otporna na brodolome,

plovi amo, tamo jer na strujama se nosi.

Posvećena Bogu, molitvama, svemu ostalome,

mirno i zadrijemam, i s morem u kosi.

Neće odnijeti me dalje jer je lako usidrena

kao što se srce moje vezalo za Krista.

Slobodne sam plovidbe, dalje od sirena,

još me kupa svjetlucava morska pjena čista.

Sada ribolova nema, ali ovdje ribarska je mreža

koja meni služi da me s ljubavlju poveže,

s onom dušom čija brodica je puno teža;

samo pazim da je vjetar ne odreže.

Imam još i drugih lađa

s jedrima od Duha i od zlata,

i sa starom Knjigom što je od svih mlađa

poput tajnog napitka životnoga cvjetna lata.

Iza mene svjetionik, a do njega most

od svjetlosnih pruga sunca ili mjesečine.

Nalik je na anđeoske zbore i na Nevinost

koja prati mnoge ribe pa se srebrnima čine.

Gledam naokolo, naširoko, duhovno sam biće,

čitav me zanima taj zemaljski svijet

jer mi Krist u njemu uskrsava kada zora sviće,

a tada u mojoj barci uskrsava i moj stihoplet.

Kraljice i Majko, Dojiljo svih duša

koja bdiješ i nad nebom, i nad morem,

prestala je plodnoj zemlji dugotrajna suša,

daj dopusti i pomozi da je svu preorem.

18.06.2021. 09:12 

The Rosary — All 15 Mysteries — Gregorian Chant

Informacija

Neuki ljudi često vladaju javnim mnijenjem, to jest žele za sebe neki ravnopravniji položaj u društvu, žele sebi povratiti osjećaj samopoštovanja i ljudskoga dostojanstva kojega su izgubili zbog preteških kritika na račun ljudskoga neznanja.

Naravno i čovjeku prirođeno ljudsko znanje razlikuje čovjeka od životinje. Prirođeno ljudsko znanje je protiv smrtne kazne, protiv ubijanja i uništavanja, protivi se zlostavljanju životinja, slabih skupina kao što su djeca, starci, bolesnici; prirođeno ljudsko znanje raspoznaje svoju obitelj i razlikuje one koji mu nisu obitelj ili poznanici i prijatelji; prirođeno ljudsko znanje upućuje čovjeka da upozna nekoga prije nego što će odlučiti hoće li mu ta nova osoba koju želi upoznati biti prijatelj ili samo prolaznik. Prirođeno ljudsko znanje podrazumijeva da će čovjek nastojati dobiti neku informaciju, neki podatak prije nego što odluči o svojim postupcima; ako, primjerice, želim odrediti tko mi može pomoći i tko mi je više simpatičan, tada ću se raspitati kako najbolje znam i umijem o ljudima koji mi kažu da mi žele pomoći. Kada želim otići na glasovanje u vrijeme izbora, tada već imam svoje mišljenje i svoja iskustva s kandidatima među kojima ću se opredijeliti. Neću upitati susjede ili obitelj, strance ili prolaznike da mi kažu za koga da glasam, to neće učiniti čak ni dijete. Ipak, ljudi pitaju često da im drugi ljudi kažu što moraju misliti i za koga se moraju odlučiti, takav postupak graniči s ljudskim razumom i prirođenim ljudskim znanjem.

Ljudima nije lako učiti u školama ovoga svijeta, ali vrlo često ljudi nemaju prilike učiti niti u životnim školama. Ipak, najosnovnije znanje čitanja, pisanja, računanja, etike, informatike, prirodoslovlja, pojava u prirodi i ponašanja u bilo kojem društvu posjeduje većina ljudi. To je ljudska kultura i ona ne zahtijeva da čovjek ide na daljnje školovanje ako mu je to preteško.

Osnovna ljudska kultura sastoji se u tome da čovjek može privređivati za sebe, biti samostalan te da može održavati neki red i mir u sebi i oko sebe; da čovjek ne robuje i ne gladuje, da živi tako da ima mira i slobode, ali i tako da ne ugrožava mir i slobodu svojoj okolini. Osnovna ljudska kultura zahtijeva da ljudi svoje sposobnosti razvijaju u miru i redu te da imaju koristi od tuđih sposobnosti.

Novi val u modernom svijetu, naprotiv, zahtijeva od čovjeka već dok je još dijete da prvo potraži informacije na svome mobilnom uređaju, a tek potom da se osvrne oko sebe i uoči ljude i stvari oko sebe. Novi val zahtijeva od čovjeka da odmah, i prije nego što dobije informaciju, počne djelovati učinkovito što je nemoguće ako čovjek ne razmisli i ne odluči kako će djelovati. Novi val zahtijeva od čovjeka da se spusti na razinu osjećajnosti, osjetilnosti, intuicije i navike.

Budući da mora odmah djelovati učinkovito, a ima naviku tražiti po mobitelu informacije, čovjek se oslanja na to da će stroj ponuditi razmišljanje i zaključivanje te da će potom čovjek djelovati, to jest, stroj odlučuje na neki način umjesto čovjeka i to ne zato što stroj razmišlja već samo zato što čovjek ne razmišlja, a djeluje i to pod pritiskom da mu djelovanje mora biti učinkovito.

Nekada bi čovjek upitao druge ljude, a danas upite šalje stroju.

Prvo što će uočiti na stroju jest obilje informacija. Možda nije uopće pretjerano reći: mnogi ljudi djeluju kada se dokopaju najrazličitijih informacija koje ponude različita gledišta nakon kakvih ti mnogi ljudi krenu djelovati, a da nisu samostalno razmislili i odlučili kako će djelovati. Dakle, ono što ljudi danas nazivaju učinkovitim djelovanjem jest samo pohlepno i nesvjesno gutanje mnoštva informacija nakon kojih čovjek djeluje kao muha bez glave, intuitivno i spontano, bez puno intelektualnih napora. Mnogi ljudi ne razmišljaju, a djeluju. I nekada je tako bilo, ali nekada je bilo i puno manje informacija pa je čovjek imao vremena malo i promisliti prije nego što bi mu stigla sljedeća informacija.

Također, uvijek su postojali grijesi među ljudima, isti ovakvi kakvi su danas, ali se za te grijehe nije znalo javno. Nije se znalo toliko informacija o tome kako su muževi u svojoj obitelji nasilni prema ženama i djeci; nije se znalo kako ima puno istospolnih veza; nije se znalo koliko griješe političari i razne državne vojne institucije jer informacije o tome nisu izlazile u javnost; nije se znalo koliko ima čedomorstava; također nije se znalo koliko puta su mnogi državnici spriječili opće ratove i uništenje u svijetu; nije se znalo koliko ima novih znanstvenih izuma i otkrića svakoga dana.

U mnoštvu informacija običan čovjek koji nema neku veću vlast, može postati malo poremećen ili dobiti vrtoglavicu. Može zaboraviti provjeriti da li su informacije istinite ili su plod nečije mašte. Običan čovjek prestaje razmišljati postepeno jer nema vremena, mora upijati nove informacije, učinkovito djelovati kako bi vidio što je istina i kakvi su rezultati njegova učinkovitoga djelovanja, ali bez postepenog zaključivanja i odlučivanja.

Nije prirođeno kulturnom čovjeku da sve usvaja kao da je istina i kao da je tuđe mišljenje njegovo vlastito razmišljanje i plod promišljanja i razumnoga odlučivanja.

Isus je to znao, toga je i prije bilo.

„Tko od vas, kad hoće sagraditi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelje, a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: 'Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti!'

Ili, koji kralj, kad se sprema zaratiti protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se s deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj s dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira.” Lk 14,29-32

Tako u tom novom valu postaje svejedno da li ti informaciju daje netko tko točno zna da li je i koliko je istinita informacija ili informacija dolazi od nekoga tko ne zna ništa o tome što priča. Najčešće se dogodi da puno informacija širi onaj tko malo zna jer ima puno vremena za gutanje drugih informacija, a malo vremena za provjeravanje istinitosti informacija. Mnoge informacije čovjek nema mogućnosti provjeriti samostalno. Zato je dobro ići u školu i školovati se u mladosti o temeljnim pitanjima i saznanjima u modernom svijetu. U školama čovjek nauči da je prije svega osnovna ljudska kultura temeljena na osobnom prirodnom znanju koje se mora poštivati prije nego što se usvaja novo znanje od drugih ljudi, od znanstvenika i stručnjaka za neka pojedina područja znanja. U svakom slučaju školovani čovjek će radije pronaći nekoga tko je stručan u svom zvanju nego što će provjeravati znanje čitanjem novina i portala, služenjem medijima. Ljudi u medijima nisu stručni za informacije, ali često dovode stručne ljude običnom čovjeku u njegov dom. Školovani čovjek će brže prepoznati razliku između kompetencije novinara i kompetencije stručnjaka za neko područje, religiozno, političko ili prirodoznanstveno. Novinari mogu pričati svašta, ali živ čovjek pred novinarima možda i ne priča gluposti, možda je stručan građevinar ili fizičar. Nezgodno bi bilo od fizičara tražiti podatke o slikarstvu ili od umjetnika tražiti podatke o gradnji tvornice ako čovjek želi saznati relevantne podatke u kratkom vremenu.

Ponajviše je nezgodno upitati novinara kako se gradi zdanje ili za koga moramo glasovati na izborima. Novinar će vjerojatno reći da ljudi moraju glasovati za njegovog poslodavca, a tko mu je poslodavac, to nitko točno ne može provjeriti. Isto je i s drugim strukama. Zato je dobro imati što više znanja iz školskih dana.

Čovjek nema vremena niti provjeriti je li mu danas bolje nego jučer ili mu je sve gore i gore pa pita novinare o tome koja su i kakva su vremena.

Kako glasovati za nekog političara ili stručnjaka koji se bavi politikom osobna je zanimacija svakoga pojedinog čovjeka, a svaki čovjek ima svoje osnovno prirodno znanje u današnjoj kulturi, odnosno u ovoj civilizaciji.

Činjenica je da danas političari odlučuju o ekonomiji i da ekonomija odlučuje o politici. Običan čovjek možda nije čuo da osim političara, novinara i ekonomista postoje na svijetu znanstvenici koji svakoga dana dolaze do nepojmljivih otkrića u fizici, astronomiji, medicini, biologiji, kemiji, jezikoslovlju, filozofiji, teologiji.

Tako novinari često prosuđuju o stručnim stvarima i konzultiraju ekonomiste ili političare po pitanjima mnogih znanosti. Znanstvenici nemaju vremena za neobrazovane novinare, a mnogi od njih podučavaju mlađe znanstvenike. Oni su postojali i prije, ali se za njih nije uvijek znalo.

Novi val možda donosi informacije u naše domove i u naše duše, ali kulturan čovjek s osnovnim prirođenim znanjem morao bi znati barem toliko o životu da shvati da postoje mnoge informacije o kojima javnost ništa ne zna i nikada neće znati.

Na primjer, ako dođete u neki bolji restoran i sjednete s prijateljem za stol da biste naručili jelo i piće, nećete valjda ustati od stola i otići nekima za drugim stolovima da ih upitate što biste vi bili raspoloženi pojesti i popiti, ali ako to i učinite, mnogi će vas držati nekulturnim ili luđakom. Ako pogledate u mobitel kako biste saznali što želite pojesti i popiti, pristalice novoga vala će vas proslaviti kao jako simpatičnu osobu i steći ćete popularnost. Možete se odmah zaposliti kao novinar, političar ili što god vam drago. 21.05.2019. 11:41