Dodir noći

Tama cvate

i čuje se dah

u tišini.

Svjetla se klate,

zvjezdani prah

u daljini.

Budne li noći,

romansa slatka

s Tobom u misli,

ljubavne moći,

govora kratka

da svi bi svisli.

Brzo putuje

svaka riječ

u slobodnoj razmjeni;

srce Te čuje,

vječnosti mliječ

u vremenskoj mijeni.

Zemlja spava,

i mora, i rijeke,

a duhovi lebde.

Putanja prava

i staze su meke;

uvijek su negdje

između nas.

Molitva tiha,

nečujna uhu.

To prilazi spas

i romantika

na dušu gluhu

za svjetovne stvari.

Znala sam, znala

da ćeš mi prići.

Nebeski dari

što sam ih krala

brzo će stići.

Zrak od jeseni

i babljega ljeta

svježinu ima,

srce mi plijeni.

Noć je sveta,

božanska klima,

sasvim pogodna

za divljenje Tebi,

Isuse Kriste!

Prilika zgodna

što pustit' se ne bi,

a ruke čiste

i molitva strasna,

iako mir tu vlada

i nije san.

Noć je časna

i još je mlada

kao poljubac ran,

kao zagrljaj života.

Velik si, Bože,

a tako mi blizu

Tvoja ljepota.

Trnci se množe

i dušu mi grizu

kao tisuću čežnji

i, ako treba,

mrijeti bi lako

usprkos težnji

zemlje i neba

za biće svako

jer čovjek je slijep

za Tvorca svoga,

godinama spava.

A Ti si, Kriste, lijep

svetošću Boga.

Svaka Ti čast i najveća slava!

26.10.2020. 03:23 

Dragulji od vjetra

 

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Duša i Smisao

 

Duša ova, život moj

nosi križeve i boli,

raduje se ili smeta

kao duše svaki drugi soj.

Kada se u Bogu proli,

postaje mi dobra, sveta.

Nije puno svjesna, gubi uspomene

što su pratile je puno vrijeme

od kada je krenula na put.

Izbavio Bog joj misli oklopljene,

posijao po njoj svoje sjeme,

tu nebesku snagu i zemaljsku ćut.

Dugo nije ništa govorila.

Vodili je poput psa na lancu,

nevidljivom kao što je misao.

Prepreke je lako oborila,

kretala se Bogu kao strancu,

al' u srcu uvijek znala je za smisao,

ne onako kako svijet poželi

već u božanskome vrtu sreće

jer svak sanja ono čega nema.

Njezin govor odjednom je bio cijeli,

ali svijet je mrzio to što ga neće

nego čeka drugo i za to se sprema.

Nije bila svjesna, nije.

Ništa u tom smislu nije bilo ime,

a svatko je htio njene tajne.

Znala je da srce svakoj duši bije,

al' se nije snašla s time

pa su njene oči uvijek bile sjajne.

Kad je prelila se čaša,

pronašla je samo jednu, ključnu riječ.

Shvatili su, pomogli da zaboravi.

Život više nije bio kao gorka kaša

i tad odlučno je okušala mliječ

koja spasa daje, novi život, pravi.

Duboko u sebi još je kao pseto malo,

pameti ne posjeduje, al' je vjerna.

Zato samo Bog joj može reći

ono sve do čega je njoj stalo;

samo Bog je riječ joj neizmjerna,

a sve drugo nikad smisao joj neće steći.

17.06.2021. 15:12

Probudit ću zoru jutarnju

 

Podijelit ćeš sa mnom jednoga dana

sve ove tajne i događaje,

veliku svečanost našeg rođenja.

Ta, ti si i sada mi zora rana,

ponoćna molitva koja traje

sve dok još ima ta pohođenja.

Zato me učiš, zato me slijediš,

govoriš nekako srcu mome

što slaviti hoće kroz više noći,

a ne zna da puno manje vrijedim

jer djela su skromna, misli trome.

Dao mi Bog da možeš pomoći.

U tebi se rađa moje djetinjstvo

što mi ga šalje po tebi Krist

i bez tebe ništa bih bila,

a događa mi se sestrinstvo,

majčinstvo i zavjet čist,

haljina meka kao svila.

Zato i ja ću slaviti uvijek

kao što priliči svakome sinu,

svetome djetetu našega Boga.

Duh mi je došao kao lijek;

rođena iznova, u Kruhu i Vinu,

svake se večeri sjetim toga,

svakoga dana što ga ispovijedam,

svake noći i svakoga jutra.

Kriste moj, Kriste, Bože moj,

budi mi Tata da Ti pripovijedam

svaku sitnicu sve do sutra;

bit ću izabrani puk ja Tvoj!

22.05.2021. 23:33

Ruka što mi dušu štiti

 

Proći će mi mnogi sati

nespokojstva velikoga.

I ovaj dan i noć bih dati

da ne sanjam bilo koga.

Sanjati bih nešto novo,

nešto drugo, a ne noćnu moru.

Sanjati bih baš proljeće ovo,

drvo koje obnavlja si koru,

sretnu ružu i najljepši cvijet

što ga daruje mi ljubav moja.

Pa da sanjam čitav svijet,

nikada ga ne bi bilo u toliko boja.

Sanjati bih one grube ruke

koje znaju nježnosti nebeske;

bezbrojnih buketa tanke struke,

pjesmu koja ima riječi reske.

Sanjati bih olujne te livade

i vrhunce krovova pod snijegom;

pticu veliku, grabežljivu, a punu nade

kako žuri, a za njome lije grom.

Sanjati bih prozore od kiše,

čvrste, otporne i sigurne od zla,

i rolete koje vjetar njiše;

ogromnu oluju svih zemaljskih vjetrova.

Sanjati bih da mi ona ruka dušu štiti,

da mi one riječi mijenjaju živote

koje pokušavala sam sebi skriti.

Sanjati bih život svoj jedinstvene ljepote.

Večer opet mračna, noć mi neće biti tiha

ako ne odsanjam ono što mi Duh naredi

jer On neće dati udio mi stiha,

niti da se srce moje noćas čitavo zaledi

nego Duh će meni reći Sveti

koju poruku ja moram znati

kad se jutrom prenem iz te spleti

svih oluja i te Ljubavi mi što me prati.

18.05.2021. 19:10

Nebo za dušu

 

Probrani oblaci,

izabrani povjetarci

i vjetar koji te baci;

utihnuli žmarci,

aleja životnih uzdaha,

to nebo je što kruži,

spašava od straha

i utjehu pruži.

Šumovi od kišnih kapi

i sasvim kratka smjena;

i sa crjepova hlapi

sparina odnesena.

Kad bi bilo takva mira

za susrete s čudima,

ne bi nikad anđeo što svira

prozvao nas ljudima.

Bili bismo druga bića

koja žive od nebeske pjene,

vedri od otkrića

i bez tamne sjene.

Ipak, bolje je čovjekom biti,

imati dušu, imati želje;

makar od neba se kriti

jer sloboda te melje.

A nebo je veliki dar,

poklon bez duga,

diskretna čar

zemaljskoga luga.

Što bi, dušo, bez oblaka,

bez plavetna sjaja?

Bez neba zemlja je raka,

grob koji ne zna do raja.

31.05.2021. 16:39 

Luciano Pavarotti - Ave Maria (Schubert)