Tuesday, June 15, 2021

Romansa

 


Svaka duša često stoji sama,

ostaje samoći gledati u lice.

To je olakšanje, može ugledati Boga.

Ovom svijetu ostala je sveta samo tama,

ova zemlja prepuna je prazne priče,

a duše su mnoge ranjene zbog toga.


Duši potreban je bar ponekad takav raj

što ga može sama sebi stvoriti

svojim djelima i mirovanjem.

Može lako pobjeći u neki zavičaj

gdje je lakše Bogu se otvoriti

i gdje prestaje sa svojim silovanjem.


Od rođenja navikli su ljudi biti grešni,

od malena gađa u njih tama svijeta,

a od nasljeđa poprimaju i mračne gene.

Ne vide zbog toga koliko su neuspješni,

mjerila im poput izgaženog cvijeta

koja dušama na srce postavljaju mrene.


Kada Bog se smiluje i dušu probudi,

ona nikada se ne vraća u tamu

jer to buđenje su sama nebeska otkrića.

Nije dovoljno da jednom ustreptaju grudi,

dovoljno bi bilo ostaviti dušu samu

jer tada u Bogu vidi smisao svog žića.


Gospodin je uvijek tu, kraj tvojih vrata;

čeka, zna da naići ćeš prije ili kasnije

u svoju samoću, da provjetriš moždane.

Pobjeći ćeš i od ljudi, i od sebe, i od rata

da bi duša ustrajala na životu malo strasnije,

posebno u vrijeme kad si brojiš ostarjele dane.

15.06.2021. 16:59


Tvoje pjesme

 


Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Moje misli, tvoje riječi,

tvoje riječi, poziv moj.


U tvojim pjesmama

duša moja miruje i spava,

a Bog naš je s nama

u vedrini svoda plava.


Njegova nas vatra vuče,

od Njega se prosipaju rime,

nagurane da se k nama skuče

kao kaplje mora usred plime.


Tvoje pjesme. One sve su tu

gdje i srce moje tuče, bije;

ono čuje božansku melodiju,

ono samo u noćima bdije


kao mladi vrabac koji prhti

dok mi duša mirno čeka,

poput golubice koja drhti

dok me nosi mjesečeva rijeka.


Tvoje pjesme silaze mi s Neba,

vraćaju se kroz me kao kružni tok,

a srce ih ovo neprekidno vreba

kao vodu što je daje sveti Bok.


Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Tvoje misli, moje riječi,

moje riječi, poziv tvoj.

01.03.2020. 07:11

Prinos tišine

 


Stojim Ti za Žrtvenikom, Kriste,

što Ti ga izgradila je vjera čila;

u mom srcu Tvoj je puk

što Ti prinosim ga zazivima molbe iste,

što Ti ga okupljam podno Tvoga krila;

u tišini pratim svoga srca zvuk.


Što je stado bez pastira,

što je pastir koji nema stada svog?

Kriste, došao je i taj čas.

Ujedini duše oko svoga mira

jer Ti naš si Pastir, Kralj i Bog

koji nosi svima spas.


Mnoga duša otići će od Tvog stola

bez to malo čežnje ili Duha,

neće čuti srca moga zov.

A ja zato živim, to je moja štola,

da udijelim svakom Tebe, Kruha,

da dovedem sve pod sveti krov.


Ali zato molitva se moja vine

daleko do svakog puka,

sjedinjenje u Tebi nam prosim.

Ako treba, jedini Ti, Božji Sine,

neka plane moje srce, moja ruka

da zauvijek za njih sebe Ti prinosim.

29.11.2020. 22:00








Kristalni Eden





Duša u duši, jedna Gradnja,

svetac do svetice, zidine čvrste

i temelji strašni, neoborivi.

U ognju Duha duboka sadnja

svih onih koji se njime krste,

tisuće tisuća nerazorivih


jer svak je u svakome plod

i svijetli odraz Mladoga Sunca

što iz nutrina svoju ljubav širi

za sve svoje, sav ljudski rod,

čak i za onoga koji bunca.

Proljetni povjetarac lagano piri.


I kamenje će radije viknuti,

i kamen bi postao sami med,

i zdenac duboki, bez kraja;

a čovjek za grijeh će kobno kriknuti

ako ne vidi ljubav, mir i red,

volju Boga što teče iz raja.


Pronađi me, dušo, naklonost moju

i ruku priznaj na ramenu svome,

mada će biti možda i gruba

jer silno želim te kao mač u boju,

kao šapat zlatni u Gradu tome,

dijamant od sunca što drži se ruba.


Spoznaj mi tugu, i očaj, i pad

koje mi dadoše jednom, odoru ranu;

spoznaj mi čežnju iz nutrine

da svilom obavijem duhovni Grad

u kojega svi osim mene stanu.

Ti poznaješ već mi vis i dubine.


Sjeti se ljubavi, pjesama, svega,

i obećanja koja u Bogu se tope;

ne gledaj nevjeru i ne ispaštaj

već sjeti se barem bilo čega

kada se sveti svi svetinjom škrope;

sjeti se maslina, palmi, i praštaj.


Janje moje, Janje pomirbeno,

vječni sjaju sveg života moga,

samo dio ove sreće da Ti kušam!

Da Ti svoju suzu predam, Stijeno

što je priznajem za svoga Boga,

samo slavit će Te moja duša


koja svetima se obraća u slavi

što je dosegnula čak do nje

kao nečujno koračanje u sjeni.

Svaki puta kad se neki svetac javi,

ona klecne i zadrhti, vidi sve;

velike si dare poklonio meni.


U tom društvu spoznah ja u času

što je ljubav, što je mir i pravednost,

što je poniznosti strašan bedem.

Ti mene zaljubi, u me Duha nasu

da Ti gledam nevinost i čednost,

da zavirim u Tvoj prekristalni Eden.

17:03.2020. 07:01



 

Raspelo

 


Duševna snaga,

noćna energija

hladovine i mira.

Suncu ni traga,

propala elegija.

Samo me dira


energija tmine,

molitvene kiše

sa izvora živa,

božanske oborine.

Slaboću prebriše,

blještavilo skriva




Križ na zidu

u sjeni noći

i čitav se dan

odmara u vidu

prekrasne moći,

ne da u san.


Umor odnese

dnevne rutine,

opojne kao droga,

žegu podnese

sunčeve topline

Križ moga Boga,


vruće Raspelo

gorljive budnosti

kojom leluja

najsvetije tijelo

u svojoj oskudnosti.

Kao nevidljiva struja


gori u tami

svoje osobnosti,

obasjava svijest;

i nismo sami.

Budi sposobnosti,

Radosna vijest.


Hladi moždane,

srce raspiruje

i dušu blaži.

Ruke odane

raskriljuje:

mene traži.

19.02.2020. 20:33




Jaka vatra sveopćega mira



Žižak topi se voštanici,

ali svijeća rasprši se smjerno

u zadanom prostoru

gdje još nema mjesta Danici.

Poštujem ga vjerno,

neću pustiti ga da dočeka zoru.



Uskoro će onaj dugi dan

što ga zovu slavljem Poetese,

proći će za mnoge ljude.

Neki pjesnik recitirat će svoj san,

čuvajući papir da ga ne odnese

kratka noć za mnoge Jude



što su vlasnici od mobitela

kakvi nikada ne pregorijevaju.

Zbog te svijeće u bliskosti sa mnom,

dišem duboko i sporo, podno epitela,

da mi vatre male ljepše pjevaju

i da ne trepere dok se kreću za mnom.



Tko još ne zna pisati papiru,

taj će ikonama otipkati imenice

koje proizlaze iz prošlosti neke.

Držim srce svoje u redu i miru,

ono pruža najbolje rečenice

koje teku kao nabujale rijeke.



Srce moje najveća je pomoć

kad poželim bilo što,

u njemu je pohranjeno Blago.

Kao meni, njemu nije važna ponoć

da mi šapne nešto neizrecivo.

Iza svijeće Raspelo mi je drago.



Kako bilo, Krist je uvijek i po svuda,

kako u mom srcu, tako i na zidu;

rezonantna veza jamči dobro djelo.

Za me to su nepregledna čuda

koja učinkovita su baš u svakom vidu;

to je stoga što sam Isusovo tijelo.



Za nas uvijek prvi dan i prva noć,

uvijek sviće neki novi izraz,

uvijek silazi na moje srce sreća.

To je sve ljepote i pjevanja moć.

Za sve Krist je uvijek izlaz,

Majka Njegova je pjesnikinja ponajveća.

15.06.2021. 00:55 

Monday, June 14, 2021

Bijela Katedrala

 

Milanska Katedrala

Sjajem sunca satkali su nježno zdanje

od pretvrda, od neslomljivoga kama;

svetim nadahnućem načiniše najtanje

što svodu pjeva koji dostojna je rama.


Vrh je vrhova svih krasnih najviši u resu,

kaplja vode života za putnikovu dušu,

smjernica za ulaz svadbenome plesu

ma koliki vjetrovi da tom visinom pušu.


I u velikoj daljini, kao da s nebesa pada,

putokaz je svakom žednu da još više žeđa

i da stigne zemljom prašnom koja se ne nada

na taj izvor što je pojio im duše istih pređa.


Kada hodim vremenitim stazama bez sjaja,

anđeo me čeka i doziva unutarnjim sjetom

da pronađem ulaz od konkretna doticaja

prašnjavoga srca u tom klanjalištu svetom,


tek da virnem čistoj rajskoj naličnosti,

sa svim milostima koje iznutra se dijele;

i da malo bolje vidim njene mističnosti,

da doživim neznane korale Katedrale bijele.

srijeda, 2. svibnja 2018. 07:58:04


Popular posts