Molim Te, Isuse

 

Moj Isuse, Bože moj,

više puta molila sam Tvoje dare,

više puta zvao si me u svoj dom

i u topli šator svoj

gdje popravljaš moje kvare,

daješ bića srcu mom.

 

Isuse moj, moj Proroče,

više puta gledala sam Tvoje muke,

više puta pružio si meni odraz svoga lica,

nove stope koje kroče

gdje ne stižu moje otvorene ruke

nebeskih se načekati ptica.

 

Isuse moj, moj Svećeniče,

više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,

više puta rodio si meni blaga

koje mi zbog Tvoje riječi niče,

što ga daju Tvoje ruke umiruće,

što ga nude bića draga.

 

Isuse moj, moj Kralju,

više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,

više puta dao si mi majku

koja vodi mene Tvojem raju,

koja moli za me Tvoje carevstvo

da u njemu živim bajku.

 

Moj Isuse, moj Prijatelju,

opet slatka kruha molim sada,

sada daj mi mir Tvoj pravi.

Nemam od tog veću želju,

nema od te veća nada;

moje grijehe zaboravi.

 

Moj Isuse, Tijelo moje,

više puta sam Te blagovala,

više puta dijelili smo Tvoje krvi,

rumene nas prsi poje;

više puta sam se zatrovala

strahom koji svu me mrvi

 

da me opet svu okrijepiš,

da me opet k sebi vratiš,

da osjetim Tvoje gorke okuse;

da me krvlju svu oblijepiš,

da zbog mene opet nevin patiš,

Gospodine moj, moj Isuse.

24.02.2015. 07:2

Pećinarka

 

Drveni stup

i stope u travi,

i od ruže pup

da Boga slavi.

Oči zabranjene,

gledam gore,

ruke su ranjene

prigrlile more.

Čitava povijest

titra kao san,

a Radosna vijest

olakšava dan.

More je kao nada,

ali zaglušuje

i pijesak propada,

lahor popuhuje.

Pjevam u pećini,

omeđena gipsom.

Bijeli se u visini,

izgrađen kiksom.

Cigla i crijep,

greda se nadnosi

kao prizor mi lijep

i nebo rosi.

Nocturno peče

i vjetar svira,

a sjećanje teče

tipkama glasovira.

Zabranjeno srce,

a ljubit' se smije

pa ne ćutim grce

već stup me grije.

Kapcima poničem

iako trnem,

granice pomičem

da ne posrnem.

08. 09.2018. 06:55

Vatreni labud

 

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

 

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

 

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

 

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

 

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

 

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

 

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

08.10.2013. 21:02

Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

 

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

 

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

 

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

 

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

 

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

 

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

 

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

 

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

 

Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

 

Pianissimo

 

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018.

17:22

Ars poetica

 

Umorne su žića strune,

popustile od napinjanja,

kao abdicirale krune,

bolesne od sapinjanja

izraza i odraza, izričaja

kojim častile su dvor.

Na sudu starih običaja

zamrsiše sve u čvor,

i ljepote doživljaja,

i pisanje korijensko

što bi dalo jasna sjaja.

Govorahu 'nije zakonsko',

načiniše zakon velji,

tuži ga tugaljivost,

kao da bi sve po želji,

imuni na žaljivost.

"Same parole!

Sola scriptura!",

blatne patrole,

redovna tura:

"Kakvi spiritisti,

kakav miomiris, kad!

Svi smo isti,

muka, trud i rad".

Pisahu 'ar snova',

zabilježiše pomno

svaki znak i sva slova.

Rekoše: "Skromno!".

O, božanske note

i anđeoski pjevi!

Nestadoše jote,

prilozi i pridjevi.

Vrlo strogi sudi;

novinama po komarcu,

vi, pjesnici ludi,

sudištem po žmarcu.

Čime bi zamijeniti

riječ i govor puka?

Boga si oplijeniti,

to je vaša muka.

02.05.2018. 16:43