Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

 

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

 

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

 

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

 

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

 

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

 

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

 

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

 

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

 

Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

 

Pianissimo

 

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018.

17:22

Ars poetica

 

Umorne su žića strune,

popustile od napinjanja,

kao abdicirale krune,

bolesne od sapinjanja

izraza i odraza, izričaja

kojim častile su dvor.

Na sudu starih običaja

zamrsiše sve u čvor,

i ljepote doživljaja,

i pisanje korijensko

što bi dalo jasna sjaja.

Govorahu 'nije zakonsko',

načiniše zakon velji,

tuži ga tugaljivost,

kao da bi sve po želji,

imuni na žaljivost.

"Same parole!

Sola scriptura!",

blatne patrole,

redovna tura:

"Kakvi spiritisti,

kakav miomiris, kad!

Svi smo isti,

muka, trud i rad".

Pisahu 'ar snova',

zabilježiše pomno

svaki znak i sva slova.

Rekoše: "Skromno!".

O, božanske note

i anđeoski pjevi!

Nestadoše jote,

prilozi i pridjevi.

Vrlo strogi sudi;

novinama po komarcu,

vi, pjesnici ludi,

sudištem po žmarcu.

Čime bi zamijeniti

riječ i govor puka?

Boga si oplijeniti,

to je vaša muka.

02.05.2018. 16:43

Zaručnica

 

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

 

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

 

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

 

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

 

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

 

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

 

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

 

makar nema toga runolista

kao što je Djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

 

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

Nebeski greben

Uvalama nedostataka slabo kapa

što bih možda mogla sažeto sročiti;

rtovima izobilja buja kaplja hlapa

što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,

odlebdjeti što više ritmovima svoda

kako nastala bi ona melodija tmasta

u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste

makar kako bili previšnji, ljekoviti

da bi hlapljive nebeske tipke guste

načinile od sebe preokrete svoje biti

iako negirala bi toga slikarska platna:

sve je to isto, jedna i umjetnička bit,

prirode il' društva, svejedno, zlatna;

i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi

koji imitirao bi prirodne fenomene

kao društveni napor koji iza brodi,

zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje

samo zbog svih natprirodnih talenata

što ju onomatopejom spoznaje;

to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.

Samo nebeski se anđeli tim diče

da tu spuste kapljice od svakog retka

i kad one nikome na umjetnost ne sliče.

srijeda, 2. svibnja 2018. 13:57:52

 

Glas Pastira

 

Čujem Tvoj glas u moru glasova raznih,

u tišini blagoj, u potpunome muku,

čujem Tvoj glas usred riječi praznih,

kada sam sama ili svjedok sam puku.

Tvoj glas mi je prepoznatljiv i jak,

poput svježine i lahora blaga,

tamo gdje nalazim križa Tvog znak,

tamo gdje nema mu nikakva traga.

Tvoj glas Pastira je glas razuma čila,

lakoće i fine svjetlosti sjajne;

poput latice cvijeta, poput prozirna tila,

kao drvored breza sred šume bajne.

Tvoj glas je strašniji od najtanjeg trna,

kao da štiti ružu i uz nju stražari,

od kojega lije krv do posljednjeg zrna,

od kojeg se obraz brzo zažari.

Kad sam u žurbi i kada mi počinak leži,

kada se budim, čujem Ti glas;

od Tvoga glasa noćna mi mora bježi

jer glas Tvoj je život, hrana i spas.

nedjelja, 22. travnja 2018. 07:04:03