Otvoreni suton

 

Kameni luk

posred tišine;

samo gluhi muk

i dodir svježine.

Otvorena vrata

i širi se stuba,

u smjeru nepovrata,

daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči

u zalazak neba;

staro deblo krči,

sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći

kroz tišinu, prema gore;

suton pun je moći.

Niz moje bore

suze radosnice klize

jer putujem lako;

ni savjest ne grize,

a važno je jako.

Magare se spušta,

stiže do dna stube.

I obala je pusta,

galebi se ljube,

a ja gubim sluh.

Još koji časak

i ostaje moj duh

i suhe zemlje dašak.

‎15.04.‎2018. 09:14:15

Mozaik

 

Sada dobih ja krila,

krila za let

u nespokoj.

O, kako sretna sam bila,

dodirnuh tle,

hram Tvoj.

 

Sada tek drhtim

kao stari

zapaljeni panj

i jedva prhtim.

Nema stvari

što ide ututanj.

 

Opet smiluj se, još!

Mome času

historijskom

moj zavjet loš

dodaj krasu

mozaičkom;

 

neka, na primjer, posljednja

budem pločica

u mozaiku ja

i neka u naručju dosljedna

budem zaručnica

otajstvenog pomazanja.

 09.03.2012. 12:40

Sokolov let

Hoćeš li mi opet doći,

hoćeš li navratiti na moje koncerte?

Hoćeš li me čuti moći,

moje lamentacije konverte?

 

Hoćeš li me svojim bogatstvom

počastiti kao siromaha

koji svojim silnim bratstvom

ne dolazi još do daha?

 

Hoćeš li mi pomoći preskakati

na mojoj stazi visoke prepreke?

Hoćeš li svoj pogled pretakati

na moje usne prijeke?

 

Da li ti se dopadaju

ovi vrtovi koje otkrivaš?

Da li ti anđeli skladaju

o ljulju koji zemlju prekriva?

 

Ono kamenje u sredini visoravni,

to je tvoje prijestolje od ognja;

tamo nastao je vulkan slavni

koji dade crnice i ruži godnja.

 

Tamo ću te postaviti

i poslužiti ti nektara.

Neću otrova ti ostaviti

već od jezera ti dara.

 

Vidjet ćeš sve ove sprude,

sve što ja sam osvojila.

Možeš načiniti mnoge grude

da ih bacimo na pojila

 

gdje labud moj od vatre

ponekad izranja iz dubina.

Nikada ga snijeg ne satre.

Na obali sve je puno lupina,

 

srebrnkastih pod mjesečinom,

koje ostale su još od sjetve.

Sjemenje je kalilo se opečinom,

zato plamene su ovdje žetve.

 

Ako ipak ovamo zakoračiš,

ne čudi se, sve već znaš.

Vidi se da sve mi značiš,

isto kao sav taj kraš.

 

Možda ti si meni ostavio

ovaj teren svoje planine

i stopama me ovdje postavio

da te pratim u visine.

 

Predat ću ti sve talente,

vidjet ćeš i neke plodne.

Ne obaziri se na lamente

jer ćeš naći smokve rodne.

 

Ne brini, znat ću da si ti,

možda presvući ću odore.

Labud će se onaj uzdići,

prati ga na sinje more. 

02.02.2014. 08:14 

Sjećaš li se tragova u pijesku

 

Sjećaš li se onog pješčanog traga

koji me je doveo do Stijene od kristala

što još uvijek mami svakog vraga

i uz koji ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope

i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.

Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope

zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?

Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,

već sam iskusna u svome svetom činu,

a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.

Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća

što ga prinosim na dar u svome plijenu,

a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?

Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,

ali nisam sasvim sama u tom tijesku

gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,

teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,

ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače

i dok svi se međusobno miluju i grle.

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,

laštim svaki kamen koji nalikuje onom

što mi uzrokuje one određene trnce

i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,

čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje

ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,

a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,

samo Stijena seže do najvećih visina.

Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši

ima nekih tragova što dođu iz daljina.

‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19

Izdanak

Drugoga dana mjeseca zgodna,

godine ove milosne Gospodnje,

duša je pronašla malo krša rodna

i odmah krenula u ophodnje

 

kao što trubljama sravniše Jerihon.

Molitvom je naporno radila,

vjerom je opremila jedini ešalon

kako bi maslinov izdanak sadila

 

koji već sav bijaše skvrčen i suh,

kao željan pijeska, a ne vode;

i kao da je za vapaje gluh,

a dodiri kao da mu samo škode.

 

Duša ostavi izdanak u zavjetrini

i on poprimi boju okoline,

samo ostade svijetliti u nutrini

kao da sunce iz njega sine.

 

I tako se duša naokolo vrzla

dok sjena ne postade sasvim tanka

jer već je padala noć ona mrzla.

I duša se stisnu podno izdanka.

 

Povijena sva u jednom smjeru,

sjena je izdanka nekako skakutala.

Duša osjeti toplinu i vjeru,

a u blizini je ptica zacvrkutala,

 

tiho i nježno kao dijete nerotkinje.

Potom je rosa na dušu stala,

a duši se laki uzdah otkine

jer izdanak živi, Bože, hvala.

19.03.2015. 14:59

 

Utvrda od vjetra

 

Danas imam poziv prići ti i reći

da sam uvijek bila žena koja čeka

kao duša koja jednom mora prijeći

sve brzace i sve struje koje nosi rijeka

 

i da zbog toga ne stižem nikad tamo

gdje bih mogla se prikazati za dar;

nije važno pitati se od kada se znamo,

nije važno da li mi smo idealan par.

 

Sve što imam služi mi za odricanje,

sve što spoznam vodi me još dalje,

prema obali gdje prestaje to protjecanje;

moja jedra su mi moje vlastite halje.

 

Naći tebe na toj rijeci veliki je znak,

vidjeti da slično strujama se loviš

i da ti u jedra tuče vjetar jak,

i da prema istim obalama ploviš.

 

Ti si meni Božje obećanje,

utvrda od vjetra i kapljica vode,

sigurna budućnost i snažno sjećanje

na sve one pobjede što nove bitke rode.

 

Za ovakav susret potreban je život cijeli,

u današnjem danu nalaze se dani svi,

nalaze se noći i svi snovi bijeli,

i čitava rijeka; to smo stvarno mi.

 

Ima ljudi, ima duša raznih vrsta,

nepreglednih obala i velikih mora;

svjesni da smo sluge Božjeg prsta,

mi smo isti poziv koji nosi bezbroj odgovora.

20.11.2016. 00:48

Prsten

 

Da li letjela si mojim oblacima,

da li ti si ona ptica krhka

koja sitila se okrajcima

što su kao slatka vuna prhka?

 

-Pokraj tvoga neba plava

dobila sam meka krila

s kojih ti se oblak presijava

po kojemu sam jedrila

 

sve dok sjena mrka

ne potamni odozgora

moga duha trpka

pa poletje smjerom gora.

 

-Gledao sam svoje carstvo,

lovio sam slatke mliječi

i promatrao potajstvo

kojim vrabac meni priječi

 

da odletim mu iz iz vidokruga

kako bih ga dohvatio

i prebacio do mirna luga.

Let me tvoj odvratio.

 

-Prekrasni su ti vidici,

ali nosiš prsten sjajni

koji niti jednoj ptici

nije simbol potajni.

 

-Moj je prsten tebi dao krila

da ti mogneš gorom stići,

inače bi moja sjena skrila

dio puta kojim moraš ići.

10.05.2014. 16:01