Bijeli vitez

 

Gledala sam bijelog  viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
susrela sam Boga koji mu u oku blista.

Što mu sve to znači, nisam znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.

Ljubila sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više stvari nepoznate bile.

Gledala sam često čisti bitak Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.

Često gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu plamtjela s visoka,

sakrivena ljudskošću, vremenitim svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj sferi.

Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,

ali on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje dijelio je svake noći, svakog dana

pa se i po meni kao blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo to isto što ga meni stvori.
‎nedjelja, ‎15. ‎travnja ‎2018. 19:29:01

Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014. 07:11 

Probudit ću zoru jutarnju

 

Podijelit ćeš sa mnom jednoga dana

sve ove tajne i događaje,

veliku svečanost našeg rođenja.

Ta, ti si i sada mi zora rana,

ponoćna molitva koja traje

sve dok još ima ta pohođenja.

Zato me učiš, zato me slijediš,

govoriš nekako srcu mome

što slaviti hoće kroz više noći,

a ne zna da puno manje vrijedim

jer djela su skromna, misli trome.

Dao mi Bog da možeš pomoći.

U tebi se rađa moje djetinjstvo

što mi ga šalje po tebi Krist

i bez tebe ništa bih bila,

a događa mi se sestrinstvo,

majčinstvo i zavjet čist,

haljina meka kao svila.

Zato i ja ću slaviti uvijek

kao što priliči svakome sinu,

svetome djetetu našega Boga.

Duh mi je došao kao lijek;

rođena iznova, u Kruhu i Vinu,

svake se večeri sjetim toga,

svakoga dana što ga ispovijedam,

svake noći i svakoga jutra.

Kriste moj, Kriste, Bože moj,

budi mi Tata da Ti pripovijedam

svaku sitnicu sve do sutra;

bit ću izabrani puk ja Tvoj!

22.05.2021. 23:33

Istina u Duhu Svetome

Gospodine, često se nađem u Pilatovom pitanju: a što je istina?

Jer i kad je netko uvjeren i siguran da nešto dobro čini dugi niz godina u svom životu; i kada ima onaj osjećaj ispravnosti, sigurnosti, kad ima bezbroj potvrda u životu da je dobro mislio, govorio i činio; i kada čovjeka duh njegov uvijek vodi na taj isti zaključak; i kada čovjeka duša boli i oko srca ga tišti uvreda ili nepravda, nerazumijevanje i odbačenost, još uvijek nije na onom posljednjem sudu i još uvijek je svjestan da istina možda nije takva ili nije baš sasvim takva kakvom je vidi. I čovjek tako nastavlja istim putem, popravlja se, poravnava krivine, a to pitanje ipak ponekad odzvanja: a što ako mene muči nešto o čemu ne znam, nešto što mi nije palo na pamet u Božjem izobilju i beskrajnosti? Što ako nisam uvijek na tom putu samo ja već i mnogi drugi, i mnoge drugačije okolnosti ili razlozi o kojima ne mogu ništa znati? Što ako nije istina sve to jer ne može biti savršena, potpuna istina sve dok ne dođem pred Tebe? A ako nije potpuna istina, što je onda istina u ovom specifičnom slučaju, što je prava i potpuna istina o meni, o mom stanju, o mojim djelima i riječima?

Istina si Ti, Kriste, milosrdna božanska Osoba koja me doziva i ljubi.

U Tebi, Gospodine, sve je istinito kada se moja volja podredi potpuno Tvojoj volji. Istina je mir, i red, i blaženstvo jer sve dobiva svoj smisao, uzrok i razlog, a to si samo Ti i ljubav Tvoja.

I kada ja ne znam, Ti si Onaj koji upravlja i mene, i sve što se događa, i sve što mislim i čujem. Tada, s pouzdanjem u Tebe, u molitvi i blagovanju Tvoga Tijela, znam da me Ti vodiš iako, po mome, ne vidim to sve onako kako Ti gledaš. Tada sam u dijalogu s Tobom i ne moram pitati ništa jer Ti tada govoriš. Ti, a ne ja, Ti sve činiš mojim rukama i govoriš mojim srcem. I tada me drugi ljudi rijetko razumiju, i tada ne znam drugačije reći zašto i kako se događa ono što se događa jer mi smo grešni, mi nismo istiniti.

Što je istina?

Istina je Bog i Čovjek, i njihovo zajedništvo u Duhu Svetom, i jedinstvo svih ljudi u Gospodinu Bogu. Istina se događa svaki puta kada se ljudi u dobrome razumiju, mada je to velika rijetkost; ali barem u svojoj teoriji, u svojim idealima i u svemu što je dobro na svijetu i na ovoj zemlji koja je dobra, lijepa, idealna i savršena u svojim kretanjima i u svojoj geografiji, u svome historijskom slijedu. Istina su svi ljudi koji žele živjeti i to živjeti dobro i pravedno.

Istina nije naša ljudska filozofija o istinitome i onome što nije istinito.

Istina je da su ljudi grešnici, da su nesavršeni uvijek, sve dok se ne nađu zajedno u Tebi, Gospodine, u Euharistijskom životu u kojemu se pridružuju svima svetima i svim anđelima koji slave Tebe, Bože naš.

Jer čovjek nije stvoren da bi bio rob svoga tijela, svoga položaja, svoga grijeha i svojih opakih misli. Čovjek je nešto sasvim drugo od onoga što ljudi uče o čovjeku u svojim školama i u svojim životima. Čovjek je Tvoje dijete, Kriste, Tvoj sin, Tvoj narod, Tvoja ispružena ruka koja daje izobilje i Tvoja stvaralačka, istinska ljubav što se prelijeva uvijek i svuda, a ta istinska ljubav Boga na ljudima je jedina i sveopća istina.

Čovjek je srce koje izvire iz Tvog milosrdnog i pravednog, poniznog i poslušnog Srca, Isuse koji si ljudima Putokaz, koji si u sebi isitnit.

Istina je život, to svi možemo shvatiti i svim ljudima je to jasno, da imaju život, da su živi i da su smrtnici u grijehu, kada se udalje od Tebe, Bože koji si Istina, i da su mrtvi u grijehu i udaljeni od Tebe u svojoj slobodnoj opredijeljenosti.

Što je istina, upita Te filozofski Pilat, previše umišljen u svoju humanost da bi sebi mogao priznati ono što je tada govorio Duh mu Sveti: da pred njime stoji Bog. Poslije toga, istina je da si prihvatio Pilatovu presudu, demokratski izmamljenu od naroda koji je bio samo divlja horda grešnika, da si uzeo na sebe taj Križ naših grijeha i da si svojom smrću na križu uništio našu smrt i grijehe te tada uskrsnuo i uzašao Bogu Ocu na nebesima kako bi poslao Očevog i svoga Duha Svetoga na svoje apostole i učenike, na sve ljude da ih uvodi u svu istinu.

Sveti Pavao će u tome istom Rimu, kojega je sluga bio Pilat, ustanoviti ispred rimskog spomenika Nepoznatom bogu, pravednu vjeru i povjerenje u Tebe, Bože, koji si Istina, a kojega ljudi ne poznaju.

Jer Ti k svojoj djeci dođe, a vlastita Tvoja djeca Te ne upoznaše.

Hodao si po svijetu, a svijet Te ne upozna, svijet Te osudi jer Ti si Gospodin Bog i nisi od ovoga grešnoga svijeta nego si došao iz pravednosti, ljubavi i istine u ovaj izgubljeni kraj.

Svijet Te ne upozna jer svijet ne zna istinu i ne zna za milost.

22.05.2021. 09:45

„Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.”

Iv 1,17 

Kompletan Bog

Isuse, Ti si sjeo Mojsiju na srce već od onoga slavnog dana kada mu se naš Otac nebeski objavljivao iz gorućega grma, kada se predstavio kao onaj isti Bog kojega je slijedio Praotac vjere u Jedinoga Boga, Abraham, sa svojim sinom Izakom i Izakovim sinom Jakovom.

Teolozi i filozofi u našoj vjerskoj povijesti tumače nam i podučavaju nas da si Ti trojstveni Bog, jedan Bog u tri božanske Osobe; da je Bog jedan i da je naš i Tvoj Otac; da si Ti Riječ Boga i da si vječan u zajedništvu Duha Svetoga kojega ste poslali na svoju Crkvu.

A isti Duh Sveti već je u početku stvaranja svijeta lebdio nad vodama koje još nisu bile ni odvojene.

Objavio si se, Bože Sveti, već i prvom čovjeku, Adamu što si ga načinio od praha i udahnuo mu sebe, život. Potom si se objavljivao neprekidno narodu što si ga sebi izabrao da bude narod svet među narodima kako bi se objavio svima u svojoj slavi.

No, tek nakon mnogo vremena, čovjek je bio pripravan primiti objavu trojstvenoga Boga: nakon što je upoznao Boga Oca, nakon što je upoznao Riječ, Sina i nakon poslanja Duha Svetoga.

Ali Ti si, Isuse, bio uvijek pokraj nas, za nas. Radi nas, ljudi, i našega spasenja objavio si se na zemlji u propovijedanju i čudima, u ozdravljanju bolesnih, u smrti na križu i kada si uskrsnuo te uzašao na nebesa, k Ocu.

U Duhu svome Svetome, Ti si danas pokraj nas, za nas. U Tijelu svome, u Presvetom Oltarskom Sakramentu, uvijek si tu za nas, radi nas i našega spasenja. Ti si Riječ u Hostiji, Ti si Hostija u Duhu i Riječi. I tako si u nama i među nama.

Da si se odmah pojavio, u početku, u prvim nagovještajima svoga naroda, da si nam dao svoje Tijelo i Krv, ne bismo ništa shvatili, ne bismo ništa znali, ne bismo Te bili sposobni primiti, jednako kao što ni sada još nismo sposobni prihvatiti djelovanje Duha Svetoga. A Ti si sav bio u mani što je pala s neba, sav si bio u krvi žrtvenih životinja. No, to nije ono što nas spašava.

Tek volja Boga Oca i Njegova ljubav, Tvoje milosrđe, Kriste i zajedništvo sviju nas u Duhu Svetome i s Duhom jednoga dana će nas sve okupiti u kraljevstvo nebesko. Dobro je moliti se Ocu, blagovati Tebe, ali vrhunac je Tvoje objave ljudima poslanje Duha Svetoga bez kojega ljudi ne znaju primiti svojega Boga u kojega vjeruju. Ne znaju opraštati, ne znaju vjerovati u uskrsnuće tijela.

Da nam nisi zaredio prve svećenike, svoje apostole, ne bismo imali ni Tvoje Tijelo i Krv; da svećenici u Duhu ne propovijedaju Tebe, Isuse i Tvoju trojstvenost, bili bismo kao muhe bez glava, ne bismo znali da se nalaziš tu, u Crkvi, u Petru, u papinstvu, u našem zajedništvu lomljenja kruha i u našem međusobnom zajedništvu opraštanja u kojemu blagujemo Euharistijsko jedinstvo. Ne bismo bili svjesni što činimo, ne bismo dobro vjerovali, ne bismo pravo ni molili.

A sve to se događa jer djeluješ i održavaš sve u svome Duhu.

A tko je vidio Tebe, Isuse, u Duhu Svetome, vidi i Oca našega nebeskoga.

Duh Sveti caruje nad knezovima ovoga svijeta, poslanje Duha na sve ljude događa se neprekidno, događa se preko Crkve Tvoje, Tvojega izabranog naroda u kojemu se vjera istinska prenosi s koljena na koljeno i baština je neraspadljiva, nije kao krvno srodstvo među ljudima nego je puno jače i puno više. Jer Duha Svetoga, koji je Bog, ne može nadvladati nikakva druga sila, nikakvo gospodstvo sve dok Ti, Kriste ne dođeš u pratnji anđela ponovo na zemlju kao Kralj kraljeva u svoj svojoj slavi i u istom Duhu u kojemu Te imamo i primamo sada i u vijeke vjekova. 21.05.2021. 11:13 

Ljubav i Riječ

 

Ljubav od Boga, Gospodina,

riječ Mu što se srcem širi

što mi caruje u grudima i tijelu,

s Njim je meni točka dodirna

jer u Kristu milosrđe miri

i u svakom mome dijelu;

svaka čestica je moja Božji rod.

I sve moje emocije, osjećaji,

moja djela, i moj um i misao

na Drvu života jedan poseban su god.

I svi moji svakodnevni ispraćaji

u Bogu su dobili smisao.

Riječ u srcu, ljubav Kristova i riječ

koja pada u me poput čiste rose,

isto su i jedno, jedinstvena cjelina,

posveta i nježnost, med i mliječ.

U životu i u mrtvljenju me nose,

vode duh moj put visina.

Kriste, Gospodaru, pjesmo moja,

moja dušo, moja boli, srećo,

i moj dragi što u Tebi živi,

i taj narod što mu nema broja

svijetle Tvojom riječi kao svijećom

usred moga srca što se Tebi divi.

Dođi, Kristov Sveti Duše,

moj početku, moja vječna baštino,

da Te čuje svaki djelić mene;

da mi zaziv nikad nema suše,

da me krijepi od te Loze vino,

da u duši, duhu i na tijelu nemam sjene.

20.05.2021. 09:06

Ruka što mi dušu štiti

 

Proći će mi mnogi sati

nespokojstva velikoga.

I ovaj dan i noć bih dati

da ne sanjam bilo koga.

Sanjati bih nešto novo,

nešto drugo, a ne noćnu moru.

Sanjati bih baš proljeće ovo,

drvo koje obnavlja si koru,

sretnu ružu i najljepši cvijet

što ga daruje mi ljubav moja.

Pa da sanjam čitav svijet,

nikada ga ne bi bilo u toliko boja.

Sanjati bih one grube ruke

koje znaju nježnosti nebeske;

bezbrojnih buketa tanke struke,

pjesmu koja ima riječi reske.

Sanjati bih olujne te livade

i vrhunce krovova pod snijegom;

pticu veliku, grabežljivu, a punu nade

kako žuri, a za njome lije grom.

Sanjati bih prozore od kiše,

čvrste, otporne i sigurne od zla,

i rolete koje vjetar njiše;

ogromnu oluju svih zemaljskih vjetrova.

Sanjati bih da mi ona ruka dušu štiti,

da mi one riječi mijenjaju živote

koje pokušavala sam sebi skriti.

Sanjati bih život svoj jedinstvene ljepote.

Večer opet mračna, noć mi neće biti tiha

ako ne odsanjam ono što mi Duh naredi

jer On neće dati udio mi stiha,

niti da se srce moje noćas čitavo zaledi

nego Duh će meni reći Sveti

koju poruku ja moram znati

kad se jutrom prenem iz te spleti

svih oluja i te Ljubavi mi što me prati.

18.05.2021. 19:10