Thursday, May 20, 2021

Ljubav i Riječ

 


Ljubav od Boga, Gospodina,

riječ Mu što se srcem širi

što mi caruje u grudima i tijelu,

s Njim je meni točka dodirna

jer u Kristu milosrđe miri

i u svakom mome dijelu;



svaka čestica je moja Božji rod.

I sve moje emocije, osjećaji,

moja djela, i moj um i misao

na Drvu života jedan poseban su god.

I svi moji svakodnevni ispraćaji

u Bogu su dobili smisao.



Riječ u srcu, ljubav Kristova i riječ

koja pada u me poput čiste rose,

isto su i jedno, jedinstvena cjelina,

posveta i nježnost, med i mliječ.

U životu i u mrtvljenju me nose,

vode duh moj put visina.



Kriste, Gospodaru, pjesmo moja,

moja dušo, moja boli, srećo,

i moj dragi što u Tebi živi,

i taj narod što mu nema broja

svijetle Tvojom riječi kao svijećom

usred moga srca što se Tebi divi.



Dođi, Kristov Sveti Duše,

moj početku, moja vječna baštino,

da Te čuje svaki djelić mene;

da mi zaziv nikad nema suše,

da me krijepi od te Loze vino,

da u duši, duhu i na tijelu nemam sjene.

20.05.2021. 09:06

Tuesday, May 18, 2021

Ruka što mi dušu štiti


 

Proći će mi mnogi sati

nespokojstva velikoga.

I ovaj dan i noć bih dati

da ne sanjam bilo koga.



Sanjati bih nešto novo,

nešto drugo, a ne noćnu moru.

Sanjati bih baš proljeće ovo,

drvo koje obnavlja si koru,



sretnu ružu i najljepši cvijet

što ga daruje mi ljubav moja.

Pa da sanjam čitav svijet,

nikada ga ne bi bilo u toliko boja.



Sanjati bih one grube ruke

koje znaju nježnosti nebeske;

bezbrojnih buketa tanke struke,

pjesmu koja ima riječi reske.



Sanjati bih olujne te livade

i vrhunce krovova pod snijegom;

pticu veliku, grabežljivu, a punu nade

kako žuri, a za njome lije grom.



Sanjati bih prozore od kiše,

čvrste, otporne i sigurne od zla,

i rolete koje vjetar njiše;

ogromnu oluju svih zemaljskih vjetrova.



Sanjati bih da mi ona ruka dušu štiti,

da mi one riječi mijenjaju živote

koje pokušavala sam sebi skriti.

Sanjati bih život svoj jedinstvene ljepote.



Večer opet mračna, noć mi neće biti tiha

ako ne odsanjam ono što mi Duh naredi

jer On neće dati udio mi stiha,

niti da se srce moje noćas čitavo zaledi



nego Duh će meni reći Sveti

koju poruku ja moram znati

kad se jutrom prenem iz te spleti

svih oluja i te Ljubavi mi što me prati.

18.05.2021. 19:10

Monday, May 17, 2021

Snagom Duha Svetoga



Blagdan Duhova, to jest, „Duhovi”, dan je izlijevanja Boga Duha Svetoga na apostole i ostale učenike, sljedbenike Isusove koji su bili okupljeni u Jeruzalemu pedeset dana nakon Isusove smrti na križu i uskrsnuća koji su označili pobjedu Božje ljubavi nad ljudskom smrću.

Ostanite u mojoj ljubavi, govorio je Gospodin Isus apostolima, Dvanaestorici.

Ostanite u gradu, makar sakriveni i u strahu od progona, bičevanja i razapinjanja. Ostali su u Dvorani Posljednje večere i, okupljeni sa ženama i Isusovom majkom Marijom, molili Gospodina, koji je bio uzašao na nebesa i sjeo s desne Ocu, da ih pohodi, da im pošalje Duha Branitelja kako je obećao. A kada Gospodin nešto kaže, točno je jer Gospodin je Istina, a i sve što je obećavao starim ocima po prorocima, ispunilo se. Kada Gospodin obeća nešto, zbit će se iako ne znadoše kako će to biti.

Dan Duhova jest Dan kada je Gospodin poslao svoga Duha svojoj Crkvi, Dvanaestorici, ženama, i mnogim učenicima i sljedbenicima.

Od kada je poslao svoga Duha, Gospodin Isus je pokazao apostolima da je onaj, tko je vidio Isusa Krista na zemlji i u nebu, vidio i Oca nebeskoga, Oca Isusa Krista kojega je Ivan nazvao Božjom Riječi. Kada je poslao Duha Svetoga na svoju Crkvu, Gospodin je pokazao apostolima da je Duh, što su ga primili kao Božju milost, isti Onaj Isus Krist koji ih je podučavao, blagovao s njima Posljednju večeru i otišao u smrt za sve nas, iz čiste ljubavi, radi nas i našega spasenja te koji je uskrsnuo i ukazivao im se po uskrsnuću, dao im se vidjeti; da je to Onaj isti Gospodin koji je Očeva Riječ koja je, pak, govorila tisućama godina Mojsiju i prorocima, Davidu, Natanu, Salomonu.

Progledaše apostoli, povjerovaše i počeše naviještati Radosnu vijest za sve ljude.



Bog je Duh, a ljudi i zemlja, i čitav svijet, materijalni i duhovni, jesu Božja stvorenja među kojima i čovjek jest duh, ljudi su duhovi, svi ljudi. Duh čovjeka je nešto kao najtanji vršak duše, najosjetljiviji, najpodložniji nadahnuću, pokretač volje, ideja, dobrih djela.

Duša, odnosno duh je pokretač tijela. Tijelo je oblik, obličje i granično područje među duhovima, raznim duhovima koji ne žele svi zajedničko sjedinjenje. Tijelo je neophodna potreba čovjeka, čovjek će se pridružiti svome novome tijelu u posljednje dane svijeta.



Duh Sveti je, dakle, Bog, Istina i Životvorac, On je onaj Branitelj kojega su apostoli primili u svoje ljudske duhove i u svoja ljudska tijela. Jer, kako bi Crkva Božja trajala po svem svijetu tisućama godina da je Gospodin Bog ostao na zemlji i šetao zemljom? Bilo je neophodno da Otac pošalje Sina te da oni, pak, pošalju svoga Duha koji izlazi od Njih dvojice. Gospodin Isus otišao je k Ocu pripremiti mjesto za apostole i sve nas. Tako je Bog Otac poslao svoju Riječ, dao nam je svoju Riječ, a poslije su poslali Duha Oca, Duha Očeve Riječi.



Duhovi su rođendan Crkve Božje.

Na dan kada se dogodilo poslanje Duha Svetoga, rodila se Crkva. Rodila se u Petru i apostolima, rodila se u Mariji, rodila se u Božjim sljedbenicima. Najposlije, rodila se i u svetome Pavlu koji je tu Crkvu progonio sve dok mu se nije objavio i pokazao Gospodin Isus kako bi Pavlu rekao da ne progoni Boga u kojega vjeruje.



Dok su učenici i apostoli hodali s Gospodinom po zemaljskim krajevima Galileje i do Jeruzalema, oni su učili od Gospodina nebeske nauke, poslije Isusove smrti su se razbježali u strahu, a na Dan kada je sišao na njih Duh Sveti, Petar je snagom duhovnom svima na trgu progovorio, pripovijedajući svima Radosnu vijest koju od onoga dana Crkva neprekidno propovijeda. Petar je na taj dan održao prvu homiliju, nultu propovijed.



U poslanju Duha Svetoga svi su bili jedno. Govorili po svome, razumjeli sve i oduševili se pa se krstili u Imenu Isusovom te tako čine učenici sve do sada.



Kristov primjer

Doista,
i Krist jednom za grijehe umrije,
pravedan za nepravedne,
da vas privede k Bogu –
ubijen doduše u tijelu,
ali oživljen u duhu.
19 U njemu otiđe i propovijedati
duhovima u tamnici
20 koji bijahu nekoć nepokorni,
kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše,
u vrijeme Noino,
dok se gradila korablja
u kojoj nekolicina,
to jest osam duša,
bî spašena vodom.
21 Njezin protulik, krštenje –
ne odlaganje tjelesne nečistoće,
nego molitva za dobru savjest
upravljena Bogu –
i vas sada spašava
po uskrsnuću Isusa Krista
22 koji, uzašavši na nebo,
jest zdesna Bogu,
pošto mu bijahu pokoreni
anđeli, vlasti i sile.”

1 Pt 3,18-22



Snagom Duha Božjega živi i djeluje Crkva u svijetu.

Još od onih vremena prvih početaka svijeta:

U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.”

Post 1,1-2



Snagom Kristova Tijela i Krvi žive i djeluju kršćani u svijetu.

Snagom Isusove svećeničke molitve, koju Bog Otac uslišava neprekidno, djeluje Ljubav da ovaj svijet ne dođe do samouništenja.

Milost Gospodina našega Isusa Krista, Ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama. 17.05.2021. 21:45 

Sunday, May 16, 2021

Pjesma završenih čežnji



Grad se kupa suncem zalazećim

kroz oblake mračne, tmaste,

a ja putujem daljinama

gdje ću novo ime steći

i gdje drvo mi života raste,

odjeveno zelenim dubinama;



odjeveno duševnim spokojstvom

koje valjda vječnosti je dar.

Danas nikakve tu nema duge

sa zemaljsko – nebeskim ustrojstvom

jer još jak je sunca žar,

jer je kiša isprala sve tuge.



Sada k'o da nema obećanja,

ispunila se svaka jota

moje kazne, mojih težnji.

Od te večeri do svitanja

uvijek ista ostala je moja nota,

melodija pjesme završenih čežnji.



Svakog dana, večeri i noći

mislim da je posljednji mi čas

zbog ljepote koja divna je za mrijeti.

Uvijek mislim sad ću poći,

sada, Bože, načini moj spas

da mi više pakao ne prijeti.



Poslije kiše kugla zabljesnula

svojom zalazećom snagom;

malen joj taj prostor spoja

pa je oblacima vatru zakresnula

u svom odlaženju blagom,

u tim svojim šetnjama bez broja.

16.05.2021. 19:02 

Skrovitost i tajanstvo kraljevstva nebeskog

 


 „Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo

(Mt 24, 23–28. 37–41)
Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!«
„ Lk 17,20-21



Približavanje kraljevstva Božjega bilo je središte i okvir navještaja i nastupa Gospodina Isusa. Kraljevstvo Božje bilo je „stvar” Isusova.

U starijoj katoličkoj literaturi Crkvu se često promatralo kao povijesno ostvarenje kraljevstva Božjeg. Liberalna teologija je kasnije shvaćala kraljevstvo Božje kao vrhovno dobro, vladavinu duha i slobode. Tek prije dvjestotinjak godina teolozi su ponovno konzekventno spoznali eshatološko značenje Isusove poruke: Isus nije htio bolji svijet, On je očekivao novi svijet, novo nebo i novu zemlju.

Ipak danas samo etičko shvaćanje živi u nekim varijantama političke teologije koja proglašava Isusovu poruku o kraljevstvu Božjem političkom i društvenom utopijom koju je potrebno ostvariti humanošću i bratstvom gdje Bog i Njegova vladavina tada prelaze u najvišem stupnju u vladavinu slobode. Time je ideja kraljevstva Božjega lišena svoga izvornog smisla.

Dolazak kraljevstva Božjega u svoje vrijeme podudarao se s ozbiljenjem eshatološkog šaloma, mira među narodima, među ljudima, u čovjeku i u čitavom svemiru. Zato su Pavao i Ivan ispravno shvatili Isusovu nakanu kad, umjesto o kraljevstvu Božjem, govore o pravednosti, odnosno o životu Božjem. Isusova poruka o dolasku kraljevstva Božjeg mora se, dakle, shvatiti u obzoru pitanja čovječanstva o miru, slobodi, pravednosti i životu.

Tek u ovom kontekstu, gdje su to samo neispunjivi ideali, potpuno je razumljivo da je potreban novi, ni s čim usporediv početak što ga može dati samo Bog kao Gospodar života i povijesti. Pojam „kraljevstvo Božje” označava ovo novo, do sada neostvarivo, nezamislivo, neizvedivo, ono što čovjek ni na koji način ne može napraviti nego samo Bog može dati, štoviše, što je konačno sam Bog. Radi se o Božjem boštvu i gospodstvu koje istodobno znači čovječnost čovještva i spasenje svijeta jer znači oslobođenje od stvorenju neprijateljskih sila zla i pomirenje u dubokoj podvojenosti zbilje. To je glavni motiv Isusove poruke i najdublja tajna Njegove Osobe.





Isus naviješta da se biblijska eshatološka nada sada ispunjava.

ESHATOLOŠKA NADA nije anticipirajuća reportaža budućih događaja. Ona je riječ utjehe i nade u teškoj situaciji. Kod eshatoloških i apokaliptičkih izričaja radi se o izvjesnosti vjere da će se Bog na kraju pokazati kao apsolutni Gospodar svijeta.

U Isusovoj poruci o približavanju kraljevstva Božjeg ima višak obećanja; ona otvara nadu koja je još uvijek neispunjena. Ispunit će se tek tada kada Bog bude „sve u svemu” (1 Kor 15,28).

TEOLOŠKI KARAKTER kraljevstva Božjeg označava da se u Isusovom navještaju radi o vjeri, o radikalnijem tumačenju Prve zapovijedi i o dokazu njezine povijesne snage: „Ja sam Gospodin Bog tvoj... nemaj drugih bogova pored mene (Izl 20,2 sl.).

Vjerovati znači imati povjerenje i čvrsto pouzdanje u Božju moć koja je djelotvorna u Isusu, utemeljiti život u Bogu. Vjerovati znači „pustiti Boga da djeluje”, „pustiti da Bog stupi u akciju”, pustiti da Bog bude Bog, dati Mu slavu, dakle, priznati Njegovu vladavinu. U takvoj vjeri kraljevstvo Božje konkretno postaje zbilja u povijesti. Vjera je okvirni oblik za ostvarivanje kraljevstva Božjega. Vjera je odgovor na Riječ o dolasku Boga i Njegova kraljevstva u kojemu ta Riječ nalazi svoj cilj; u tom odgovoru Ona dolazi do ostvarenja. Kao odgovor na ljubav Božju vjera ujedno znači ljubav prema Bogu i bližnjemu (Mk 12,29-31 i par).

Božje boštvo je u suverenosti Njegove ljubavi. Zato sebe može radikalno darivati, a da se pritom ne izgubi. Upravo ako uđe u različito od sebe samoga, onda je kod sebe. Baš u odricanju od sama sebe pokazuje svoje boštvo. SKROVITOST je zato način kako se Božja slava očituje u svijetu.



SOTERIOLOŠKI, spasenje kraljevstva Božjeg sastoji se u tome da sebedarna ljubav Božja počinje vladati u čovjeku i preko čovjeka. Ljubav se pokazuje kao smisao bitka. Svijet i čovjek nalaze svoje ispunjenje samo u ljubavi.









Gdje je to Božje kraljevstvo?

Gdje se ono ostvaruje?

Prema riječima Gospodina Isusa, ne može se uprijeti prstom te reći: Evo ga ovdje ili eno ga tamo! Ono je među nama, ali na jedan tajanstven način (Lk 17,21). Ono počinje živjeti svugdje gdje ljudi prihvaćaju Boga i Njegovu ljubav. To je jedna skrivena stvarnost o kojoj se može govoriti samo u prispodobama, tako da poruka o dolasku Božjeg kraljevstva nosi u sebi nešto otvorenog. Gospodin Isus govori o tajni Božjeg kraljevstva (Mk 4,11).

Što je ta tajna od koje sve ostalo dobiva svoju jednoznačnost i shvatljivost?

Kod Isusa iz Nazareta nije moguće odijeliti Njegovu Osobu od Njegove „stvari”; On je svoja vlastita „stvar” u konkretnoj Osobi. Gospodin Isus je konkretno ostvarenje i uosobljeni Lik dolaska Božjeg kraljevstva. Stoga cjelokupno Isusovo naviještanje o dolazećem Božjem kraljevstvu, to jest Njegov nastup i djelovanje sadrži jednu uključnu odnosno indirektnu kristologiju, koja je potom nakon Uskrsa izražena na razini izričite i direktne vjeroispovijesti.

Kraljevstvo je nebesko izraz Isusova poslanja i Njegove poruke (Mk 2,17) kao i eshatološke gozbe koja pretkazuje spasenjsku gozbu posljednjih vremena (Mt 8,11 i par). U toj gozbi se izražava već sada zajedništvo svetih (Mk2,19). Uključivanje grješnika u spasenjsku zajednicu, koje se zbiva u stolnom zajedništvu, predstavlja najdojmljiviji izraz poruke o spasavajućoj Božjoj ljubavi. Pri tom je odlučujuće još i nešto drugo: Gospodin Isus je taj koji uvodi grješnike u zajedništvo s Bogom, primajući ih u zajedništvo sa sobom. A to ne znači ništa drugo doli da im On, Isus, Gospodin, oprašta grijehe. Od početka se ovakav zahtjev, očito, doživljavalo kao izazovan: „On huli Boga” (Mk 2,6). Opraštati grijehe je, naime, slobodno samo Bogu. Dakle, ponašanje Isusa Krista prema grešnicima uključuje jedan nečuveni kristološki zahtjev. Gospodin Isus ovdje djeluje kao Onaj koji stoji na mjestu Boga. U Njemu i po Njemu zbiva se Božja ljubav i smilovanje. Prema tome, više nismo daleko od onih Ivanovih riječi: „Tko vidi mene, vidi i Oca” (Iv 14,9).

Na prvi pogled, Gospodin Isus govori i djeluje kao neki rabbi ili kao neki prorok. Ali svojim javnim nastupom i propovijedanjem, Gospodin Isus je pozvao svoj narod na konačnu odluku; odluku za ili protiv Božjeg kraljevstva Isus vezuje uz konkretnu odluku za Njega, Isusa Krista, Njegovu riječ i Njegovo djelo.

Eshatološka odluka biva donesena u suočenju s Isusovom Osobom i Njegovim navještanjem; na Isusu Kristu se lomi odluka za ili protiv Boga.

Gospodin Isus izabire svoje učenike, zove ih da idu s Njim i da budu s Njim. Odlučiti se za nasljedovanje znači istovremeno prekinuti sve druge veze, znači „sve napustiti” (Mk 10,28), staviti na kocku svoj život (usp. Mk 8,34). Takvo radikalno i potpuno nasljedovanje ravno je ispovijedanju vjere u Isusa Krista. Stoga ne postoji samo stvarni kontinuitet u ispovijedanju vjere između preduskrsnog i poslijeuskrsnog vremena, nego također i jedan sociološki kontinuitet između preduskrsnog i poslijeuskrsnog učeničkog kruga.





Implicitna kristologija zemaljskog Isusa sadrži nečuveni zahtjev koji razbija sve zadane obrasce. U Isusu se dolazi u kontakt s Bogom i Njegovim gospodstvom, u Isusu se susreće Božju milost i Božji sud; Isus je Božje kraljevstvo, uosobljena Božja riječ i Božja ljubav.

Ovaj je zahtjev veći i viši od svega onoga što svi počasni naslovi mogu izraziti.

Ipak, u Isusovom apsolutnom zahtjevu ne susrećemo nikakvu grubost i drskost, a niti ikakvu usiljenost koja bi podsjećala na moć, utjecaj, bogatstvo i ugled. Isus je siromah i beskućnik. Među svojim učenicima ponaša se kao Onaj koji služi (Lk 22,27).

Stoga se čovjeku i vjerniku uvijek nameće pitanje: Tko je ovaj? 

16.05.2021. 15:01

Natuknice iz knjige „Isus Krist”, Walter Kasper, Split, 1995.g.





Dođite i vidite kako je dobar Gospodin.

Friday, May 14, 2021

Duh i Crkva



Vjerujem u Duha Svetoga

Učenje o Crkvi mora svoje ishodište imati u učenju o Duhu Svetomu i Njegovim darovima. A cilj tog učenja jest nauka o povijesti Božjeg odnosa prema ljudima, odnosno o funkciji Kristove povijesti za čovječanstvo kao cjelinu. Time nam ujedno postaje i jasno u kom se pravcu mora kristologija razvijati: ne smije se razvijati kao nauka o Božjoj ukorijenjenosti u svijetu koja na osnovu Isusova čovještva tumači Crkvu u odveć unutarnjesvjetskom smislu.

Krist ostaje nazočan djelovanjem Duha Svetoga, s Njegovom otvorenošću, širinom i slobodom, koja doduše ne isključuje institucionalnost, ali ograničuje njezine pretenzije i ne dopušta da jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.



Ostali izričaji što se nalaze u trećem dijelu Simbola vjere tek su razrada osnovne tvrdnje toga dijela: „Vjerujem u Duha Svetoga”. A ta razrada ide u dva pravca. Prvi susrećemo u spominjanju ZAJEDNIŠTVA SVETIH; doduše, takvog sadržaja u starom tekstu rimskog Vjerovanja nije bilo, no ipak je to dobro prvobitne Crkve. Zatim slijede riječi o OTPUŠTENJU GRIJEHA. Te dvije tvrdnje treba shvatiti kao konkretizacije onoga što se govori o Duhu Svetomu, kao prikaz kako Duh djeluje u povijesti. Obje tvrdnje imaju i izravno sakramentalno značenje, čega smo mi danas još jedva svjesni.



Općinstvo svetih

Naime, riječima o zajedništvu svetih u prvom je redu ukazano na euharistijsko zajedništvo, koje u Gospodinovu Tijelu povezuje sve Crkve rasute po svijetu u jednu Crkvu. Riječ „sanctorum” („svetih”) izvorno se, dakle, ne odnosi na osobe nego na svete darove, na sveto što ga je Bog poklonio Crkvi u njezinom euharistijskom slavlju kao jedinu i pravu vezu jedinstva. Crkva se, dakle, ne definira po svojim službama, niti po svojoj organizaciji nego po službi Božjoj što je vrši: ona je zajednica stola, okupljena oko uskrslog Gospodina koji je posvuda skuplja i ujedinjuje. Naravno da se vrlo brzo taj pojam počeo prenositi i na osobe koje su sjedinjene i posvećene jednim i svetim Božjim darom. Crkva se počela shvaćati ne više samo kao jedinstvo euharistijskog stola već kao zajednica onih koji su, na temelju jedinstva stola, i međusobno jedno. Na osnovu, pak, toga uskoro u pojam Crkve ulazi i jedna kozmička širina: zajednica svetih o kojoj se ovdje govori prelazi granicu smrti; ona međusobno povezuje sve one koji su primili jednoga Duha i Njegovu jedinstvenu i životvornu moć.



Otpuštenje grijeha

Naprotiv, riječi o opraštanju grijeha smjeraju na drugi sakrament na kome se isto zasniva Crkva – na krštenje. A odatle se onda pogled vrlo brzo prenio i na sakrament pokore. Isprva se krštenje promatralo kao veliki sakrament oproštenja, kao trenutak obrata i preobrazbe. Zacijelo se tek postupno, nakon bolnih iskustava, došlo do spoznaje da je kršćaninu makar bio i kršten, potrebno praštanje. Tako se sve više isticalo opetovano opraštanje grijeha u sakramentu pokore, posebno otkako se krštenje pomaklo na sam početak života i tako prestalo biti izrazom aktivnog obraćenja. No, uza sve to, i dalje je vladalo uvjerenje da se kršćaninom ne postaje rođenjem već samo preporođenjem.

Čovjek postaje kršćaninom jedino ako promijeni pravac svoga života, ako se odrekne svog samodopadnog živovanja te se „obrati”. U tom smislu krštenje, kao početak obraćenja koje se proteže na cijeli život, ostaje temeljni znamen kršćanske egzistencije, na što nas podsjećaju riječi riječi o „oproštenju grijeha”. No, ako „biti kršćanin” ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat, onda ta spoznaja znači – uzevši u obzir i one ljude koji ne spadaju u krug krštenih – da čovjek ne može postati samosvojan, on sam, ako se jednostavno prepusti svom prirodnom težištu. Da bi postao uistinu čovjek, on se mora suprotstaviti tom težištu, mora izvršiti obrat u sebi samome, jer ni voda u njegovoj prirodi ne uzdiže se sama od sebe u vis.





Jedan Kruh, jedno tijelo

Rezimiramo li sve ono što smo do sada rekli, možemo ustvrditi da se Crkva u našem Vjerovanju shvaća polazeći od Duha Svetoga, i to kao mjesto Njegovog djelovanja u svijetu. Crkva se konkretno promatra s dva stajališta, sa stajališta krštenja (pokore) i euharistije. Ovo sakramentalno polazište uvjetuje jedno posve teocentričko razumijevanje Crkve. U prvom planu ne stoji grupiranje ljudi već Božja milost koja u čovjeku stvara novi život koji on ne može sam sebi dati, milost koja ga uključuje u takvo zajedništvo koje on može primiti samo kao dar. A ipak, upravo ova teocentrička slika Crkve ima posve ljudski karakter, potpuno je realna: obraćenje i sjedinjenje bitni su elementi te slike, a oboje sačinjava proces koji je nezavršiv u okviru same povijesti; tako nam se onda otkriva ljudski smisao sakramenta i Crkve. „Objektivnim” promatranjem, tj. polazeći od Božje milosti, po sebi se dolazi do personalnog elementa: novi bitak, djelo praštanja, uvodi u zajednicu s onima koji žive od praštanja; praštanje stvara zajedništvo, a zajedništvo s Gospodinom u euharistiji nužno vodi k zajedništvu obraćenih. Svi oni jedu jedan te isti kruh da bi tako postali „jedno tijelo” (1 Kor 10,17), još više, „jedan jedincati novi čovjek” (usp. Ef 2,15).



Uskrsnuće na vječni život

I završne riječi Vjerovanja, kojima se ispovijeda „uskrsnuće tijela” i „vječni život”, treba shvatiti kao razradu vjere u Duha Svetoga i u Njegovu preobrazbenu moć; u tim riječima opisani su njeni konačni učinci. Jer, iščekivanje uskrsnuća, iščekivanje u koje se ovdje sve slijeva, nužno proizlazi iz vjere u preobražaj povijesti koji je započeo Isusovim uskrsnućem.



Ljubav jača od smrti

Tim je događajem, kao što smo vidjeli, prijeđena granica biosa, tj. smrt, i otvorena jedna nova perspektiva: biološku je zbilju zahvatio Duh, Ljubav koja je jača od smrti. Time je u osnovi srušena granica smrti i otvorena definitivna budućnost za čovjeka i njegov svijet. Ovo uvjerenje, u kojem se prožimaju vjera u Krista i priznavanje moći Duha Svetoga, u završnim riječima Simbola izrijekom se primjenjuje na budućnost sviju nas.



Alfa i Omega

Pogled na Omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojem će sve biti ispunjeno, proizlazi unutarnjom nuždom iz vjere u Boga koji je sam na križu htio postati Omegom, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao SVOJE mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala jačom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizišlo ono definitivno kompleksno: konačnost osobe i konačnost jedinstva, čemu je izvor ljubav. Zato što je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je Njegovim slovom, a time je povijest dobila usmjerenje prema konačnoj pobjedi ljubavi: križ je zaista otkupljenje svijeta.

Izvadak iz predavanja Josepha Ratzingera, „Uvod u kršćanstvo”, str. 307-313; Zagreb, 1993.g. 14.05.2021. 13:00



 

Prozor u svijet




Naš dragi Gugl ima vrlo često naslovnicu koja je nekome ili nečemu posvećena.

Tako ponekad saznamo po prvi put da postoji neki znanstvenik ili znanstvenica, umjetnik ili umjetnica koji su ostavili veliki trag iza sebe. Ili saznamo kad se rodio netko koga znamo, primjerice: danas je dvijes totine pedest i treća godišnjica rođenja nekoga poznatog. Ili saznamo da je Dan planeta Zemlje, ili saznamo da je Prvi dan proljeća, ili saznamo da je Majčin dan ili Dan očeva, Dan sestara ili braće, Dan djedova i baka, Dan kćerki ili sinova.

Vjerske blagdane nisu uključili u taj program iz razumljivih razloga iako ponekad označe i to.

Budući da mi i za Dan žena slavimo majke, sestre i bake, i kćerke i tako dalje, nismo navikli još slaviti i Majčin dan pa tako imamo dva dana za naše i sve majke. Dan majki bi morao zaista biti Dan ljubavi i to svaki dan. Oni koji nisu znali u totalitarističkom komunističkom uređenju kada je Majčin dan, ne žele to znati niti danas, ali zato svojski slave sve ostale Gugl – dane. To nam dođe kao neka esperanto religija.

Ono što je od totalitarizma ostalo dobro kod nas, u Hrvata, jest katolička vjera koja bijaše pritajena i koja je također slavila Dan žena jer se tako moralo, ali samo na izvanjski način. Za Dan žena muškarci su se opijali, a žene su sjedile doma, ugušene raznolikim cvijećem. Slično je i sa Valentinovim danom. Mnoge su obitelji, žene i muškarci emigrirali na vrijeme odavde. Sačuvali su svoju vjeru i prestali slaviti dane neke umjetne nove religije, a svakoga dana slave ljubav molitvom, jer Bog je Ljubav, i slave Časoslov po rimokatoličkom kalendaru.

Kada je slavlje ljubavi bilo opasno, još više se slavilo, ali u okvirima vlastitoga doma. Sada, kada se javno slave katolički blagdani, intenzitet je slavlja malo popustio, a katolička vjera postaje „ures” na dobrim ljudima. Nekada je taj ures bio „narodni običaj”. Vjera kao da postaje mlaka. Javlja se nova evangelizacija kao apologetska odmazda od sekularizacije i sekularizma.

Povodom Dana žena često se znalo u glasilima pisati o junačkim podvizima raznih žena kao što se i danas piše na malo drugačiji način to isto.

Ženski, kućanski, poslovi nisu na cijeni. Jer, kad bismo ih procjenjivali, ne bismo mogli uračunati doprinos majki u istinskom i pravom, duševnom i duhovnom smislu jer bismo tada morali priznati da muškarci nemaju s pravom sva prava koja imaju, kao što su veće plaće, a koja žene za sada nemaju, niti će ih ikada imati jer ženski doprinos u svijetu je neprocjenjiv i to upravo u tome što, između ostalog, žena ima nadahnuće za svaku priliku, a muškarci samo za neke situacije. Stoga, žena može biti i izuzetno dobra bojnica u borbi, a da u isto vrijeme bude i dobra supruga, i dobra majka, i dobra domaćica.

Naravno, čovjeka ne mjerimo po njegovim djelima, niti mjerimo žene po sposobnostima. Majka je uvijek majka. I tata je uvijek tata.



Majka je pogotovo ona žena koja je abortirala.

Ona je nesretna žena i nesretna majka.

U svijetu je negativna, ali kako je svijet često sav nekako negativan, ispada da je žena koja je abortirala zapravo u duši dobra osoba, nije ubojica. U mixu od sekularizma i kršćanske i katoličke apologetike žena koja je abortirala ide čitav život na terapiju protiv depresije zbog traume koju je doživjela dok otac abortiranog djeteta vjerojatno proživljava traume unutar sebe i svojega duševnog života.

No, žene općenito proživljavaju traume zbog svoga majčinstva ili ne - majčinstva, u oba slučaja. To se na Majčin dan ne spominje. Žena koja nije sretna, teško može biti majka onako kako bi željela. Neće abortirati, ali će nesvjesno prenijeti svoju traumu na djecu. Sve to isto znači i za očeve. No, emotivnost je rezervirana za žene, a razboritost za muškarce. Tu je svejedno je li to pozitivna ili negativna emotivnost, odnosno razboritost.

Negativno emotivna žena, kažu, ne razmišlja uvijek nego samo kada je potrebno abortirati dok negativno razborit muškarac, kažu, ne dopušta sebi nikakve emotivne ispade kada je potrebno napustiti ženu, odnosno abortirati svoj plod u njezinoj utrobi.

U pozitivnom smislu, kažu, muž i žena postaju jedno i kao takvi su idealni roditelji.

Sve to nije uvijek tako u realnom svijetu.

Osobno ne mogu svjedočiti o sretnom i idealnom braku, znam za to samo iz čuvenja, a znam i neke idealne muževe i očeve koji imaju sretne žene i djecu.

Istina je drugačija.

Istina je, između ostaloga, da su mnogi muškarci emotivniji nego mnoge žene i da su mnoge žene i emotivne, i razborite umjesto svojih muževa.

Kada se otac obitelji, pored karijere, posveti kućnim obavezama i odgoju djece, kažu, to je pozitivno.

No, kada je žena veliki borac za domovinu i dobra političarka, kažu, nije dobra supruga, domaćica i majka.

A ja se pitam kako netko može biti dobar političar ako nije dobar suprug i muž, domaćin i otac?

14.05.2021. 03:11



Svaka sličnost je namjerna.



 

Popular posts