Evo Sluge Gospodnjega

Prva pjesma o Sluzi Gospodnjem

Prvi dio

„Evo Sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.
Na njega sam svoga duha izlio
da donosi pravo narodima.
2 On ne viče, on ne diže glasa,
niti se čuti može po ulicama.
3 On ne lomi napuknutu trsku
niti gasi stijenj što tinja.
Vjerno on donosi pravdu,
4 ne sustaje i ne malakše
dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za njegovim naukom.

Drugi dio

Ovako govori Gospodin, Bog,
koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode.
6 »Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah,
čvrsto te za ruku uzeh;
oblikovah te i postavih te
za savez narodu i svjetlost pucima,
7 da otvoriš oči slijepima,
da izvedeš sužnje iz zatvora,
iz tamnice one što žive u tami.
8 Ja, Gospodin mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima.
9 Što prije prorekoh, evo, zbi se,
i nove događaje ja naviještam,
i prije negoli se pokažu,
vama ih objavljujem.« (Iz 42,1-9)”.

„Druga pjesma o Sluzi Gospodnjem

Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki!
Gospodin me pozvao od krila materina,
od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.
2 Od usta mojih britak mač je načinio,
sakrio me u sjeni ruke svoje,
od mene je oštru načinio strijelu,
sakrio me u svome tobolcu.
3 Rekao mi: »Ti si sluga moj, Izraele,
u kom ću se proslaviti!«
4 A ja rekoh: »Zaludu sam se mučio,
nizašto naprezao snagu.«
Ipak, kod Gospodina je moje pravo,
kod mog Boga nagrada je moja.
5 A sad govori Gospodin,
koji me od utrobe slugom svojim načini,
da mu vratim natrag Jakova,
da se sabere Izrael.
Proslavih se u očima Gospodnjim,
Bog moj bijaše mi snaga.
6 I reče mi:
»Premalo je da mi budeš sluga,
da podigneš plemena Jakovljeva
i vratiš ostatak Izraelov,
nego ću te postaviti za svjetlost narodima,
da spas moj do nakraj zemlje doneseš.« (Iz 49,1-6)”.

 

„Treća pjesma o Sluzi Gospodnjem
A. Govori Sluga

Gospod Bog dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.

5 Gospod Bog uši mi otvori:
ne protivih se niti uzmicah.

6 Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od uvreda ni od pljuvanja.

7 Gospod mi Bog pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen,
i znam da se neću postidjeti.

8 Blizu je onaj koji mi pravo daje.
Tko će se pravdati sa mnom?
Iziđimo zajedno!
Tko je protivnik moj u parnici?
Nek’ mi se približi!

9 Gle, Gospod mi Bog pomaže,
tko će me osuditi?
Svi će se oni k’o haljina izlizati,
moljac će ih razjesti. (Iz 50,4-9)”.

 

„Četvrta pjesma o Sluzi Gospodnjem

Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
14 Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
15 tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu: (Iz 52,13-15)”.

„1 »Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno,
kome se otkri ruka Gospodnja?«
2 Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
3 Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

4 A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
5 Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
6 Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
7 Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

8 Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

9 Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

10 Al’ se Gospodinu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

11 Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
12 Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince. (Iz 53,1-12)”.

Veliki tjedan, 30.03.2021. 11:19

 

Gospodar života i smrti

Mnogi ljudi, koji žele upravljati svijetom, žele upravljati i prirodnim ljudskim porivima.

Čovjek u sebi nosi poriv za srećom, čežnju za pravdom, poriv za samoodržanjem, želju za što većom ili češćom slobodom izbora, potrebu za Bogom, poriv za održanjem vrste, potrebu za upravljanjem samim sobom i svojim životom, pohlepu za osvajanjem tuđega bogatstva, poriv za upravljanjem drugim ljudima, poriv za osvajanjem tuđe zemlje i slično.

Šačica ljudi na ovom svijetu donosi zakone koji služe upravljanju svijetom, upravljanju manjine nad većinom.

Bog je čovjeka i svijet stvorio tako da čovjek upravlja samim sobom i svijetom, dao je čovjeku da bude gospodar svega stvorenog, ali tada, u početku, nije naglasio čovjeku da mora upravljati samim sobom jer za to nije bilo potrebe već je kroz Deset zapovijedi koje je dao ljudima uputio čovjeka da je gospodar svega samo zato da bi postao dobar gospodar sebe samoga.

No, čovjek nikada ne može biti dobar gospodar ako ne zna biti dobar sluga. Budući da posjeduje božansko dostojanstvo, čovjek ne mora protiv svoje dobre volje služiti nikome drugome nego samo svome Bogu koji ga je stvorio i koji stvarno upravlja svijetom i sve održava.

I sam Bog i Gospodin Isus Krist došao je među ljude da bi im služio, da bi ih spasio od samouništenja.

Deset Božjih zapovijedi idealan su zakon za sve ljude. Čovjek ipak stvara mnoštvo svojih posebnih zakona, ali oni nikada nisu dobri ako nisu u skladu s Božjim zakonom za ljude.

Štoviše, mnoštvo ljudskih zakona se donosi protiv drugih ljudskih zakona. Ista manja grupa ljudi donosi zakone koji među sobom djeluju suprotno i zbunjujuće. Ta pojava je pokazatelj stanja čovjeka općenito. Jedan sam čovjek ne upravlja ničime, niti samim sobom jer donosi odluke koje među sobom djeluju suprotno na tog čovjeka.

Ljudi su zbog tih oprečnih odluka koje donose o svome životu često nesretni. Nisu sposobni upravljati niti svojim životom, niti svojim odlukama, niti svojom slobodom, niti svojim dostojanstvom.

Mnogi su takvi, ugroženi, ljudi na upraviteljskim položajima gdje moraju odlučivati o zakonima koji bi morali vrijediti za veliku skupinu ljudi.

Mnogi ugroženi ljudi, koji ne upravljaju samima sobom, nastoje upravljati svime i svakime, ali se to upravljanje pretvara u izmotavanja, prijevare i diktature. Kad jednom čovjek vidi da ne može dobro upravljati ljudima, nastoji upotrijebiti silu, nastoji stvoriti još više zakona, nastoji ući u najsitnije detalje ljudskih života kao što su prehrana, sklapanje braka, sloboda kretanja, kontrola rađanja, kontrola tuđih života i kontrola izražavanja, kontrola govora, kontrola donošenja pojedinačnih odluka, čak se donose i zakoni koji kontroliraju gdje čovjek smije spavati, a gdje ne smije sjesti ili leći ili koji se zrak smije udisati, a koji ne. Zakoni odlučuju umjesto Boga kada se ljudi rađaju i kada će ljudi umrijeti.

Naš je Gospodin Bog dao ljudima slobodnu volju.

Da bi ljudska sloboda bila odgovorna sloboda, Bog je dao svoga Sina koji nam govori da možemo ući u kraljevstvo nebesko gdje vlada dostojanstvo, zajedništvo i jedinstvo u našoj različitosti, prava ljubav i jedina istina. Rekao nam je da se to može postići ako vjerujemo u Božji zakon, u Zapovijed ljubavi prema Bogu, prema sebi i prema drugim ljudima.

Da bi čovjek naučio dobro živjeti i ljubiti potrebno mu je vjerovati u Boga, poznavati Ga i u Njega se zaljubiti jer Gospodin ujedinjuje sve što ljudi razjedine.

Čovjek je kompletna osoba u svome duhu, duši i tijelu na ovome svijetu. Sve što čovjek misli i govori djeluje na njegovo tijelo, a sve što čini, djeluje na ljudski um i slobodnu volju.

Gospodin Isus je svoje riječi i upute zapečatio svojom Mukom, otkupiteljskom smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih.

Bog je ispunio svoja obećanja koja je dao ljudima. Nema razloga da Mu ne vjerujemo.

Gospodin Isus ulazi u ljudsko srce, u ljudski um, posvećuje čovjeka Duhom svojim i čini ono što čovjek želi, a ne može sam od sebe.

Gospodin Isus uči čovjeka kako će upravljati sobom i svojim životom.

27.03.2021. 00:50

„Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Gospodinu zahvalit’!
20 »Ovo su vrata Gospodnja,
na njih ulaze pravedni!«
21 Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

22 Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23 Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
24 Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!

25 O Gospodine, spasenje nam daj!
Gospodine, sreću nam daj!
26 Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!
Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!
27 Obasjao nas Bog, Gospodin!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.

28 Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
29 Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!”

Psalam 118, 19-29 

Ruže ljubavi

Ova vjera plod je neraskidivosti,

božanske je i nebeske plemenite sorte

poput slobodnih i bijelih ruža,

prelijepih zbog nezavidljivosti,

prečistih zbog duhovne Aorte

koja njima svjetlost i toplinu pruža.

Niknula je protiv svakog plana,

čak i protiv ustaljena proročanstva,

tanka, neugledna zrna.

Da l' je netko rekao tih davnih dana

da tu nema od čistoće djevičanstva

i da ljubav bit će sasvim crna?

Evo, kamenje joj ugrijano zbori ode

Bogu velikome čija volja joj je prva,

koji upravlja tu svima nama.

I ta naša vjera što joj muke gode,

koja zaista je bila sitna kao mrva,

dobi poticaja, makar prekrila je bila tama.

Bog je kušao ju samo da bi znao

da ulaganje je vrijedno truda

jer je poželio sebi je zaručiti

baš u času kada ispred nas je stao

dok se šuškalo da tamo zbori neka luda,

ali nije moglo ništa se zaključiti.

Previše te dugo pratim, anđele od Boga,

nesvjesna te naše veze tijesne,

a da ne bih spoznala na vrijeme

gdje si, što mi daješ ti od svega toga

što me miluje, a nekada i tresne.

Zrno je do zrna kao vjersko sjeme,

kao Saziv tih vremena mira

jer su kušnje završile slavno.

Sada spoznala sam isto što i prije.

Gospodin je tako blizu, kao da me dira

da Mu hodim putevima ravno,

kao da kraj mene ni anđeo nije.

Kamenje Ružarija kazuje mi sve.

U srcu te svome čuvam neprekidno,

mi smo jedno drugom zaduženi.

Vezuje nas Gospa vjere beskrajne.

Pratimo se tiho, glasno, slijepo, vidno,

zauvijek smo u tim ružama zasužnjeni.

25.03.2021. 20:46 

Religija Krista, Sina Svevišnjega

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.” Iv 14,23

Najteži smrtni grijeh je oholost čovjekova iz kojega se množe mnogi mali i veliki grijesi.

Iza oholosti, koja misli da je iznad Boga, iznad svih, nalazi se nepopravljiva ljudska sebičnost koja misli na sebe i na svoje dobro, na svoju lažnu sigurnost.

Iz oholosti izviru pohlepa i požuda: imati sve, sve mi je potrebno za život, život mora biti bolji, ništa nije dovoljno dobro za mene jer uvijek mogu uzeti još više. Tim razmišljanjem ljudi su skloni davati lažna svjedočanstva, ubijati, krasti i otimati. Skloni su zavisti i zlobi, psovkama i razuzdanom životu, skloni su uzimati svoju sudbinu u svoje ruke.

Nasuprot svim ljudima stoji Bog, Stvoritelj svih ljudi.

On je Bog kojega poznajemo po čuvenju, On je Bog koji se objavljuje svojim stvorenjima, koji se očituje ljudima kroz veći dio kulturne povijesti čovječanstva, u onome trenutku kada su ljudi počeli podrobnije zamišljati i tražiti svoje bogove po svem svijetu, a tražili su mnoge bogove jer su zadobili u svojim kulturama pojam ideale, idealnog. Stoga su stvarali idole, ali sami su zapravo željeli biti to što su bili njihovi idoli. Jer su spoznali kako ljudsko srce nikad zadovoljno nije, jer su spoznali da se niti jednom čovjeku ne može vjerovati, jer su spoznali da su zli.

Počeli su izmišljati i filozofirati o bogovima svih vrsta: jedan je bio bog za plodnost, drugi je bio bog za idealno, plemenito ponašanje, treći je bio bog za osvajanje vlasti i tako redom; bilo je mnoštvo bogova u sanjarijama ljudi.

Nisu se sjetili da u jednome jedinome bogu može biti sve ono što su ljudi željeli i za čime su hlepili. Stvarali su slike bogova prema svojoj sebičnosti za najrazličitije prohtjeve, a prohtjevi su se samo množili.

I, kada se ljudima u tom pravom trenutku objavio pravi pravcati Bog, bijahu ljudi razočarani: Bog je postavio svoje zahtjeve kako Mu se moraju klanjati, dao je Zakon po kojemu se moraju svi ljudi ravnati da bi postali drugačiji, ne zli, nego stvarno dobri ljudi.

U ta vremena znali su Boga po znakovima, po prorocima koji su dobili privilegiju da bolje čuju Boga i da propovijedaju svima ono što je Bog rekao, bezličan Bog, ali vrlo jasan u svojim zahtjevima, vrlo opasan u svojim kaznama, strašan u osvetama, strog u svojim očitovanjima, neopisivo ljubomoran na te ljudske zamišljene bogove kojih je bilo na tisuće. Dao je ljudima na znanje da su u pravu kada misle da su svi ljudi zli i govorio što moraju činiti kako bi se odučili od svojih zlih misli i namjera, riječi i djela.

Zar je Bog dobar kada nas proglašava zlima i kad je takav strogi autokrat, pitali su se mnogi ljudi. Znali su da su zli, ali nisu mogli podnijeti da im to netko jasno dokaže. Mnogi su Ga se bojali i strepili pred Njim, u strahu Mu se klanjali da ne izgube sve što imaju, da ne izgube život, da ne poginu, da ne izgube sebe.

Mnoga su stoljeća prošla u tom nastojanju Božjem da ljudima ukaže na tu jednu jedinu činjenicu: čovjek je zao i mora se promijeniti, mora ispaštati kazne za svoje zločine, snositi posljedice svojih zločina, a najučinkovitija kazna bila je smrt zločinca.

Ljudi, u svojoj zloći, nisu prepoznali ljubav i naklonost Božju prema svima. Da ih je htio uništiti, uništio bi čovječanstvo, pobio bi sve ljude, uskratio bi im zrak i vodu, hranu i mirne odmore. Nametnuo bi svoju volju svima, upravljao bi ljudima kao marionetama, kao životinjskim svijetom, kao prirodom.

Ali Bog to nije činio, pustio je ljude da žive. Ostavio im je njihovu slobodnu volju da se opredijele, dao im je razboritost da spoznaju i prihvate svoju zloću kako bi mogli početi iz početka, postati dobri i bolji ljudi.

Stoga, svatko tko povjeruje Bogu i prizna Mu svoje zločine, može se spasiti u životu, ali i poslije, u uskrsnuću. Jer kada čovjek prizna istinu, u istini može nastaviti graditi dobar život, a ako gradi dobar život, može nastaviti živjeti takav vječno, u vječnom životu gdje ne može prodrijeti više nikada nikakva zloća i patnja, ni bol, ni nezadovoljstvo i gdje čovjek postaje Božje dijete kao što i jest, dostojanstven i plemenit kao što je sam Bog, Stvoritelj ljudi.

Kad čovjek jednom povjeruje Bogu, Bog ostaje zauvijek s tim čovjekom, uđe u ljudsko srce, a ostavlja čovjeku sve ono što je imao i prije. No, Bog u srcu čovjeku daje i više, puno više, daje život u izobilju. Jer Bog je Dobri, Istiniti, Pravednik, Jedan, samo jedan je Bog i osim Njega nema niti jedan drugi, niti će ikada biti.

Mnogi su i čitavi narodi povjerovali Jedinome Bogu.

A Bog im je davao svega u izobilju.

Čak je dao i svoga jedinorođenoga Sina da, zahvaljujući onima koji su vjerovali, povjeruju i svi, baš svi drugi ljudi, da ne pogine niti jedan već da baštini život vječni, život u dostojanstvu, život blaženi. Toliko je Bog ljubio svijet i ljubi sve ljude.

Sami se ljudi i narodi ne bi mogli spasiti svojom vjerom u Jednoga Boga koji oprašta grijehe kako bi počeo čovjek svoj život iz početka. Jer čovjek uvijek nanovo pogriješi, učini zločin, psuje ili slaže nešto. Nikada ljudi ne bi stigli sve naučiti sami od sebe i svoje vjere nego Bog je rekao: ako vjeruješ u mene, ja ću te samo zbog tvoje želje da vjeruješ i zbog tvojega povjerenja izvući iz ove zemaljske patnje, zla i nereda.

A da bi to bilo pravedno i da bi se ispunila sva pravednost Božja, Bog u svome neizmjernom milosrđu dade Isusa Krista koji bijaše Sin Boga i koji je jedini mogao uzeti sve ljudske grijehe na sebe samoga, kao da je sve prošle i buduće grijehe i zločine počinio sam Bog. Sve je Bog učinio za čovjeka i umjesto čovjeka. Oprostio je kaznu za zločin čitavom čovječanstvu, ali tu kaznu je netko morao ispaštati. To bijaše Isus, utjelovljena Riječ u krilu Bezgrešne Djevice Marije po Duhu Svetom.

Od jedinog bezgrešnog stvora na zemlji, jer Marija bijaše ljudske naravi, ali vjerna i očišćena od ljage starih povijesnih grijeha, rodi se Bog u obličju ljudskom, dođe među svoje ljude i pouči ih svemu te postane najokorjeliji zločinac od svih ljudskih grijeha što ih je uprtio na svoja ljudska i božanska ramena.

Mnogi ljudi i danas misle da je sam Bog odgovoran za zla ljudska.

No, Bog nije stvorio zlo i grijeh, zločine i ratove, to sve čine ljudi u dosluhu i pod napastima Paloga anđela koji teži odvesti ljude s pravoga puta u raj i dovesti sve u pakao gdje je mržnja, blud, plač i škrgut zubi.

I Božji Sin postade obješenik, zločinac kojega ljudi razapeše na križ da umre.

I umre Sin Boga od ruke ljudske, i uskrsnu te uzađe na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega da podloži pod noge Ocu sve što Mu je Otac dao, i vlast, i moć, i sva ljudska srca koja povjeruju u Sina.

Nisu sve jednobožačke vjeroispovijesti, one koje se klanjaju Jednome Bogu, jednake, nisu iste jer samo je jedan Isus Krist koji je ponio zločine u smrt, koji je uništio našu smrt, našu kaznu za grijehe, koji naše zločine, grijehe i opačine oprašta svakome tko zatraži i zamoli oproštenje.

Ne, nisu sve religije iste.

Samo onaj tko priznaje da je Isus Krist Gospodin Bog, taj doživi da se Jedan jedini Bog svega stvorenog nastani u njegovom ljudskom srcu, u njegovom tijelu, u njegovom duhu, mislima, riječima i da razgovara sa svojim moliteljem i klanjateljem jer to je jedini način na koji se zločin može ne počiniti, način na koji se čovjek može obratiti od zločina i vratiti u svoje božansko dostojanstvo. To je jedini način da se čovjek zaštiti od napasti i da dobije oslonac i počinak u milosrdnom srcu Boga koji će iz ljubavi učiniti sve za svojega vjernika. 24.03.2021. 09:47

„U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

34 Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« 35 Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” Lk 1,26-35 

Od Krista do Adama

Uvod

Ovdje je sažetak povijesti općeg razdora u svijetu i božanske ekonomije spasenja čovjeka. To su samo neke natuknice u tri crte o tome kako je i zašto nastao čovjek, odakle zlo na svijetu i čemu služi kršćanstvo.

Vrlo bogat i sadržajan, ali sažet i bremenit teološki opis svih mogućih tajni koje muče današnjeg čovjeka, kao što kopka i čitavo čovječanstvo,

ovaj članak upućuje na osnove koje bi morao znati svaki živi ljudski stvor na zemlji.

Glava Prva: Grešnik i Svetac

Elementi biblijske antropologije nalaze se pod raznim natuknicama: duša, srce, put, tijelo, duh. Ovo sintetično poimanje čovjeka uvelike se razlikuje od općeg načina mišljenja naših dana koje u duši i tijelu vidi dvije sastavine čovjeka; prema biblijskom shvaćanju čovjek se sav izražava u svojim pojedinim vidovima.

On je duša ukoliko ga oživljuje duh života; put pokazuje u njemu propadljivo stvorenje; duh znači njegovo otvaranje prema Bogu; tijelom je, najzad, izražen prema van.

Ovoj prvoj razlici između dva načina mišljenja pridružuje se i druga, još dublja razlika: u gledanju grčke filozofije posrijedi je raščlamba čovjeka, tog mikrokozma koji u sebi udružuje dva svijeta, duhovni i tvarni; Biblija – jer slovi o Bogu – gleda na čovjeka samo sučelice Bogu kojemu je čovjek slika. Umjesto da se ogradi u prirodan i zatvoren svijet, ona stvara pozornicu dimenzijama povijesti, povijesti u kojoj je Bog prvenstveni djelatelj : Bog je stvorio čovjeka i sam postao čovjekom da ga spasi. Antropologija povezana s teologijom postaje neodvojiva od kristologije.

Tako se raznolika ponašanja čovjekova tijekom povijesti sintetiziraju u dvije kategorije – kategoriju grešnika i kategoriju novoga čovjeka. Ovi aktualiziraju oba pralika objavljena u povlaštenim trenucima svete povijesti: pralik Adama i pralik Sluge Gospodnjega, ostvarena u Isusu Kristu.

Nije, dakle, Adam istinski pralik čovjeka živoga, već Isus Krist; nije to onaj koji je potekao iz zemlje već onaj koji je sišao s neba, ili točnije: Isus Krist koji ima svoj pralik u Adamu, nebeski Adam oličen u zemaljskome.

Zemaljski Adam

Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest jednog čovjeka već na povijest svekolikog čovječanstva, kao što to kazuje izraz Adam, koji znači Čovjek; prema semitskom shvaćanju predak jednog plemena nosi u sebi sve koji su „potekli iz njegovih bubrega”; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi potomci: oni su u njemu uključeni, to je ono što se moglo nazvati „korporativnom osobnošću”. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s Bogom, sa zemljom, sa svojom braćom.

a) Čovjek i njegov Stvoritelj. - Adam nije ni svrgnuti Bog, ni čestica duha što je pala s neba u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje ovisi o duhu života što mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa duša, a to u isti mah znači biće i osobno, i ovisno o Bogu. „Religija” ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku, a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi, dakle, besmisao.

Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovo „biti” Bog pridružuje svoju riječ i ta prva riječ poprima oblik zabrane: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16sl.). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svoga Stvoritelja posluhom Njegovoj volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje, a da toga nije ni svjestan.

Čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom životne i prvotne ovisnosti, koju mora slobodno izraziti u poslušnosti. Taj zakon upisan u čovjekovo srce jest svijest kojom živi Bog razgovara sa svojim stvorom.

b) Čovjek pred svemirom. - Bog smješta čovjek u lijep i dobar stvoreni svijet (Post 2,9) da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo nad životinjama nadijevajući im imena; time mu daje na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti je. Dužnost rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu već je na to bez prestanka upućen. O tome na svoj način svjedoči prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan počinka, stavlja mjeru ljudskom radu: djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva djela.

c) Čovjek u društvu. - Čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi, a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika spolova jest u isti mah pralik i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom već ljubavlju. Bog tu vezu smatra uzajamnom pomoći; a čovjek u ženi što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na ljubav. Svaki susret s bližnjim nalazi u toj prvoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio sa svojim narodom izraziti slikom zaruka. Muškarac i žena su bez odjeće, „goli, ne srameći se jedan pred drugim”. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još nije pala sjena, zato što je zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek ne boji Boga, on je u miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.

d) na sliku Božju. - Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje, pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju namjeru: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...Plodite se...napunite zemlju i sebi je podložite...Vladajte svim živim stvorovima...” (Post 1,26sl.). Čovjek je stvoren na sliku Božju i može s Njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od Boga, u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp. Post 5,3); ipak, s tom razlikom što slika ne može ostati bez odnosa s onim što ona odrazuje, kako nam to kaže riječ „dah” u izvještaju o stvaranju. Čovjek vrši svoju ulogu slike dvjema glavnim djelatnostima: kao slika Božjeg očinstva, on se mora množiti i napuniti zemlju; kao slika Božjega gospodstva, mora podložiti zemlju svojoj vlasti. Čovjek je gospodar zemlje, on je Božja prisutnost na zemlji.

Nebeski Adam

Takav je Božji naum.

Ali taj se naum savršeno ostvaruje tek u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Krist baštini pridjevke Mudrosti: „odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote Njegove” (Mudr 7,26).

Adam je stvoren na Božju sliku, ali je samo Krist „slika Božja”. Pavao tumači:

„On je savršena slika Boga nevidljivoga,

Prvorođenac svega stvorenja,

jer je u Njemu sve stvoreno -

sve na nebu i na zemlji...

sve je stvoreno po Njemu i za Njega

On je prije svega,

i sve u Njemu postoji.

On je Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,15-18).

Tu još uvijek nalazimo trojaku Adamovu dimenziju, čistu, ali sublimiranu.

a) Sin pred Ocem. - Slika Božja jest Sin o kome je Pavao upravo govorio (Kol 1,13). On nije naprosto vidljiva slika nevidljivog Boga, On je Sin, vječno sjedinjen s Ocem. Kao što sam o sebi kaže: „Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac... Ne tražim svoju volju, nego volju Onoga koji me poslao” (Iv 5,19sl., usp. 4,34).

Ono što je trebao biti Adam – stvor u stalnoj vezi sinovske ovisnosti prema Bogu, to Isus savršeno ostvaruje. Tko Njega vidi, vidi Oca (Iv 14,9).

b) Krist i svemir. - Čovjek ispunjuje djela svojih ruku; Isus ispunjuje Očeva djela: „Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (Iv 5,17). Ovo pak djelo jest zapravo stvaranje samo: „sve je po Njemu stvoreno”; pod Njegovim pogledom stvorenje oživljuje i biva prispodobom o nebeskom kraljevstvu. I kao u izvještaju o stvaranju, stvaranju koje je potpuno podređeno čovjeku, sve je, eto, „za Njega stvoreno”; i doista: Njegovo se gospodstvo ne proteže samo na životinje već na svekoliko stvorenje.

c) Krist i čovječanstvo. - On je, najzad, „Vođa, Glava Tijela”. To ponajprije znači da On daje život, da je „novi Adam” (1 Kor 15,45), onaj nebeski Adam čiju sliku treba preuzeti (1 Kor 15,49). On je Glavar obitelji – Crkve, savršenog ljudskog društva. Još bolje: On je počelo društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10).

Adam, dakle, nalazi smisao svog bića i postojanja samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi Božji (Gal 4,4sl.). - Dufour, str.150 – 19.12.2020. 16:20

Glava Druga: Evo čovjeka

Uzor koji je utvrdilo stvaranje, i kojemu neprestano treba biti okrenut – ne može se više dostići, pa čak ni izravno na nj smjerati. Odsad čovjek mora iz osakaćene slike, slike što je pruža grešnik, prijeći na uzor – sliku Sluge Božjega. To su novi uvjeti u kojima se odvija život konkretnog čovjeka.

1. Grešni Adam.

Pisac Post 3 nije htio nabaciti sliku poraza, već najaviti pobjedu koja ima doći nakon borbe. Prije nego će izreći promjenu što čeka čovjeka u njegovoj trojakoj dimenziji, Bog u njegovo srce zasijava nadu: ženinu će lozu zacijelo za petu ugristi protivnik, ali ona će zgaziti glavu zmijinu soju (Post 3,15). Ovo protoevanđelje daje svjetlinu mračnim nagovještajima koji slijede i jamči čovjeku konačnu Božju pobjedu.

a) RAZDORI U LJUDSKOJ OBITELJI. - Adam prvo otkriva svoju golotinju (Post 3,7.11): dotad samo simbol, ona postaje razdorom; dok ga Bog ispituje, Adam optužuje ženu i tako se od nje odvaja (Post 3,12): Bog im onda najavljuje rastrgano jedinstvo: njihovim će odnosima vladati nagonska sila, požuda, nadmoć; plod njihove ljubavi bit će im dan tek uz cijenu porođajnih boli (Post 3,16). Slijedeća poglavlja Postanka pokazuju kako raskid među prvim bračnim parom odjekuje kroza sve društvene veze: među Kajinom i Abelom – zavađenom braćom (Post 4), među ljudima u Babelu koji se više među sobom ne razumiju (Post 11,1-9). Sveta je povijest satkana od razdora, ona je niz ratova između židovskog naroda i ostalih naroda, između članova tog samog naroda, između bogataša i siromaha... Ali ostaje obećanje pobjede – zora usred noći, i proroci neće sustati navješćujući Kneza mira koji će izmiriti ljude (Iz 9,5sl.).

b)ČOVJEKU NEPRIJATELJSKI SVIJET. - Zbog Adamove krivnje prokleto je tlo zemaljsko; čovjek će jesti kruh ne više kao samonikli plod zemlje, već uz mnoge muke, u znoju lica (Post 3,17sl.). Stvorenje je, dakle, protiv volje podvrgnuto kvarenju (Rim 8,20): umjesto da se čovjeku dragovoljno podlaže, ono ustaje protiv njega; zemlja bi, dakako, u svakom slučaju bila podložna potresima, bila bi rodila trnjem, ali to trnje i te nevolje više ne znače samo propadljivost svijeta već i čovjekovu grešnost. A proroci, međutim, navješćuju rajsko stanje (Iz 11,6-9), otkrivajući do koje mjere ostaje živom ona narav kakva je izišla iz ruku Stvoritelja: nada nije umrla (Rim 8,20).

c) ČOVJEK PREDAN SMRTI. - „Prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19). Umjesto da božanski život prima kao dar, Adam je htio raspolagati svojim životom i, jedući od ploda s drveta, postati bogom. Ovim neposluhom čovjek je raskinuo vezu s izvorom života. Smrt, koja je trebala biti naprosto prolaz prema Bogu, sad više nije samo prirodna pojava: postala je kobnom, i znači kaznu, vječnu smrt. To je ono čega je znamenje i izgon iz raja. Čovjek je izbacio nutarnji zakon (teo – nomiju), tu Božju prisutnost u sebi, i sada je prepušten sam sebi, varavoj auto – nomiji. Povijest nam priča o mnogim promašajima onoga koji se htio izjednačiti s Bogom, a postao je samo smrtnik. Uza sve to nije prestala nada u puninu života. Bog ponovo otvara put prema drvu života (Izr 3,18; 11,30): to je Njegov Zakon, Njegova mudrost koji su izvori plodnosti za onoga koji ih vrši. Ali taj se Zakon udaljio od čovjekova srca i izgleda mu kao nešto vanjsko (hetero – nomija).

d) RAZDOR SAVJESTI. - Zakon, dakle, pokazuje gdje je spas, ali ga ne može dati: time on u čovjeku izaziva razdor koji je u isti mah i smrtonosan i spasonosan. Adam, koji je bio jedinstven zbog zajedništva sa Stvoriteljem, bježi od samog sebe kad bježi od Boga. Skriva se pred Onim koji ga zove (Post 3,10). Taj strah, to ruglo istinskog straha Božjega, jest zarazan; on znači razdor savjesti. Samo je nutarnje ujedinjeno biće moglo zahvatiti taj intimni razdor i svladati ga: Pavao ga, prosvijetljen Duhom, izražava. On u Poslanici Rimljanima opisuje onaj Ja koji je predan carstvu Grijeha te postoji bez Duha koji mu je ipak prijeko potreban. Poput nekog obezglavljenog trupla koje je ipak na životu, čovjek je svjestan svoje zbrke: „Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” (Rim 7,14-15). Čovjek ne prestaje u nutarnjem sudištu svoje savjesti slagati se s Božjim zakonom, ali je dopustio da se u njemu nastani Grijeh, i vidi kako mu put čini pamet „tjelesnom” (Kol 2,18), srce okorjelim (Ef 4,18), kako mu put tlači tijelo, dotle da ga sili na opaka djela (Rim 8,13), Stoga mu se čini da nepopravljivo ide u smrt. Ipak, to nije tako, jer čin vjere može istrgnuti grešnika iz vlasti puti. Ali sve dok nema tog čina vjere, čovjek ostaje u stanju otuđenosti. Nedostaje mu načelo jedinstvenosti i poosobljenja: Duh. I, prema Svetom Pavlu, on zaziva Spasitelja, onim krikom koji se razlijegao cijelim Starim zavjetom: „Jadan ti sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnog tijela?” (Rim 7,24).

Ovim zazivom grešnik okončava svoje potucanje: odbivši da život primi kao dar, uvjerivši se u svoj neuspjeh da ga se domogne vlastitim snagama, on se najzad okreće prema Onomu od kojega dolazi milost. Evo ga opet u temeljnom stavu stvora; ali dijalog koji sad otpočinje jest dijalog grešnika sa svojim Spasiteljem.

2. Sluga Božji

Pavao je tog Spasitelja, idući tragom prvotne zajednice, prepoznao u liku Sluge Božjega kako Ga je navješćivao Izaija. I nisu se kršćani doista u vrijeme vazmenog slavlja okrenuli nekom veličanstvenom opisu Mesije – Kralja ili slavnog Sina Čovječjeg. Oni nisu trebali nadčovjeka, već čovjeka koji nosi i odnosi grijeh svijeta.

a) VJERAN BOGU DO SMRTI. - Bogu se svidio Njegov Sluga i „na Njega je svoga Duha izlio”, da donosi „pravo narodima” (Iz 42,1 sl.). Dok izgleda kako uzalud upinje svoje snage i da se uzalud muči, On zna da Ga Bog neprestano proslavljuje (Iz 49,4sl.); On je poslušan poput učenika kome Bog svakog jutra „budi uho”; ne odupire se čak ni kad Ga vrijeđaju, jer Njegovo pouzdanje u Boga nije poljuljano (Iz 50,4-7). A kad je došao čas žrtve, „zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih, ko jagnje na klanje odvedoše Ga (Iz 53,7). Potpuno prihvaća volju Gospodina koji čini da se na Nj svaljuju krivice ljudi, i sam se nudi na smrt (Iz 53,12). Takav je vjerni Sluga, posljednji ostatak čovječanstva, koji svojim posluhom ponovno spaja vez što ga je Adam prekinuo i koji, prihvaćajući smrt, očituje apsolutni karakter tog veza.

b) ČOVJEK BOLI. - Grešni je Adam doživio da ga stignu muke i patnje, Sluga pak nosi naše patnje i naše boli (Iz 53,3); štoviše: Onaj koji je trebao gospodariti životinjama postao je njima sličan, „obličjem više nije naličio na čovjeka” (Iz 52,14), bio je „crv, a ne čovjek” (Ps 22,7).

c) PRED DRUŠTVOM. - „Prezren bješe, odbačen od ljudi” (Iz 53,3): tog su Slugu najzad svi odbacili; Njegovi su suvremenici užasnuti pred Njim i uvjereni su u neuspjeh (Iz 52,14); ali Bog daje po svom proroku da spoznaju i ispovjede okajničku i spasonosnu vrijednost te žrtve: „Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše „ (Iz 53,5). U tom Čovjeku boli prorok nazire zagovornika koji moli za grešnike i žrtvu koja opravdava mnoge (Iz 53,11). U smrti Sluge Adam se može priznati pobijeđenim od grijeha, i upravo u času kada se odriče svoje pravednosti, stupa na djelo spasenje; Božji zahvat biva djelotvornim tek uz krajnju muku čovjeka napuštena od ljudi. Život doista nije učinak požude, već uvijek novi plod nezaslužena darivanja.

d) SLUGA – ISUS KRIST. - Proroštvo o Sluzi podloga je brojnih kršćanskih himni iz prvih vremena. One sažimlju Isusov život u diptih koji slika bijedu i veličinu čovjeka: njegovo poniženje i uzdignuće. Onaj koji se za cijelog svog života hranio voljom Očevom, ne samo da se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom već je odabrao položaj roba; postavši sličan ljudima On se još više ponizio, ostavši pokoran sve do smrti, i to smrti na križu. Savršeno poslušan, Isus se ponio kao istinski Adam, stupajući u potpunu samoću da bi postao ocem novog naraštaja, izvorom života zauvijek. Pilat ga pokazuje na višem mjestu, odjevena ruhom izrugana kralja: „Evo čovjeka” (Iv 19,5): takav je put slave. Kroz ovu sliku koju je njegov grijeh iznakazio, čovjek mora raspoznati Sina Božjega koji je učinjen „mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Dufour, str. 154

19.12.2020. 20:16

Glava Treća: Na sliku Kristovu

„...snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,21).”

Kao grešnik , Adam se na ono što je on po pravu - „na sliku Božju” - može potpuno vratiti tek ako se preoblikuje „na sliku Kristovu”: ne naprosto na sliku Riječi, već na sliku Raspetoga, pobjednika smrti. Vrijednosti koje su prepoznate u Post 2 ponovno će se naći, prenesene na Kristovu osobu.

1. POSLUH VJERE U ISUSA KRISTA. - Čovjek mora upraviti svoj posluh i svoju smjernost ne više izravno Bogu, niti Zakonu što je milosrdno dan čovjeku grešniku, već Onomu koji je došao da na sebe uzme ljudski lik (usp. Rim 10,5-13); jedino djelo koje treba izvršiti jest povjerenje u Onoga koga je Bog poslao (Iv 6,29). Jer, „jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5). Jedan je Otac kome Sin vodi vjerne da po Njemu, Sinu, imaju život u izobilju i zauvijek.

2. KRISTOVO PRVENSTVO. - Isus daje Očev život stoga što je Početak, Prvorođenac od mrtvih; „jer Bog odluči u njemu nastaniti svu puninu i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kol 1,18sl.). Razdori od kojih trpi grešno čovječanstvo nisu previđeni, ali su od sad prevladani i stavljeni u odnos prema novom biću, u novu dimenziju, prema biću u Kristu: „Nema tu više ni Židova, ni Grka, nema više ni roba, ni slobodnjaka; nema više ni muškog, ni ženskog, jer ste svi jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Razlika među spolovima bila je postala sukobom, razdor bračnog para bio se proširio u društvene i plemenske razdore. Nalazeći svoje jedinstvo u Kristu, čovjek može zagospodariti ljudskim situacijama: sloboda ili ropstvo, ženidba ili djevičanstvo (1 Kor 7) – svako od njih ima svoj smisao, svako od njih ima svoju vrijednost u Kristu Isusu.

Pomutnja jezika koja je bila znamen razdora i rasipanja ljudi prevladana je govorom Duha kojeg neprestano daje Krist; a ta se ljubav izražava raznolikošću karizmi, na slavu Očevu.

3. NOVI ČOVJEK jest ponajprije osobno Krist (Ef 2,15), ali i svaki vjernik u Gospodinu Isusu. Njegov život nije više zasužnjen puti već je neprekidna pobjeda duha nad puti (Gal 5,16-25; Rim 8,5-13), Kršćaninovo tijelo je sjedinjeno s Onim koji je uzeo na sebe „smrtno tijelo” (Kol 1,22) ono po krstu prima udio u smrti Kristovoj i umire grijehu, njegovo tijelo bijede postat će tijelom slave, „duhovno tijelo”. Njegova je pamet obnovljena, preobličena; on zna izreći sud u svjetlu Duha, a ta iskustva izražava razumski: nema li on samu Kristovu misao? Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer mu je vjera zasadila u srce klicu besmrtnosti, on ipak mora neprestano umirati „starom čovjeku”, u jedinstvu s Kristom koji je jednom umro za sve; njegov je život nešto novo. Tako se „mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (2 Kor 3,18). Novi čovjek mora neprestano napredovati, dajući da ga obuzme jedina slika – Krist: kroz iznakaženu sliku staroga čovjeka sve bolje se nazrijeva proslavljena slika novoga čovjeka, Isusa Krista, našega Gospodina; a time se čovjek obnavlja „prema slici svoga Stvoritelja” (Kol 3,10).

4. STVORENJE pak, koje je protiv svoje volje bilo zasužnjeno ispraznošću i koje do današnjeg dana s nama stenje u porođajnoj muci, također gaji nadu da će biti oslobođeno robovanja propasti da bi ušlo u proslavljenu slobodu djece Božje. Iako uslijed grijeha rad ostaje mučan, njemu je vraćena vrijednost nadom u preobraženje u konačnoj slavi (Rim8,18-30). A kad posljednji neprijatelj, Smrt, bude uništena, Sin će opet predati kraljevstvo Bogu Ocu, i tako će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 24-28). XL Dufour, str. 158. 20.12.2020. 07:48

Zaključak:

Kako tumače teolozi Katoličke Crkve, tako je i stvoren „Rječnik biblijske teologije” čiji auktori su mnogobrojni, a kao glavni urednik se predstavlja Xavier Leon – Dufour kojega slijede Jean Duplacy, Augustin Georg, Pierre Grelot, Jacques Guillet i Marc – Francois Lacan.

Prema drugom, prerađenom i proširenom izdanju francuskog izvornika djelo je preveo Mate Križman. Ovo četvrto izdanje je izdano u Zagrebu od Kršćanske sadašnjosti, 1993. godine.

Biblijski savjetnici su bili Bonaventura Duda, Jerko Fučak i Albin Škrinjar.

Ovaj članak su natuknice koje su uzete iz pojma „Čovjek” koji se obrađuje od 150. – 160. stranice koje su pak prepune biblijskih citata kao i čitav „Rječnik biblijske teologije”. Oni potkrepljuju tekst i najtoplije se preporučuju za čitanje onima koji Bibliju inače ne čitaju ili ne poznaju.

Ovaj biblijski rječnik ima 1582 stranice i sistematski raspoređene pojmove koji su inače, naravno, poredani po abecedi. 21.03.2021. 18:40

„Pored njegove stručnosti, čitkosti, široke upotrebljivosti i svježine kojom sintetizira biblijsku poruku u njezinu probijanju kroz vrijeme prema čovjeku, preporučuje ga upravo njegovo uvodno obilježje: iz njega se otvaraju pogledi doslovce na sve strane teologije (Riječ izdavača).”