Čedna zemlja

 

Još će danas pasti snjegovi

krajevima koji mudrošću se diče.

Bog će znati, i anđeli Njegovi,

kako je šaroliko pod ledom žiće.

O tom ne zna čovjek nezreo i mlad,

ili, možda, tek po koji,

kako sjajan topao je onaj grad

kojemu se stanovništvo roji

dok leprša crvenkasto lišće

zajedno sa bijelim pahuljama.

Oni čine sjemenkama krovište

da bi toplije još bilo mekim granulama

koje u dubini zemlje bubre.

Božanska je duša ojačala

u toj utrobi zemaljske kugle

da bi ljudima u susret potrčala.

Raduju se svete duše grada,

raduje se, premda strepi, Zvijezda sjajna,

Božja Mati koja, uvijek mlada,

jedina je kojoj zemlja nije tajna.

Žalosni i oni žedni pravednosti

možda slute pa se rađa nada.

Svijet i ljubav grade se od čednosti,

a od povjerenja čovjek sav u Boga pada.

Kad se Mlado sunce rodi,

svi će čuti, sve će duše znati

da im zemlja uskrsnućem plodi,

ali ovoj tajni zemlje neće vjerovati.

08.10.2020. 00:04

Svjetlo siromaha

Istina nije veća od Boga nego volja Božja oduvijek bijaše istina, istina u ljubavi jer Bog je Istina, jer Bog je Ljubav, Milost, Milosrđe i Pravednost, Mir i Radost.

Sakupiš li te sve podatke u svom srcu, ili u svome umu, uspio si upoznati Boga za jedan mali i značajan korak.

Istina nije samo nekoliko čvrstih dokaza, ljubav nije samo neko prolazno oduševljenje, a o milosrđu Božjem ne možemo puno niti spoznati mi, ljudi.

Pravednost Božja zahtijeva od vjernika da što manje govori, a što više pretrpi i oprosti. To čovjeku daje napredak ka nebesima, to je već ogroman korak u kraljevstvo nebesko u kojemu se vjerniku još izobilje svega blaga nebeskoga nadodaje. A blago nebesko budi vjernika iz učmalosti i sigurnosti Božjega krila, vodi ga ka naviještanju Isusa Krista svim ljudima.

Jer ono što se vjerniku daje i nadodaje jest život, ne samo u punom smislu te riječi i značaja, daje mu se život bez kraja, život bez granica i život s bezbroj ograničenja. Ta ograničenja pomažu da čovjek od životinje postane sveta ljudska duša, prije svega aktivna u dobrim djelima. A svetac Božji plodno i blaženo živi.

Ograničenje u konzumiranju hrane, na primjer, kao što je svakoga tjedna post od hrane i pića, post o kruhu i vodi koji se obavlja barem svakoga petka, na dan smrti Gospodinove kada je svijetu milosrdno ostavio svoju Muku od koje svi dobismo spasenje, vodi vjernika u duhovne visine o kakvima ne može čovjek sanjati i koje ni sa čime ne može usporediti.

Redovno opraštanje drugima za nanesene uvrede i zločine vodi vjernika u milosno stanje, u stanje kršćanske vjere koja je, uzgred budi rečeno, dovela ljude do plodna kulturna života i do kvalitetnijih sloboda i slično.

Tako se vjernik zaljubi u svojega Boga.

Tako Bog, naravno, uvijek na dobro surađuje s vjernikom koji Ga ljubi.

Tako se ljubav između Boga i Božjega djeteta, sina ili kćeri, umnožava, povećava, obogaćuje, daje sve veća blaženstva i milosti.

Bog ne ispunjava ljudske želje onako kako ljudi među sobom ispunjavaju jedni drugima želje. Bog zna što je vjerniku drago i potrebno, a vjernik živi u volji Boga koju ne može predvidjeti. Ne može čak niti vjerovati da će mu Bog želje ispuniti. Jer ljudske želje su mizerne, jadne, nespretne, vode ka ljudskome uništenju dok Božja volja samo vodi vjernika u raj.

I kada se vjernik namuči, izmori ili neprekidno stradava od progona drugih ljudi ili postane nesposoban, ranjen, bolestan ili sporo umire u agoniji, on ipak to sve čini aktivno, s radošću i s pjesmama u srcu jer zna, čak i ako ga nisu puno uputili u teologiju kršćanstva, da će ga pravednost Božja neopisivo ugodno i dobro nagraditi za sve muke, a, osim toga, on vjeruje u svoje radosno uskrsnuće na život u Gospodinu.

Ograničenja, koja nudi kršćanska i katolička vjera, podižu vjernika na viši stupanj postojanja u plemenitosti, u većoj blizini raja. Tim su veće patnje po nekoga tko je svet, neprilike i muke koje proživljava u svojoj svijesti i na svome tijelu u dodiru s drugim ljudima. Jer malo je svetaca koje Bog izabere da ostanu toliko jaki i tako dugo i lijepo žive sa svojim bezbrojnim sposobnostima i talentima da čitav svijet prizna da su jaki, najjači. Većinu vjernika vijenci slave čekaju tek u nebesima.

Želje svetaca su velike, oni traže i žele Boga da bi mogli činiti više dobra ili da bi doživjeli Božju blizinu svom snagom i odmah. Takvi se raduju smrti, raduju se ulasku na vrata Božja, u dvore Boga živoga i nadaju se tome čitav život kao da im je posljednji dan u zemaljskom životu svakoga dana.

Većina vjernika želi živjeti na zemlji radi svoje obitelji i radi toga da što boljim učine živote svojega potomstva i svojih bližnjih. Oni žele dug i miran život jer znaju da njihove obitelji i prijatelji ovise o njima i da ih žele još dugo imati pored sebe. Ti vjernici svakoga dana traže kraljevstvo nebesko, a ono im se polako i nježno otkriva iz dana u dan, iz molitve u molitvu.

Ono što Katolička Crkva sveže na zemlji, svezano je i na nebesima. Oni kršćani i katolici koji su proglašeni svetima, ostaju veliki i sveti, ali i među siromasima i anonimnima ih ima puno koji postaju veliki i sveti kod Boga, gledaju Božje lice i odražavaju velikim sjajem svjetlost Isusa Krista. 05.10.2020.

Nada protiv svake nade

Ne znam zašto pjevam za Te,

zašto moje misli k Tebi lete

kao neka divlja ptica.

Zašto moje ruke sad za Tobom pate,

zašto meni zaboravom prijete

na mom srcu prsten ili ogrlica

poput one što si mi je darovao već odavno?

I kad neću, ja Te molim,

a tim više Ti me zato obasipaš

slatkim trnjem što je svijetu slavno

kao da ja samo Tebe volim,

svojim Križem k meni hitaš.

Ne znam zašto uvijek Ti me biraš

da Ti budem ponosita pokajnica,

da Ti gledam baš u sveto Lice

kao da ja nisam vječna pokornica;

zašto me dozivanjem Ti uvijek diraš,

zašto k meni lete Ti nebeske ptice?

Čemu moje suze radosnice služe,

čemu klicanje, i trčanje u naručje Ti, i veselje

nebrušene divlje duše?

Zašto padaju u moje krilo ruže?

Zar je kušnja predati Ti sve te sitne želje

ili pokora je kaplja vode usred suše?

Čak se ne usuđujem Te, Kriste, zaprositi

bilo što od svega na tom svijetu

što je protivno Ti strogoj volji

koja mene potpuno će zatočiti,

odvesti me vezanu u zemlju svetu

gdje će biti radosti za život bolji.

Zašto nisu tužaljke mi stalne,

zašto od veselja dižem ruke

kada ne bih smjela?

Zašto bol Ti častim i te ljude jalne,

zašto slavim svaki tren Ti Muke,

zašto željna sam Ti Tijela?

Umorna sam, neposlušna, stara,

ne mogu Te dočekati, Zlato,

da u Duhu zaplešemo s anđelima,

da mi ruka Tvoja život sav raspara

pa da spadne s mene ovo blato!

Reci da li za me neke nade ima?

04.10.2020. 18:30

 

Vjerski nemir

Sanjam li Te? Da.

Da l' Te tražim ili vapim

u suzama sva,

da l' od zadovoljstva hlapim,

dobro znaš,

više nego duša moja.

Gotov Ti si da sve daš,

izobilje vjerska nespokoja.

Vjerski nemir ova roda,

franjevačka, kršćanskoga,

što Te, Kriste, na palubi broda

nosi kao vlastitoga Boga,

to je nemir znatiželje,

to je utažena žeđ za vijeke

koja rađa se za prijatelje

da bi duše doživjele lijeke

što je brže moguće i jako.

Ponajviše ljudska čežnja to je

koja sebi vječni život skrbi tako

kad se srce, um i duša u istini zbroje.

03.10.2020. 23:24 

Kruh života

Tvoja riječ i glas katkada me slome,

pozorna sam uvijek da Te ne izgubim

u toj žurbi, nemiru i košmaru

kada ne dopuštam da mi ruke zastanu od kome

samo stoga što Te tako slabo slijedim, ali ljubim

u svom razbuktalom duševnome žaru.

Ali vjernost, to je ona koja sve podnese,

koja mi otvori sve te sasvim nove obzore, vidike

nakon svakodnevnih bujica i struja

u koje me baca zakon i ljubav istrese

pa me vrati k žalu gdje se moli ispred svete slike,

pred Raspelom iz kojega samo život buja.

Molitva mi riječ i svijest, misao i otkucaji,

užurbana šetnja ispod Tvojih, Kriste, pogleda i smrti

da sve vidim, da sve čujem i preživim.

To su rituali, obredi i nikada dograđeni su običaji

jer je uvijek novi dan u srcu koje Tvoje breme prti

da ne padnem, da još nešto strašnije ne skrivim.

To su tako dugotrajni svi momenti, i godine kratke,

to se uvijek zbiva, svugdje se ponavlja

poput uspinjanja ljestvama što se spiralno zavrte.

Tako gledam kazaljke i proživljavam satke,

tako žuljam stope noći koja se ne zaboravlja,

brišem suze dana bez vremenske crte.

A Ti pomažeš i pripovijedaš u strpljenju

kojega ja nemam od siline i oduševljenja,

čekaš na me kao djeva zaljubljena, čista

jer nalazi život uskrsnuća u trpljenju.

Ništa nikad nije isto, uvijek sve se mijenja,

samo glas Tvoj, Tvoja riječ je uvijek ista.

01.10.2020. 22:21

„Ovo je moja zapovijed:

ljubite jedni druge

kao što sam ja vas ljubio!”

Iv 15,12

 

Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevački juniori

Kvaliteta besmrtnosti

 

Čovjeku ne smije biti nevažno sve što čini u životu.

Sve dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.

Možda je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u tri stanja:

- pod majčinim srcem, u utrobi majke;

- zemaljski i opipljivi materijalni život;

- duhovni, nebeski i vječni život.

Tu nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.

Tu nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.

Dakle, živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to činimo danas.

Jedan značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas, sjećanje se mijenja.

Mnogi roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj, Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.

Svi se nalazimo u Bogu.

Bog je jedan veliki Grad.

Bog je sveti hram.

Bog je Crkva naša.

U Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti, ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva, plemena i obitelji.

Bog je također u svemu i u svima.

Bog je sve u svemu.

Boga ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.

Boga ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i prestajanjem ili nestajanjem.

Bog ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.

Bog hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet, umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.

Nama je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno. Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire, životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.

Nemamo dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.

Smrt nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.

Ono što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji, zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete, čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.

Ono što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio zemaljskom hranom.

Ako se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa tako i kada umiremo.

Svatko ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati, ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i istinska naša duhovnost.

To je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.

Kao i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta i stvaranje novoga svijeta.

Smrt odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo stvaranje novoga svijeta.

Ne smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.

Samo oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako, jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u vječnom životu, u životu ljubavi.

Kao što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav, koji je Istina.

Bog nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje ljubavi Božje.

To se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli dogoditi.

Isus Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav. Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega, priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj način na koji je naučio ljubiti i živjeti.

U vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.

Magija je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.

Vjernik se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi, svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi, kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja svih ljudi i svih djela ljudskih.

Kao što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.

Dakle, magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u besmrtnost.

Ali malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti duše ili tko zna što.

Rijetki vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.” To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i susret s onozemaljskim.

Istinska vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva pripravna za postepeni susret s Isusom.

Kad se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.

„Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov otkupiteljski čin (KKC 1010).”

U smrti Bog zove čovjeka k sebi.

Nitko ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga ljube. 25.04.2020. 10:35

„Nego kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube";” 1 Kor 2,9