Slava Bogu na visini

U rimokatoličkoj vjeroispovijesti Boga se slavi svaki dan, vjernici u Bogu žive i po Njegovoj volji čine dobra djela, to jest naviještaju spasenje, svjedoče smrt Isusa Krista, slave Njegovo uskrsnuće i čekaju Isusov drugi dolazak te rijetko učine nešto što Bog ne želi, griješe i zbog toga mole Boga za oproštenje.

Svaki katolik je sam, često je stigmatiziran i okružen sarkastičnim bijesnim psima.

Često im ljudi govore „Ako si vjernik, učini to i to” ili „Da si vjernik, ti bi učinio tako i tako”. Naravno, mnogi se ljudi petljaju u vjeru koji se drže boljima od vjernika i koji nisu ili nisu sigurni u svoju vjeru.

Katolik se ne petlja ni sa kime već se kompa samo s Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Tako se, Bogu hvala, često nađe više vjernika na jednom mjestu ili u isto vrijeme u Gospodinu.

Kad se vjernici susretnu, kad su zajedno, slave Boga.

Bog čini kroz njih dobra djela kako bi se proslavio u njima i okolo njih, po svijetu. To nije solidarnost, to je život u Bogu, za Boga i s Bogom. To je služenje Bogu, svjedočenje života i prisutnosti Boga u svijetu. Katolik se solidarizira s drugima radi slave Božje.

Solidarnost bez vjere u jednoga Boga, Oca svemogućega, izgleda drugačije. Kada se ljudi sami sastanu, njihov humanizam pada na ispitu iz ljubavi i darežljivosti, jednostavno ne uspijeva.

Solidariziraju se zločinci, jednako kao i humanisti.

Solidariziraju se muškarci, jednako kao i žene.

Solidariziraju se države i nacije, jednako kao i mafijaši koji uvijek prednjače u kriminalu.

U svim solidarnim djelima, uspijeva samo ono što čine grupe u kojima postoji barem nekoliko katolika koji mole i slave Boga. Inače svaka solidarnost bez Boga propada.

Ljudi se dogovaraju u tajnosti, čine nagodbe, čak i međusobne ucjene te se potom na isti način solidariziraju sa sebi sličnima. Tako nastaje čvrsti lanac koji je baš zato jako čvrst i krut jer se ljudi u grupi, karike toga lanca boje za sebe, boje se onih drugih. Tako su solidarni da će za najslabijega u grupi učiniti sve po načelu „svi za jednoga, jedan za sve”.

To je donekle i razumljivo jer ako propadne najslabija karika lanca, ako najslabiji u grupi ucjenjivača provali izdajnički da je kriminalac, propadaju svi, nestaje lanca kriminala. Zato se takvi međusobno drže čvrsto.

Jednako kao što se Isus Krist solidarizirao sa siromasima, učenicima i sljedbenicima pa onda i sa čitavim svijetom živih i preminulih te umro na križu da bi svima dao vječni život, tako se vjernici solidariziraju s Kristom i slijede Ga što najbolje znaju i umiju, uz pomoć Božju.

Njihov moto, odnosno njihova nastojanja slijede samo Boga i Njegovu najveću Zapovijed ljubavi:

Ljubi Gospodina, Boga svojega, svom snagom svojom, svim umom svojim, svom dušom svojom i svim srcem svojim. To je prvi dio Isusove Zapovijedi Ljubavi.

Drugi dio je: ljubi čovjeka kao sebe samoga.

Iz tih zapovijedi nastali su nazivi za djelovanje u supsidijarnosti i u solidarnosti. Supsidijarnost je opća norma naravnoga prava koja utemeljuje svako uređenje ljudskoga društva. Solidarnost može nastati samo među solidnim ljudima, vjernicima jer je Božja zapovijed koja uvijek daje trajne plodove.

Zato svijet postoji, nije se još uništio, zato svijet živi.

Istinska solidarnost u svijetu uvijek je posljedica Božjega djelovanja, ona može uspjeti i postojati samo od Isusa Krista koji se proslavi u nekoj duši i tako od nje čini dostojanstvenu i solidnu osobu te sljedbenici Isusovi, ispunjeni slavom Boga na nebesima, promiču po svijetu istu slavu Boga. 07.04.2020. 09:28

Moja milina

Uzvišene riječi čuvala sam uvijek

da te mogu zvati svojim darom,

kako bilo bi mi više jasno

što je za me jedan život, jedan vijek,

što to znači biti s nekim parom,

ne govoriti to nikad glasno.

Šapćem tvoje ime il' uzdahnem,

nikad ne zaboravljam to uzvišenje

što me nosi kao nekog svoga.

Čak i kad u nesrećama krahnem,

mene vodi putem uzbuđenje

zbog ta znaka velikoga.

Znat ćeš, znat ćeš svuda

da sam bila ovdje, i još bliže,

da sam ljubila ti oči, ruke.

Sjećat ćeš se moga truda,

kaplje suzne koja suzu stiže,

koraka što odlaze bez buke.

Nikad nisi tražio od mene

da te ljubim, da ti žrtvu dam,

da u tebi gledam gospodara.

Bacao si moje note zanesene

i govorio ponekad da si sam

kao suha drva krošnja stara.

Ne mogu te razuvjeriti u tome,

nevjera je moja jasna kao dan,

ona viče da mi usne nisu čiste,

izdaje me da me njeni krici slome;

neće dati da na tvoju dušu siđe san

da te mognem opet ljubiti, moj Kriste.

06.04.2020. 17:47

Gdje je tvoj Bog?

Gospodin Isus ti je uvijek tu, On je Alfa i Omega, Početak i Svršetak.

Ima li što suvremenije od toga da je s nama Bog koji je naše rođenje, naš je život i naš je kraj života?

Da, uvijek je s nama, do svršetka svijeta.

I nije samo to već je Krist naš Spasitelj od provalije i Spasitelj je ovoga svijeta, tako je bilo od kada je hodao po zemlji, tako je sada, u doba globalizacije, tako će, prema tome, biti i ubuduće.

Kad ljudi govore o napretku, misle valjda na razvoj znanosti, misle na razvoj i širenje demokracije i tko zna što sve ne.

No, u biti ljudi slabo napreduju, bolje bi bilo reći da se vrte u krug poput horoskopa. Tko ne bi griješio od takvih beznadežnih razmišljanja kao što je filozofija vječnoga ponavljanja jednoga te istoga.

Tko ne bi iskočio iz svoje kože?

Isus je za ljude spas i izlaz iz začaranoga kruga.

Ne kažem da ljudi napreduju u vjeri, u religioznom smislu.

Ljudi napreduju u razlikovanju, ali to nije njihova zasluga, to je božanska genetika.

Ljudi napreduju u razlučivanju iako i dalje ratuju i dalje će ratovati.

I Bog razlučuje, odvaja pravednike od neplodnih ljudi na kraju svijeta, dijeli ovce od jaraca. To ne čini sada jer sada svatko još uvijek ima priliku, bezbroj prilika za spas.

Tako je bilo i nekada kada ljudi nisu imali razvijene tehnologije. Ipak su već odavno oplovili svijet, načinili impozantne građevine, a možda su bili stroži u zakonima pa je izgledalo da su malo manje okrutni pojedinačno, oni iz naroda, ali to su bile strahovlade.

Kad su Egipćani izgradili piramide, ljudi su rekli: eto, to je to, vrhunac suvremenosti, napretka i kulture.

Kad su Feničani oplovili svijet, uzduž i poprijeko, davno prije Kristofora Kolumba i Marca Pola, bili su najjači narod na svijetu, trgovina i proizvodnja im je procvala, jednako tako i kultura.

Kad su ljudi otkrili da Zemlja lebdi u svemiru, rekoše da je stiglo novo doba, jednako kao i prilikom slijetanja na Mjesec.

Poslije, kada je navalio pokret humanizma i renesanse, demokracije i sekularizacije, ljudi govore o novom svjetskom poretku; isti paket, druga ambalaža.

Pojedinačno znamo da napredujemo kada doživimo neku katarzu i kažemo da smo postali od toga časa bolji ljudi. Najbolji smo pred kraj života, a tek tada vidimo kako nam je malo vremena ostalo za činiti dobro, za postati plodnim ljudima. Ljudi na samrti govore da im je žao što nisu bili bolji ljudi, na ovaj ili na onaj način.

To je upravo ono što Bog želi i na čemu radi po svojoj kršćanskoj Crkvi u svijetu, nastoji ukazati ljudima što žele, a žele biti bolji ljudi te nastoji ljudima darovati svoga Duha koji čovjeka čini plodnim, to jest boljim i jako dobrim čovjekom.

To je najdrevnija čežnja svake zajednice, nacije i države.

To je najveći napredak čovječanstva.

To je najsuvremenije što može biti jer to je uvijek suvremeno: postati bolji čovjek. 06.04.2020. 05:11

Moć duše

Patnje naroda su neprekidne,

zarobljeni ljudi radi svoje volje,

ne nalaze izlaza iz toga.

Njima mnoge rane nisu vidne,

uvijek misle poslije rata bit će bolje.

Mnogi odlaze od Boga,

ne videći kakva Milost to je;

Bog ti dao život, a ti želiš biti mrtvac

u svom biću i na kraju svijeta.

Narodi u smrti ponosito stoje,

nikom nije draga niti manja žrtva,

željeli bi biti avijatičari svoga leta.

Znaš li da će spriječiti te mnogi

da ostvariš svoje lude snove,

da će Bog ti reći dosta te je bilo,

tebi dragi svi su lažni bogi

koji potiču na nerede i ratove.

Niti Bogu tvome sve to nije milo.

Duša samo red i spokoj traži,

ali čovjek ide protiv njenih moći.

Ona može spasiti te, čitav ljudski rod.

Stvoritelj joj daje snagu, rane blaži,

a do nje se može stići u samoći

gdje ti daje vječnost i najslađi plod.

06.04.2020. 04:11

Sloboda Križa

Slobodna je ptica na toj grani,

slobodni su svi priprosti ljudi,

ali nije duša kad izlazi van

gdje ju sustav, svaki čovjek rani,

gdje su semafori i znakovi ludi,

gdje je pitaju za groš i stan.

Slobodan je čovjek koji ima

nekoga za nagodbu i kal,

da sve što ga boli može svući,

da se grije kad je naokolo zima,

da se mršti kada obuzme ga žal

i kad može ostati u nekoj kući.

Slobodna je duša ravna,

koju nije briga puno u nutrini,

koja slabo vidi, koja slabo čuje.

Sloboda je težnja davna,

ali nema sadržaja u dubini

i po svuda prazno odjekuje.

Čisto zlato Istina je Tvoja

što se nosi s dušom koja ljubi

križ Tvoj, Kriste, makar loše.

Ona samo sloboda je moja,

ona mi pokriva život grubi,

ona daje snagu svima koji prose.

05.04.2020. 21:01

Eli, Eli, lema sabahtani?

PSALAM 22 (21)

Patnje i nade pravednika

 Zborovođi. Po napjevu »Košuta u zoru«.
Psalam. Davidov.
2Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.

3Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
4A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
5U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;

6k tebi su vikali i spašavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

7A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
8Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
9»U Gospodina se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

10Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
11Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.

12Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

13Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
14Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.

15Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20Ali ti, o Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!

21Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Gospodina koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

28Spomenut će se i Gospodinu se vratit’
svi krajevi zemlje;
pred njim će nicê pasti
sve obitelji pogana.
29Jer Gospodnje je kraljevstvo,
on je vladar pucima.

30Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
31njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat’ 32sljedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
»Ovo učini Gospodin!«

Psalam 22 (Bože moj, zašto si me ostavio?)