Okovi

Okovi su moji zagotovo spali,
kližu lanci nevjere i sumnje
što su mome srcu vječnu ljubav krali,
što su remetili moje skromno umlje.

Vezice se pokidane razbacale,
zgaziše ih stope moje tihe
što su mekoj travi sebe obećale,
rijetka rasta na kamenju psihe

pred kojom sam dugo bila nemoćna
kao siromah na velikom sudu
kad izjedala me gorka rana noćna,
kada peklo me za dana, ludu.

I u tome košmaru ona Ljubav zbori,
razgovara sa mnom i ja s njom
kao da to nije ništa. Anđeo govori,
Djeva bajna obećava dom,

Bog mi neki drugi život pripovijeda,
a da ipak to su bile sve godine moje
i svi znaci što su sada roj od reda.
Nalazim ih kako meni i taj život kroje

kako nalaže im to Providnost slavna
jer su moje srce, moja duša sretni
tamo gdje ne stiže riječ mi pravna
već mi samo Ljubav daje darak sjetni.

Sada anđela razumijem i sveto ga primam,
svaku stopu moju nosi k oblacima
od kojih ja ništa ne uzimam
nego sastajem se svijetlim tracima.
‎31. ‎siječnja ‎2019. 19:57:49

Kraljevanje

Imam puno razloga ja za Tvoj dvor,
sve je moje u Tebi mi razasuto;
gdje god jesam, Ti si uzao mi, čvor
kojime je moje srce upregnuto.

Pođem li po hranu, tu su jedine mi časti;
odem li na polja rodna, Ti me primaš.
Ranama si mojim stalan izvor pomasti; 
ako nosim i naramak suza, Ti ih oduzimaš.

U radosti i miru, Ti si društvo s kojim dijelim
svaki osmijeh, polet srca što ga nadogradiš;
razgovor si kakva žudim umom cijelim.
Kad je grozničavo čelo moje, Ti ga hladiš.

Naokolo nema mjesta gdje bih pripadala,
ni oaze da je mila, da je meni dom;
i kada sam, vrlo često, uzalud se ponadala,
Ti si uvijek dao svaka izobilja srcu mom.

Kada tuga sjedne na me poput magle,
Ti mi je produbljuješ jer sa mnom žališ,
Tvoje bi se ruke uvijek prema meni sagle
kako vidjela bih ljubav kojom me zapališ.

I u srdžbi pravedničkoj, u beznađu svijeta,
Tebe imam da me blažiš, da me svjetuješ,
da mi jasna bude obrazina kneza kleta
ispred koje stazu moju Ti rasvjetljuješ.

U svoj samotnosti, i u danu, i u noći,
svakim dobom sunca, mjeseca i kiša,
Ti si svijetla žarka zublja mojoj samoći,
Ti si u tišini, muku melodija još i tiša.

Čak i anđela si posalo na moje pute
da ne mislim da sam nepodobna
tom životu što mi naokolo širi skute
i koji je meni pjesma kobna.

Što god da poželim dobro učiniti,
od Tebe mi stiže sudba bolja.
Tvoja riječ i život ne mogu se hiniti;
nek se vrši, Kriste, Tvoja volja.
‎31. ‎siječnja ‎2019. 02:22:00

Jugo

Izmakni od izobilja toga
kojim napajaš mi dušu tužnu,
uzmi sreću srca moga
da ne usvojiš si pjesmu ružnu.

Ne daj mi da jugo smlavi
ove ruke, ovaj zaslon,
da ta tuga me preplavi
kao da je jedini mi naslon

jer ja imam izobilje sreće,
znaš to dobro, samo ne daš
dok mi molbe ne izrastu veće
da mi slatku stvarnost predaš.

Utišaj mi uzdah melankoličan,
samo Ti ga znaš, srdžbu zove, 
da ne uvuče se kao dijaboličan
u te moje stihove i snove.

Ne uvedi me u suze, bliske
kao pokajanje što ga ćutim;
izvedi mi dušu iz te jame skliske
da propjevam, da ne šutim.

Ne valja mi nota, srce para,
a to ne smije se nikom dati
jer sva tuga iz tog žara
ne može se nikad isplakati.

Otvori mi dveri, Kriste,
Ti to možeš, jer ja nemam vina,
nakapaj mi riječi čiste;
kroz Tebe odlazim put visina.
‎30. ‎siječnja ‎2019. 17:48:40

Prijatelju

Zar se može naći 
kamen spoticanja,
u tvrdoću njemu zaći
usred odricanja

gdje je pustoš siromaha
izranjena uma
i gdje ima Božjeg straha,
neizvjesnost druma?

Zar Bog nije život dao
da otkupi svoje sve?
Kako ne bi tada znao
vrijeme nevolje,

kako ne bi srce otvorio
za opraštanje bez izuzetka
kad je kajanje nam stvorio
još i prije svoga svetka?

U tebi mi sve je milje,
otvara se meni kao Pismo,
liječi kao gorko bilje
i tad stranci nismo

duhovnoj milostivosti
što uživam je u časima
gdje pronađu mene tvoje osti
jer ti srce moju dušu prima

što je tako neugledna
da je nitko pogledao nije,
samo tvoja volja čedna.
Za tebe mi život bije

kad u venama je samo Duh
jer si moja premosnica,
jer mi daješ sebe kroz taj Kruh
o kojem sam ovisnica.
‎30. ‎siječnja ‎2019. 04:55:24

Jubilarni dan

Mnoge godine na žitnim poljanama,
mnogi dani u velikoj neizvjesti;
i noć svaka kao zalog pohranama
različitih nadanja i loših vijesti:

neće stati tvoje ropstvo u tuđini
dok ne namakne se jubilarni dan,
dok se ne pojavi svjetlo na pučini
što ga nosi zakon obavezan

da se i to more odmoriti hoće,
i ta žitna polja predahnuti žele
pa da korov nakupljene zloće
nestane u magli obljetnice bijele.

Bježi, robe, sada na slobodu
jer već došao je onaj Božji čas
koji daje pabirčiti tvome rodu
što za milost proglašava spas.

Skupa li je ta sloboda tvoja,
dragocjenija od nagodbe svake
kada moraš laćati se boja
i gdje moraš donositi ruke lake;

sad odmaraj stope, izgažene vjetrom,
stavi vijenac mjesto suha pepela
i obasjaj svoju žalost sretnim svjetlom,
hvali Boga, tvoja godina je cijela.

Evo, podiže se grad iz razvalina
slomljenih srdaca i poharanih duša;
podiže se Sin u kom je Bogu sva milina,
što u milosti nam čak i zlikovce iskuša.

Sad je vrijeme da i tvoje njive rode,
da u gradu molitve prineseš stoljetnice,
da se umiješ u kapi blagoslovne vode
i da slaviš doba svoje muke i Cvjetnice.
‎07. ‎siječnja ‎2019. 07:15:21

Mi

Proći pokraj tebe,
domahnuti jednosti;
jer jedno smo svi,
jer dijelimo hljebe,
ištemo čednosti;
isto je kao biti "mi".

Pronaći onaj isti ton
u mnoštvu i buci
što grubo se nameće;
kao odraz, kao zvon
čiji jasni su zvuci,
ne znači imati sreće

već moliti našeg Pastira.
Ipak je najljepše
imati u samotnosti
dobar sluh kojemu svira,
zbori najmekše
osmijeh ti srodnosti

koja od krvne veze je jača, 
koja od bračne je veze veća 
i od vrhunca je viša,
i od najfinije izrade mača;
strijelja me kao svijeća
što je od najveća mira tiša.

"Mi", to je duga tradicija,
Domovina najdraža
i stoljetno supatništvo,
ali samo osmijeh ti zemlja je ničija
na rubu tvoga obraza
kao božansko suparništvo.
‎17. ‎siječnja ‎2019. 22:56:37

Prva ljubav

Zašto imam onaj stari sjaj
pa ga nosim pregrštima dobre volje?
Evo, putuje daleko ispred mene.
Da li iskrit će kad svane maj,
kad od sjećanja se zarumeni polje,
nekad zeleno od nevinosti i od pjene

koja me je štitila u milju Gospodara,
Boga svih srdaca i djevojčica?
Čuvaš me odavno na svom dlanu
i u pokrpanoj mreži svih ribara
gdje ih pamtim, bijelo runo ovčica.
Mnoštvo riba skače u cvjetnome danu.

Sestre imala sam, braću, haljinu i lutku,
sinje more učilo me pravom skladu,
proljećima nosili smo jaglace iz trave;
pronašli smo u svakome kutku
neku zabavu za svaku dušu mladu,
učili smo pjesme, život od ljubavi prave.

Sada stiže sjećanje na prvu mladost
kad već krali smo od starih vuka
prvi ples, prvu ljubav knjizi spomenara;
spoznali smo svu ljepotu, samo radost.
Djetinjstvo nam bilo vedra luka.
Kako li me sada ovaj sjaj očara!
‎29. ‎siječnja ‎2019. 16:56:05